Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 181
Riječ urednika
Meditacija
Advent 2009.
Aktualno
Intervju
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Priča
Krščanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Kršćanski stav - Piše: Zlatko Gorjanac

Jedan mi je od ovih posljednji

Sledila me je i potresla vijest koju sam nedavno čuo i nekoliko trenutaka ostao bez riječi. Mlad čovjek, prijatelj, iznenada je dobio tumor. Jedini je koji zarađuje u obitelji. Supruga je nezaposlena, ali je vrijedna kućanica. Imaju maleno dijete, a za desetak dana njihova će se obitelj, ako Bog da uvećati, jer čekaju drugo, dugo željeno dijete. Otac obitelji leži u bolnici poslije teške operacije, sada kada je najpotrebniji svojoj obitelji i kada je njemu obitelj najpotrebnija. Na svu tu nesreću, nedavno im je zbog loših instalacija izgorio dio doma, potkrovlje koje su tek sagradili, nov namještaj, računalo, stol i stolice, krevet, sada kada im je najpotrebnije. Kao da se crn, zloslutni oblak nadvio nad njihov dom, nad njihovu obitelj. Mnogi će reći: "A gdje je Bog?". Sjetit će ga se oni "vjernici", koji ne mole, jer je molitva za njih čisto gubljenje vremena, sjetit će ga se oni kojima je Bog dio tradicije i duboko ukorijenjenih običaja, sjetit će ga se i oni koji ga se nikada ne sjete i za koje Bog postoji samo kada ih snađe nesreća, pa eto imaju tom, odjedno postojećem Bogu prosuti mnoštvo nepristojnih i pogrdnih riječi, psovki, a poslije će iznenada, kao što je iznenada i došao, Bog opet nestati, biti nepostojeći. Upitam se često gdje sam ja, gdje smo mi kršćani u moru životnih, još uvijek neispisanih i nedovršenih priča? Gdje sam u iznenadnim bolestima, nesrećama, gromovima iz vedra neba, kakav sam kad ne ide kako bih ja htio? Imam li dovoljno vjere u Božju volju, ili nevoljno u nju vjerujem? Gdje je molitva, snaga na koju nas Otac poziva, na koju nas poziva Crkva, gdje je molitva srcem? Podsmjehujem li se onima koji poste o kruhu i vodi te tako "izigravaju svece?" Podsmjehujem li se onima koji vjeruju u molitvu i koji su u svojoj molitvi ustrajni i postojani svakoga dana, svakoga sata, koji mole i živeći život? Koliko sam budan, koliko ravnam visoke vrhove grijeha koji postaju ustaljena svakodnevnica? Teško je priznati, ali nisam li i ja jedan od onih koji nemaju drugih bogova osim samoga sebe?

Pred nama je vrijeme Došašća, vrijeme budnosti. Mnogi će se u ovom vremenu, kao i u Korizmi odreći svojih "malih" zadovoljstava, svojih poroka, bile to cigarete, alkohol, slatkiši, gledanje tv-a, igranje igrica, kartanje i tko zna čega sve ne. Ali, čini mi se da je naše odricanje često neefektivno, da je samo ustaljena rutina koju moramo ispuniti, a poslije visoki ledeni brjegovi koje smo naizgled poravnali postaju još veći i još ledeniji, dok nas ne zatrpa lavina vlastita grijeha. Rado se sjećam svetih misa zornica na koje sam volio ići, uraniti prije škole, kasnije prije posla. Nije to uvijek bilo lako, ali nakon tih misa sam mogao nekako lakše proživjeti dan, biti bolji prema drugima, pa i prema sebi. Budnost, rano ustajanje doista mi je pomoglo. Potrebna nam je budnost, ujutro, u podne, navečer, cio dan, potrebna nam je budnost današnjice i sutrašnjice kako bismo bili pravi kršćani, sol zemlje i svjetlo svijeta. "Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti. Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori" (Mt5,13-14). Ovo su riječi o kojima osobito volim razmišljati u vremenu Došašća i preispitati sebe. Doista, koliko sam svjetlo bližnjima, svojoj obitelji, ili sam tek maleni plamičak koji više tinja nego što gori, te ne mogu vidjeti ni samoga sebe, a kamoli druge? Upitam se, koliko svojim riječima i djelima pomažem bližnjemu, koliko znam slušati, koliko šutjeti i je li moja uvijek mora biti zadnja? Kad bi se sve ovo izvagalo, nisam siguran da bih se po djelima mogao nazivati kršćaninom, ali ipak kršćanin sam.

Urezale su mi se u sjećanje riječi iz propovijedi jednoga svećenika, kada sam bio petnaestak godina mlađi i volio "sve što vole mladi": izlaske, glasnu glazbu, koncerte i drugo. Svećenik je često na svetim misama znao upitati "A, gdje su mladi?" Tek nekoliko mlađih osoba među kojima sam bio i ja, sjedilo je u zadnjim klupama pognutih glava, a riječi svećenika su nas dobro prodrmale poslije "groznice subotnje večeri". Doduše, na misi smo bili prisutni svake nedjelje, što je i svećenik mogao vidjeti, ali duh nam je bio tko zna gdje. Poslije hladnog tuša upozoravajućih riječi svećenika, uslijedile su iznenađujuće riječi upućene upravo nama mladima, a glasile su otprilike ovako: "Dragi mladi, ne bježite od disko klubova, ne bježite od zadimljenih kafića, idite, budite tamo svakog vikenda." Razbudili smo se potpuno, još uvijek ne shvaćajući što to svećenik govori. Nastavio je: "Ali budite kršćani. Budite čvrsti u vašim kršćanskim stavovima i pomozite svojim prijateljima u zadimljenim klubovima. Vi možete doprijeti tamo gdje svećenik ne može, a morate doprijeti jer dio ste Crkve i kršćani ste!" Nikada neću zaboraviti ove riječi, koje me i danas potiču da u svakom trenutku svoga ovozemaljskog života budem budan i budem kršćanin. Poslije dosta godina na jednoj vjerskoj tribini slušao sam drugog svećenika koji je govorio kako se kao mladi bogoslov naizgled po ničemu nije razlikovao od svojih vršnjaka. Imao je dugu kosu, izlazio u disko klubove, a da je kršćanin, moglo se zaključiti samo po križu kojeg je nosio oko vrata, a možda ni to, jer bilo je moderno nositi križiće (danas ta moda izgleda prolazi, jer ga žele i zakonski zabraniti). U diskaću nije znao kako prići mladima zaokupljenim plesom i svojom zabavom. Sjedio je pognute glave čvrsto stiskajući svoj križić, moleći, i čuda su se počela događati. Mladi su mu sami prilazili i započinjali razgovor i tako je ovaj mladi bogoslov, danas dobar svećenik, bio jedan od udova Kristova tijela i djelovao tamo gdje drugi nisu mogli doprijeti. Danas, kada imam svoju obitelj, vidim koliko su mi značile riječi onog svećenika koje su me pozvale na budnost u svom mladenačkom životu. Volim razmišljati o bdjenju, budnosti, mada nerijetko "zaspim" kada sam nekome možda najpotrebniji. Doista, ni mlad ni star ne zna kada će otići s ovoga svijeta, u koji dan, u koji sat. Stoga, volim razmišljati i živjeti Božje zapovjedi, iako ponovno i ponovno padam, ali da bih pao, moram ponovno ustati. Na zidu župnog doma župe Presvetog Trojstva u Somboru, koji je nekada bio franjevački samostan, naslikan je sunčani sat, koji je, osim što precizno pokazuje vrijeme, i upozorenje svima nama. Ispod njega na hrvatskom i mađarskom jeziku piše: "Jedan ti je od ovih posljednji." Vrijeme Došašća bit će mi pravi poticaj za bdjenje, budnost, za ravnanje staza i promjenu života. Odabrao sam i riječi iz Svetoga pisma koje će mi ovoga Adventa biti vodilja. "Bdijte postojani u vjeri, muževni budite, čvrsti" (1Kor 16,13). Za mog bolesnog prijatelja molim i vjerujem da će ga dragi Bog još dugo poživjeti jer je toliko potreban svojoj obitelji. I bdijem.