Vjernici pitaju - Odgovara: mons. dr. Andrija Kopilović
Autentični svjedoci
Kad čitamo Djela apostolska divimo
se žaru naviještanja Radosne vijesti.
Nisu izostali plodovi. Danas
navještaj Radosne vijesti ne prate isti
znakovi kao u apostolsko vrijeme.
Jesmo li umorni ili neautentični? Nisu
li ostali samo vjernici iz tradicije?
V. Š., Tavankut
Činjenica je da je knjiga Djela apostolskih
dio Novoga zavjeta. Dakle,
knjiga objave. Crkva iz toga crpi ne
samo baštinu vjerskih istina već i trajno
nadahnuće. Jedina nedovršena knjiga
Novoga zavjeta su Djela apostolska.
Zašto? Luka je pisao tu drugu svoju
knjigu upravo zato da pokaže kako se
kršćanstvo širilo apostolskim poslanjem
od Jeruzalema prema Rimu. U suvremenom
pravopisu iza Rima stavili bi
smo tri točke, što znači navještaj Radosne
vijesti traje do konca vremena i do
kraja zemlje, kako je to Isus naredio.
Crkva je po svojoj naravi sveta institucija
jer joj je tvorac Isus Krist. On je zagarantirao
trajnu prisutnost svoga
Duha toj zajednici isto tako do konca
vremena. Međutim, trebamo imati na
umu da su apostoli imali osobnu "asistenciju"
Duha Svetoga i stoga je snaga
njihova djelovanja bila direktna snaga
Duha Svetoga. Na neki način moramo
reći da su oni bili utemeljitelji Crkve.
Svaki od njih je posjedovao i dar nepogrešivosti
u stvarima vjere i ćudoređa.
U spomenutom dijelu je ostao samo
malen opis poslanja apostola i to samo
Petra i Pavla. Drugi su prisutni "tek
usput". To pokazuje koliko je grandiozno
djelo ovih apostolskih glavara. Ako
to zamislimo barem još dvanaest puta
više, onda imamo odgovor kojim duhom
i kojom snagom se širilo kršćanstvo
u apostolsko vrijeme. Trebamo
imati na umu i drugu činjenicu, da je:
svaki je od njih svoje svjedočanstvo i
rad završio mučeništvom - svjedočanstvom
krvi. Zapravo svaki je apostol i
apostolski učenik bio pozvan na herojstvo
vlastite krvi. Dakle, bio je svjedok
riječi, života i smrti. Takav način svjedočenja
na herojskom stupnju ne može
se, niti smije, utemeljeno očekivati od
svih vremena i osoba. Kako god bilo žalosno,
ali se moramo pomiriti s istinom
da Bog nije sve kršćane pozvao na herojski
stupanj mučeništva. Imajući u
vidu snagu Duha Svetoga, u čijoj su
snazi apostoli i njihovi učenici djelovali,
ostaje nam poticaj, divljenje i želja za nasljedovanjem.
Nakon apostolskih vremena slijedi
drugi stadij širenja kršćanstva kojeg
bismo mogli već nazvati postkonstantinsko
vrijeme. Mislimo na ono vrijeme
kada je crkva sve više postajala institucija.
Ona do danas nije izgubila i neće
svoju karizmatsku dimenziju, ali institucija
kao takva nije uvijek karizmatska.
To vodi k zaključku da je i način evangelizacije
institucionaliziran, a manje je
karizmatski. To po sebi nije pogreška,
nego samo promjena u načinu i metodama.
Međutim, ta okolnost nosi opasnost
da bude manje svjedočka a time
odmah i manje djelotvorna. Još jedna
okolnost je bitna u odgovoru na vaše pitanje:
seoba naroda. Novonadošli narodi
u Europi su pokrštavani - dakle kristijanizirani
- na posve drukčiji način nego
u apostolsko vrijeme. Malo je naroda
čije je pokrštenje bilo, recimo tako, katekumenskim
putem. Pokrstio se kralj
ili voditelj naroda pa se i bez veće
pouke pokrštavao i narod. To je u kršćanstvo
donijelo nove elemente "neobraćenog
poganstva". Istina je da je
Europa kristijanizirana i da je postala
kršćanski kontinent, ali sada dolazi vaša
teza do izražaja, a to je stvaranje tradicije.
Gdje nedostaje cjelovito znanje i
poznavanje vjere, zadovoljava se raznim
surogatima - nadomještanjem - i živi se
vjerski ali u granicama vjerske tradicije
a ne "novoga čovjeka". Tradicija nije negativan
pojam ali je okvir nečega što iznutra
mora biti autentičnije i življe.
Nakon svega pojavljuje se novi vijek u
kome su dva kontinenta (Amerika i Australija)
kristijanizirana "na malo čudan
način". Ne bih sad ulazio u to pitanje.
No, posljedice su jasne. Više se polagalo
na formu nego na sadržaj. Kada je
taj novi vijek donio i svoje zamke, kršćanstvo
se našlo pred novim izazovom.
Racionalizam kao takav nije negativan
pojam, ali se na vjeru odrazio negativno.
Totalitarizmi su i negativan pojam
i negativno se odrazuju na vjeru. Tako
je došlo do vaše treće pretpostavke da
vam se čini da je kršćanstvo umorno.
Imate pravo. Ono jest umorno. Stoga je
Drugi vatikanski sabor za kršćanstvo
doslovno označio nove Duhove. Ivan
Pavao II. je najtemeljitije postavio zahtjev
nove evangelizacije ili reevangelizacije.
Sada se međutim, Crkva našla
pred izazovom na koji treba odgovoriti
doslovno metodom apostolskih vremena.
Čak i teže. Zašto? Teže je navijestiti
Radosnu vijest umornim, razočaranim
ili otpalim kršćanima nego u ono
vrijeme poganskom grčko-rimskom svijetu.
Dakle, konačan odgovor na vaše
pitanje je: Crkva danas treba svjedoke
revne i vjerne koji će Radosnu vijest životom
svjedočiti, a Crkva kao zajednica
autentično živjeti evanđelje upućeno siromasima
koji traže Boga.
Stoga će tradicija kao glavna okosnica
vjere oslabiti ali će - ako Bog da -
svjedočanstvo života reevangelizirati
svijet. Molimo za to.
|
|
|
