Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić
Djelatnost franjevaca
na početku 18. stoljeća
Sve do polovice 18. stoljeća franjevci
ne samo da se brinu o Somboru,
nego podmiruju dušobrižničke potrebe
cijele Bačke - od Novog Sada do Baje i
od Subotice do Bača. Južno od Sombora
je prva franjevačka župa bila u
gradu Baču, sjeverno od Sombora u
Baji, sjeveroistočno od Sombora franjevci
su djelovali u Subotici. Dok su
franjevci i puk u Baču sačuvali tradiciju
jer su došli s područja današnje Tuzle,
somborski su franjevci s ponosom isticali
da su u Bačku došli iz Olova. Svojim
su radom somborski franjevci zavrijedili
najljepše pohvale. Pisac povijesti
grada Sombora, János Muhi na 78.
stranici svoje knjige "Zombor Története"
naziva somborske franjevce "tvrdom
kulom Rimske Crkve u Bačkoj".
Karlovački mir
26. siječnja 1699. godine sklopljen
je mir u Srijemskim Karlovcima. Mir su
potpisali predstavnici Svete Lige (Habsburška
Monahrija, Mletačka Republika,
Poljska, Rusija) i Osmansko Carstvo.
To je završetak rata koji je 1683. godine
započeo opsijedanjem Beča i turskim
porazom. Tim mirom su se Turci povukli
na istočnu obalu Tise. Nakon toga
mira kralj Leopold je počeo utvrđivanje
Vojne krajine, u čiji je sastav ušao i
Sombor. Te je godine nastupilo kratko
razdoblje mira, a za somborske katolike
su otvorena vrata novoga i vrlo značajnoga
stoljeća. Izgonom Turaka iz Bačke
završilo se jedno veliko razdoblje
povijesti Katoličke crkve među Dunavom
i Tisom. Na prijelazu iz 17. u 18.
stoljeće, Bačka je bila nastanjena gotovo
isključivo Srbima i Hrvatima. I ti su ljudi
bili uključeni u Vojnu krajinu. Vojna
je krajina bila pod zapovjedništvom bečkoga
dvora. Zato je postojanje vojne
krajine na mađarskom državnom području
bilo otvorena zapreka uvođenju
obnovi mađarske građanske vlasti. Car
i kralj Leopold je 1698. godine potvrdio
kalačkoga i bačkoga nadbiskupa Pála
Széchényija bačkim velikim županom.
Za sjedište Bačke županije je određen
grad Sombor, koji je prije turskog ropstva
pripadao nekadašnjoj Bodroškoj
županiji. Svrha ponovne uspostave Bačke
županije je bilo provođenje zakona
mađarske ustavne monarhije i zakona
na cijelom nekadašnjem području mađarskoga
kraljevstva. Rad i postojanje
županije je car samo podnosio. Mađarskoj
strani je Vojna krajina bila trn u
oku, budući da je car podupirao Vojnu
krajinu i u njoj srpske i hrvatske doseljenike.
Napetosti između županije i
vojne krajine
U Vojnoj krajini se ljudi osjećaju relativno
dobro. Ne moraju plaćati porez.
U godinama rata je bilo teško. Ginulo
se, putovalo. U godinama mira živjelo
se srazmjerno zadovoljno. Županija je
bila u velikim nevoljama. Kud je Bačka
bila slabo naseljena, tud je i to malobrojno
stanovništvo bilo pod vojnom
krajinom, te je bilo oslobođeno plaćanja
poreza. Županijske vlasti nastoje na
svaki način što prije ugasiti vojnu krajinu
i uspostaviti svoju vlast i nadzor na
čitavom području županije. Vojnici pak,
Srbi i Hrvati se neprestano tuže na
okrutnost županijskih organa. Tuže se
na velikog župana, koji na svaki način
utjeruje porez. Na 82. stranici svoje
knjige piše Muhi, kako Srbi i Hrvati
obrađuju zemlju a da ne plaćaju porez,
županija tim žešće pritiska porezom siromašnije
građane, zbog čega su neki
od njih prisiljeni bježati na tursko područje.
Bečki dvor određuje, između
ostalog, da se pravoslavno stanovništvo
poštedi od poreza županiji, pa zbog toga
raste pritisak na katoličko stanovništvo.
Tako se, u sporu između vojne krajine i
županije, bečki dvor stavljao na stranu
srpskog stanovništva, dok je županiju
kao tijelo mađarske državnosti samo
podnosio. Grad Sombor je rastao tako
da su 1701. godine u Somboru živjele
373 obitelji. U Somboru je već bilo dvanaest
obrtnika, ali i 10 krčmi. Od 1699.
do 1701. godine broj obitelji je povećan
za 103. Uz to je znatno poboljšano materijalno
stanje stanovništva. Unatoč svemu
car je 8. svibnja 1702. godine potvrdio
postojanje Vojne krajine. Na 79-81.
stranici svoje knjige piše János Muhi,
kako je bečko Ratno vijeće imalo namjeru
zatvoriti somborski i subotički
vojni šanac zato što su daleko od granice.
Nezadovoljstvo graničara i velike
vojne zasluge Somboraca i Subotičana
bile su presudne u odluci Ratnog vijeća
da ta dva grada utvrdi s po 750 pješaka
i 75 konjanika. Slično je stanje bilo i u
cijelom Potisju, tj. u Senti, Martonošu,
Žablju, Zmajevu i Bačkom Petrovom
Selu.
Razdvojili seljaštvo od vojnika
Tužbama i nezadovoljstvu županije
Beč je izišao u susret u toliko, što je
1702. godine određeno da se razdvoje
seljaci od vojnika, te da se tako izuzmu
iz Vojne krajine, kako bi se stavili pod
upravu županije. Tako su od poreza bili
izuzeti samo vojnici. Napetost između
županije i vojnih vlasti je još više došla
do izražaja kad su u Somboru na čelu
krajinskog povjerenstva bili grofovi
Lamberg i Volkler. Mađarski kraljevski
dvorski ured je bio nezadovoljan. O
tome piše Muhi na 84-85. stranici svoje
knjige. Beč se oglušio na ta mađarska
negodovanja.
Rákóczyjeva buna
Ferenc Rákóczy I. (1645.-1676.)
je sudjelovao u Zrinsko-Frankopanskoj
uroti, ali je na koncu odustao i položio
oružje. Njegov sin Ferenc Rákóczy II.
(1676.-1735.) je, računajući na pomoć
francuskog kralja Luja XIV., organizirao
urotu te je tražio samostalnost Erdelja
i upravnu autonomiju Mađarske.
Uzalud se obratio za pomoć i hrvatskom
plemstvu. Nadao se i pomoći Srba
graničara. Kako se graničari nisu
htjeli odazvati njegovu pozivu a nisu se
niti predali, Rákóczy je pokrenuo pravi
vojni pohod na cijelu Bačku. Njegovi
vojnici su se zvali kuruci. Na 83. stranici
Pekićeve "Povijesti Hrvata u Vojvodini"
o tom vremenu čitamo: "na vijest da kuruci
dolaze, znaten se dio Hrvata iz Bačke
s franjevcima na čelu povuče u
Petrovaradin i njegovu okolnu gdje
ostane sedam godina. Mnogi pobjegoše
u ruske krajeve, jer ni Turci nisu bili
tako okrutni kao kuruci. Među ostalim,
zapalili su i franjevački samostan u
Baji." Rákóczy je tražio pomoć u Poljskoj,
Francuskoj, Engleskoj, čak i u
Turskoj, dok u Turskoj nije umro kao
izbjeglica.
|
|
|
