Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 181
Riječ urednika
Meditacija
Advent 2009.
Aktualno
Intervju
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Priča
Krščanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Priča

Pismo s neba

Skočila je na noge čim je ugledala kirurga koji je izlazio iz operacijske dvorane. Upita: kako je moj dječak? Hoće li biti dobro? Kada ga mogu vidjeti? Kirurg reče: Žao mi je učinili smo sve što smo mogli, ali vaš sinčić nije izdržao. Puna boli, mama reče u sebi: Zašto djeca obolijevaju od raka? Zar Bogu nije stalo? Gdje si bio Bože kad te je moj sin trebao?

Kirurg upita: Biste htjeli ostati koji trenutak sama sa svojim sinom? Bolničarka može izići van na koju minutu prije nego ga odvezu na sveučilište. Mama ipak zamoli bolničarku da ostane s njom dok se bude opraštala sa svojim sinom. Nježno zatim prođe prstima kroz njegovu bujnu kovrčavu kosu. Biste li željeli pramen njegove kose, upita bolničarka. Mama kimnu glavom. Bolničarka odreže pramen dječakove kose, stavi ga u prozirnu vrećicu i pruži je majci.

Mama reče: Bila je to njegova namisao da darujemo njegovo tijelo sveučilišnoj klinici. Rekao je: Možda će nekome biti od koristi.

Najprije sam bila protiv toga, ali mi je on rekao: Meni neće trebati nakon što umrem. Možda će pomoći nekom drugom dječaku da ostane koji dan više sa svojom mamom.

I nastavi: moj je sinčić imao zlatno srce. Mislio je na druge. Nastojao je pomoći drugoj djeci kad je god mogao. Majka je izišla iz dječje bolnice posljednji put, nakon što je u noj provela najveći dio vremena tijekom dugih šest mjeseci. Stavila je torbu s njegovim stvarima do sebe na sjedalo u vozilu. Vožnja do kuće bila je teška. Još teže je bilo ući u praznu kuću. Unijela je njegove stvari i vrećicu s pramenom njegove kose u dječju sobu. Počela je raspoređivati autiće i ostale njegove stvari točno onako kako su uvijek stajale u njegovoj sobi. Legla je preko njegova krevetića, zagrlila njegov jastučić i tako je, plačući zaspala. Bilo je oko ponoći kada se probudila. Pored nje, na krevetu, bilo je pismo u omotnici. Počela ga je čitati: Draga mama. Znam da ću ti nedostajati. Ali, nemoj pomisliti da ću te zaboraviti ili prestati voljeti, budući da me više nećeš svaki čas onako čuti kako ti vičem: volim te. Uvijek ću te voljeti, mama. Svaki dan sve više. A jednoga dana ćemo se vidjeti. Do tada, ako želiš posvojiti nekog dječaka, da ne budeš sama, ja ću se s tim složiti. On može imati moju sobu i sve moje igračke. Ali ako se odlučiš za djevojčicu, njoj se vjerojatno neće sviđati stvari koje dečki vole. Znaš, njoj ćeš morati kupiti lutke i sve ostalo što vole curice.
Ne budi tužna dok misliš na mene. Ovdje, gdje sam sada - da samo znaš kako je lijepo. Djed i baka su me dočekali i proveli me naokolo, ali će mi trebati još puno vremena dok sve vidim. Anđeli su mi baš dobri. Volim ih gledati kako lete. I, znaš što još? Isus nije sličan nijednoj od onih svojih slika. Ipak, čim sam ga ugledao, zao sam: to je On. On me je poveo da vidim Boga. I, znaš što još, mama? Sjeo sam Bogu na krilo i razgovarao s njim, baš kao da sam ja netko veoma važan. Tada sam mu rekao da bih ti volio napisati pismo, da se pozdravim s tobom, i svašta još.

Znaš, znao sam ja da to nije dopušteno, ali znaš što mama? Bog mi je sam dao papir i svoju vlastitu olovku da ti napišem pismo.

Mislim da je Gabrijel ime anđelu koji će ti odnijeti pismo. Bog mi reče da ti napišem i njegov odgovor na jedno od pitanja koja si mu postavila. Znaš ono: Gdje je On bio kad sam ga ja najviše trebao? Bog kaže da je bio na istom mjestu gdje i ja. Sa mnom je bio, kao što je bio i sa svojim Sinom, ono dok je on bio na križu. On je bio baš tu, kao što je uvijek sa svojom djecom.

Nego, da ne zaboravim, mama. Znaš, nitko ne može vidjeti ovo što je napisano. Nitko osim tebe. Za bilo koga drugoga, ovo je običan prazni list papira. A sada, moram vratiti Bogu njegovu olovku. Potrebna mu je da napiše još imena u Knjigu života.

I još nešto. Znaš mama, ja ću večeras sjediti za stolom s Isusom, na večeri. Uvjeren sam, hrana će biti slasna. Uf! Umalo ti zaboravih reći. Mene više ništa ne boli. Od raka više nema ni traga. Sretan sam jer ne moram više podnositi bol, a ni Bog ne mora više gledati kako se patim.
A sada on zove svoga anđela k meni. Anđeo kaže da je ovo pismo ide posebnom dostavom.
A što kažeš na ovo. Potpisujemo ga s ljubavlju: Bog, Isus i ja, tvoj sin. /usp. www.miljenko.info/

Ovo što je opisano u ovoj dirljivoj priči o jednoj majci i jednom sinu moglo se dogoditi bilo gdje u svijetu pa i u našem gradu. Ja sam je pronašao na Internetu i malo preradio. Nije li ova priča potvrda onoga što je napisao sv. Ivan u svojoj poslanici: Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3,2). Ne opisuje li ova priča ono što je naslućivao sv. Pavao: Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1 Kor 2,9). Ne opisuje li to slično i Ivan u Otkrivenju: Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama… I jedan me od starješina upita: "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?"Odgovorih mu: "Gospodine moj, ti to znaš." A on će mi: "Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u kr vi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer - Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih" (usp. Otk 7,9-17).

I mi smo na putu prema vječnosti. Put znamo. To je put ljubavi. Isusov put. Put njegovih blaženstava. Živimo svetim životom, da zavrijedimo Boga gledati i uživati milinu Božje blizine u zajedništvu s anđelima i svetima.
Andrija Anišić