Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 182
Riječ urednika
Meditacija
Božić 2009.
Tema
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Priča
Kršćanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth

Poslanica Filemonu

Usprkos svojoj kratkoći ova Poslanica ima veliki značaj, jer otkriva dubine Pavlove duhovnosti. Značajna je i po sadržaju i to po tome što pokazuje pokušaj rješavanja pitanja ropstva u prvim kršćanskim vremenima.

Okolnosti nastanka

Okolnosti nastanka Poslanice Filemonu slične su onima u kojima je nastala Poslanica Filipljanima. Pavao se pojavljuje kao "starac" i kao zatočenik, no i u tim okolnostima Apostol oko sebe okuplja suradnike i organizira misije. O kojem Pavlovou zatočeništvu se radi ne možemo sa sigurnošću znati. Tradicija veli da Pavao ovu Poslanicu piše iz Rima (60.-62. godine), neki pak misle da se radi o njegovu zarobljeništvu u Cezareji (58.-60. godine), te da odatle piše, a drugi pak tvrde da se radi o zarobljeništvu u Efezu za vrijeme trećeg Pavlova misijskog putovanja (55. godine). Mjesto nastanka Poslanice najvjerojatnije je ipak Rim, negdje oko 60. godine, ali svakako poslije Poslanice Filipljanima. Ovu Poslanicu Pavao piše svom prijatelju Filemonu, zagovarajući odbjeglog roba imenom Onezim. Onezim je oštetio svoga gospodara Filemona, a zatim i pobjegao. Potom je stupio je u kontakt s Pavlom, koji je u zarobljeništvu, te se pod njegovim utjecajem daje krstiti. Pavao se stoga odlučuje poslati Onezima svom zakonitom gospodaru uz popratno pismo. U tom pismu Pavao priznaje Filemonovu jurisdikciju nad Onezimom, no od Filemona traži da prijateljski dočeka Onezima, koji mu je po vjeri postao subratom.

Naslovnici Poslanice

Prvi naslovnik Poslanice je Filemon, ali pored njega spominju se i Apija, najvjerojatnije Filemonova žena i Arhipa, koga Pavao naziva "ratnim drugom", tj. svojim suradnikom. Poslanica govori i zajednici koja se okuplja u Filemonovoj kući. Pošto se sve spomenute osobe pojavljuju u Poslanici Kološanima, vjerojatno se radi o kršćanima iz Kolose ili onima kojima je kasnije napisana Poslanica Kološanima. Po ovoj Poslanici Filemon je dobrostojeći čovjek koji u svojoj kući može ugostiti cijelu zajednicu. Vrlo je aktivni kršćanin, koga je vjerojatno sam Pavao obratio, jer mu piše da mu je samog sebe dužan. Bit će da su se upoznali za vrijeme trećeg misijskog putovanja u Efez, jer Kolosa je blizu Efeza.

Usprkos tomu što je Poslanica upućena jednoj konkretnoj osobi, ne možemo je nazivati privatnim pismom, jer apostol želi da je upozna što više ljudi. Kako se Onezim pojavljuje i u Poslanici Kološanima, i to kao onaj koji uručuje pismo, možemo pretpostaviti da Filemon oslobađa odbjeglog roba i šalje ga natrag Pavlu. Moguće je da je Onezim biskup Efeza i kao takav ima glavnu ulogu u tome da Pavlove poslanice kasnije bivaju skupljene u jednu cjelinu.

Ropstvo u Rimskom carstvu

Da bismo shvatili poruku Poslanice moramo znati otprilike što je to ropstvo. Rimsko carstvo u Pavlovo vrijeme imalo je oko 25-50% robovske populacije koja je radila sve jednostavne poslove. Rob je mogao postati slobodan ako je svom gospodaru isplatio unaprijed ugovorenu cijenu. Veliki dio njih to naravno nije mogao i u slučaju poteškoća izabirali su bijeg izvan Carstva ili u veće gradove. Vlasti su pak odbjegle robove vraćale njihovim gospodarima.

Teologija Poslanice Filemonu

Ova Poslanica je najkraća Pavlova Poslanica, ali ona predstavlja pravi diplomatski biser. Igrom između molbe i prikrivene zapovijedi, Apostol daje do znanja svoju apostolsku vlast, kojom bi mogao natjerati Filemona da oprosti Onezimu, no ipak mu ostavlja slobodu odluke te moli za "svoga sina Onezima", o kome kaže "šaljem ti ga – njega, srce svoje" (12).

Pavao se u svojim Poslanicama u više navrata bavi pitanjem ropstva, tako i u Prvoj poslanici Korinćanima: "Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni" (12,13). Isto tako govori i u Poslanici Galaćanima: "Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu" (3,28). Pavao ne negira socijalne i društvene razlike, već tvrdi da u odnosu na Krista one nemaju pravu važnost. Ono što je bitno za kršćanina nije promjena socijalnog položaja, već ukorijenjenost u Krista. Kod Pavla se osjeća nedostatak potrebe brisanja ropstva, međutim to se ne može pripisati očekivanju ponovnog Kristova dolaska i kraja svijeta, mada ne možemo isključiti ni utjecaj toga. On ne poziva na revoluciju, iako ne prihvaća nepravde koje se nalaze u ovom svijetu, već vjeruje u to da kršćani koji žive u ljubavi sami slobodno mogu i hoće riješiti nepravde.

Istom ovom idejom povodi se Apostol u pisanju Poslanice Filemonu. Iako poziva naslovnika na dužnost koja proizlazi iz kršćanske ljubavi, ipak ne zapovijeda mu što da učini. Pažljivo ga upućuje na to kako bi mogao učiniti dobru uslugu time da mu, umjesto njega, Onezim posluži u okovima evanđelja (usp. 13). Ipak, to ne zapovijeda Filemonu, nego "poradi ljubavi radije moli" (9). Filemon dobiva natrag svog roba, ali "ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga" (16). Pavao se ne zauzima za revoluciju koja bi obuhvatila cijelo društvo, mada instituciju ropstva smatra besmislenom. Zbog toga ga često kritiziraju da se ne usuđuje izvući radikalne zaključke iz Kristova učenja glede socijalnih raslojavanja. Apostol kod kršćana ne želi vanjskom prisilom provesti promjenu, već zahtijeva da se ona dogodi po nutarnjem nadahnuću, čime zapravo traži puno više. Ukidanje institucije ropstva ne bi riješilo problem socijalnog raslojavanja, već bi se to pitanje prebacilo na druga društvena područja i odnose. Svojom molbom da Filemon Onezima prihvati kao svoga brata Pavao traži više od pukog oslobađanja. Po njemu jedini izlaz iz nepravednih socijalnih odnosa jest kršćanska ljubav.