Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 182
Riječ urednika
Meditacija
Božić 2009.
Tema
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Priča
Kršćanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor sa zrenjaninskim biskupom, mons. Ladislavom Németom

Treba graditi kulturu molitve i duhovnosti

Mons. dr. Ladislav Német, SVD rođen je 7. rujna 1956. u Odžacima. Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu, a gimnaziju je završio u Subotici, u "Paulinumu". Poslije odslužene vojske stupio je u Misijsku redovničku zajednicu Družbe Božje Riječi (SVD). Novicijat, studij filozofije i teologije završio je u Poljskoj. Za svećenika je zaređen 1. svibnja 1983. godine, a poslije dvogodišnjeg pastoralnog rada u Zagrebu i Zadru, nastavio je studij teologije u Rimu. Od 1987. do 1990. godine bio je dušobrižnikom studenata na katoličkom sveučilištu u Cebu Cityju na Filipinima. Doktorski studij u Rimu završio je 1994. godine, te od tada kao docent, a od 1998. kao redoviti profesor predaje na Višoj teološkoj školi Družbe u Austriji. Teologiju je poučavao i u Poljskoj, a od 1996. godine u Zagrebu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Od rujna 2000. godine do kraja 2003. radio je u Stalnoj misiji Svete Stolice pri međunarodnim organizacijama u Beču. Od svibnja 2004. tri godine je bio provincijalnim poglavarom mađarske provincije Družbe Božje Riječi. Službu generalnog tajnika Mađarske Katoličke biskupske konferencije vršio je od kolovoza 2006. sve dok ga papa Benedikt VI. 23. travnja 2008. nije imenovao zrenjaninskim biskupom, te je zaređen u katedrali u Zrenjaninu 5. srpnja iste godine.
Zv.: Rijetko imamo prilike razgovarati s nekim tko je bio u misijama. Što to znači i, kako je raditi u misijama?
- Iako nisam dospio u misije kako to biva nakon svećeničkog ređenja, dočekao sam taj trenutak. To je bilo jako lijepo vrijeme. Naravno, prva stvar kad čovjek tamo dođe jest pitanje klime, potom hrane, a onda i kulture. Klima te odmah udari kad iziđeš iz aviona. Trebalo mi je tri-četiri mjeseca naviknuti se. Na početku sam dva mjeseca radio poslije ručka, a u trećem mjesecu me uvečer strašno boljela glava. Stari misionari su mi rekli da oni tako ne mogu. Poslije ručka sat, sat i pol je potrebno ne izlaziti iz sobe. Zanimljivo je to. Nije potrebno toliko biti mudar, koliko spreman biti ponizan i prihvatiti one stvari koje su tamo iako možda ne odgovaraju mojoj kulturi. Način razgovora, prihvaćanja i odbijanja, elementi su kulture koje treba naučiti i prihvatiti. Na primjer, u kulturi Azije i na Filipinima nikad se ne kaže "ne". To je jako neuljudno. Uvijek se odgovara pozitivno: "svakako", "pokušat ću", "mislim da će to biti moguće". Kad su studenti rekli "učinit ću sve što mogu", sigurno nisu došli.
Zv.: Kakvu ste Crkvu ondje zatekli?
-Ono što je stvarno najveći doživljaj – kad govorim o svom boravku na Filipinima – to je slika Crkve koja je mlada i radosna, gdje je vjera stvarno izvor života. Tamo nema te podjele koju mi imamo u Europi, gdje su religija i vjera s jedne strane, a život s druge strane. Tamo je to sve sliveno u jedno. Ustvari, razdjeljivanje vjere od kulture nije po sebi dobro. Normalno je da je čovjek jedna cjelina u kojoj religija i vjera igraju ulogu u svagdanjem životu. Druga stvar je liturgija, slavlje liturgije. Jednom je jedan kolega Filipinac rekao da mi ne znamo kako se liturgija slavi. Onda sam ga pitao što misli pod tim. Tada je rekao: "Kod nas je pokop puno radosniji i glasniji nego kod vas uskrsno bdjenje". I stvarno, tako je i bilo. Mnogo je življe, mnogo bliže životu. Naravno, moglo bi se reći europskim očima, nedisciplinirano. Nema točnosti. Sjećam se jedanput, najviše sam zakasnio na jednom otoku gdje smo trebali početi misu u 11 sati, a počeli smo iza 3 sata popodne. U pola 1 došao je glavni čovjek sela i pozvao nas na ručak. Rekao sam da čekam na ljude, a on je uzvratio kako je svakako vrijeme ručka i da nitko neće doći. Tako je i bilo. Otišli smo jesti i vratili se u 3 sata pa su i ljudi polako počeli dolaziti.

Najvažnije je istinski prihvatiti da Duh Sveti djeluje svugdje u svijetu, u svakom narodu. Svugdje ima pozitivnih vrijednosti koje treba prihvatiti. Misionar mora biti otvoren baš za to.
Zv.: Zanimljiva je ta životnost i pored tolikih egzistencijalnih problema s kojima se ti ljudi susreću. Iz čega oni crpe tu životnost?
- Mislim da je to mentalitet ljudi, koji je drukčiji. Ono što je za mene bilo jako veliko otkriće je lakoća u prihvaćanju sudbine. Nije to slijepa sudbina, nego pravilo da to kako se osjećam ne ovisi toliko o vanjskim okolnostima, nego koliko sam duhovno spreman to prihvatiti. Budizam to poznaje kao nirvanu, kao oslobađanje od svake želje. Želja je izvor zla. Mi bismo to u katoličkoj teologiji nazvali požudom, koja je ostala poslije istočnog grijeha. To je jedna stvar, a druga je ogromna nada ili, bolje rečeno, djetinja nada i pouzdanje u Božju nazočnost i njegovu pomoć. Vjera je tako dio života. Radi usporedbe, ako čovjek u Europi počne raditi s mladima često prvo treba odgovoriti na pitanje zašto vjerovati. A tamo to nije pitanje, nego se počinje od toga kako vjerujem. Imali smo studente maoiste, komuniste na sveučilištu. Oni su isto dolazili k meni. Čak ni za njih nije bilo pitanje postoji li Bog. Pitanje je samo kako se odnositi prema tome.
Zv.: Iz onoga što ste rekli daje se zaključiti da misionar koji iz naših krajeva ode tamo i doživi vjeru tih ljudi i sam biva obogaćen...
- To je jako velika istina. Tu je zapravo potrebna ona prava metanoja, tj. obratiti se i prihvatiti ponizno da i drugi imaju što reći, da nismo mi europski kršćani oni koji imamo potpunu istinu. No, po meni, najvažnije je istinski prihvatiti da Duh Sveti djeluje svugdje u svijetu, u svakom narodu. Svugdje ima pozitivnih vrijednosti koje treba prihvatiti. Misionar mora biti otvoren baš za to. Misionar nije onaj koji će donositi i graditi nove stvari, nego onaj koji će tražiti ono što je Bog već prije njega učinio. Bog Stvoritelj je u svakoga od nas usadio tu otvorenost za Njega.
Zv.: Iz te perspektive koju ste proživjeli vratili ste se u ovu zemlju, u svojstvu zrenjaninskog biskupa. Kako vidite sebe kao biskupa i misionara u sadašnjem trenutku u svojoj biskupiji i šire?
- Mislim da mi je iskustvo koje sam stekao na Filipinima i poslije, isto tako putujući po drugim državama izvan Europe, dalo ogromnu snagu i sigurnost da je Bog s nama. Druga stvar je da Duh Sveti uvijek nalazi rješenja za sve probleme. Kad sam došao u Zrenjanin, govorili su mi kako je to misijska biskupija, ogroman teren... Slažem se s tim. Puno mi znači iskustvo s Filipina, gdje na primjer ima puno otoka, pa čak i s 15000 vjernika, gdje svećenik može doći samo jedanput godišnje i tada slaviti misu. Na taj dan je prije podne Prva ispovijed, pa Prva pričest, i on ima pravo i krizmati. Popodne su vjenčanja, sređivanje brakova, da tako kažem. Tijekom godine krštava i sahranjuje osoba odgovorna za zajednicu. Nedjeljama se u zajednicama čita iz Biblije, moli se zajedno i Crkva tako živi. Znači, ja nemam tog nutarnjeg pritiska da bih se po svaku cijenu morao brinuti o tome da u svakoj župi i filijali svake nedjelje mora biti misa. Znam da Crkva djeluje i drukčije. Euharistija jest centar katoličkog života i Crkve. Ona gradi jedinstvo. Onamo gdje su dijaspore, gdje je malo katolika, tamo euharistija može biti življena poput cilja prema kojemu se ide. Znači, neće biti svake nedjelje misa, ali kad bude onda će se doživjeti kao nešto posebno. A u međuvremenu treba se pobrinuti o drugim formama zajedničkog života, jer Crkva uvijek djeluje kao zajednica. Taj zajedničkarski karakter ne smijemo izgubiti. Druga stvar koja je za mene jako važna, to je snaga Božje riječi.

Uvijek treba naći laike, mlade, starije, svejedno, ali ljude koje je dotaknuo Bog i koji nam žele pomoći. Ako se ne bojimo suradnika, uvijek ćemo ih naći.
Zv.: Znači li to da možda europsko kršćanstvo doživljava određenu inflaciju sakramenata, možda baš zato što su gotovo uvijek i svugdje dostupni?
- Kad znamo koliko je bilo svećenika ranije, a koliko nas je sada, mislim da je iznimka to da često imamo mise, dok većina katolika jako rijetko ima mogućnost biti na misi. Međutim, činjenica je da imamo određenu krizu življenja sakramenata osobito na europskom kontinentu. Puno ovisi o kreativnosti svećenika ili dušobrižnika, ali rekao bih isto tako i od odgovornosti i pastoralne kreativnosti nas biskupa. Skupa sa svećenicima trebamo tražiti zajedničke odgovore na probleme koje nalazimo na terenu biskupije. Za to treba puno osjećaja za pastoralni rad, treba puno otvorenosti za dijalog, razgovore, konzultacije. To bi bilo 50%, a drugih 50% je razgovarati s laicima, čuti i njihovo mišljenje. Odluku svakako na kraju mora donijeti biskup. Međutim, dok se ne dođe do odluke, potrebno je raditi na ovome kako bi ona bila utemeljena na zdravim prosudbama i razgovorima, kako bi bilo što jasnije što je ono što danas ljudima treba. Na kraju kao biskup moram reći što možemo a što ne, što ulazi u sliku katoličkoga, da tako kažem, a što ne.
Zv.:Možda je riječ Božja element na kojem se danas može više potencirati. Na koji način se po Vama riječ Božja može više približiti vjernicima poput izvora vjerničkog života?
- Mislim da je jako važno strpljivo širiti značaj i potrebu čitanja Biblije, i to svagdanjeg čitanja. Kao prvo, moramo priznati da nije bilo prijevoda, da je sve do II. vatikanskog sabora Katolička crkva branila čitanje Biblije. Priznajmo da je to ljudska slabost, jer Crkva je ipak božanska institucija. Rekao bih da je đavo nekako radio na tome jer zna kakva je snaga Božje riječi. Od završetka Sabora nema još ni 50 godina. To su tek dvije generacije. Mislim da za postizanje nečega u Crkvi treba najmanje 3-4 generacije. Mogu se postići jako brzo plodovi tamo gdje se radi o čudesima, objavama, nekim nadnaravnim stvarima. Tamo ljudi odmah pohrle. Rad s Biblijom je malo teža stvar. Nju jednostavno treba čitati svaki dan i kroz čitanje propovijedati ljudima. Mi koji smo prihvatili obvezu svaki dan čitati Bibliju, jer molitva časoslova nije drugo nego čitanje Biblije, trebamo to tako činiti da ljudi oko nas primijete koliko to nama znači.

Postoje različite škole i tečajevi kako čitati i razmatrati Bibliju u skupinama. Ne mora netko za to biti teolog, nego samo steći određene temelje. Nedjeljno čitanje je premalo ako želimo stvarno da Biblija uđe u život. Biblija bi trebala biti svagdanjom hranom između dvije pričesti, dvije mise. Ako tijekom tjedna ne mogu dolaziti na misu, mogu pročitati jedan psalam, mogu pročitati nešto iz života Isusa Krista. Treba sebi izgrađivati kulturu molitve i kulturu duhovnosti. To znači mjesto, vrijeme, pa čak i fizički prostor gdje se mogu moliti. Ako to sebi ne stvorimo izgubit ćemo se.
Zv.: To znači da bi i naš Zvonik mogao malo više pažnje posvetiti Božjoj riječi?
- Na primjer, mogu se uzeti psalmi koji su stvarno centralni dio molitve. Ima jako puno pjesnika, teologa koji su pisali različite tekstualne varijacije na psalme. Bilo bi interesantno vidjeti kako su umjetnici obradili dotični psalam, kako su ga doživjeli… Može se napraviti natječaj u bilo kojem obliku kreativnog rada. Čitatelji bi mogli pisati kako oni doživljavaju pojedine psalme ili druge dijelove Biblije. Potrebno je ljudima dati takvu mogućnost. Biblija stvara čudesa, ako joj se dozvoli.