Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše: dr. Andrija Kopilović
Blagoslovine (Sakramentali)
Nakon što smo u našem Zvoniku
razmišljali o najbitnijim liturgijskim činima
Crkve – sakramentima, prelazimo
na tumačenje drugih liturgijskih događanja
za nas značajnih ali koji ipak nisu
Sakramenti. To su blagoslovine ili sakramentali.
Budući da je temeljno ustrojstvo
Crkve (utjelovljensko) sakramentalno i
budući da je u njoj na djelu Krist kao Veliki
svećenik Novoga zavjeta, to je i cjelokupno
njeno spasenjsko djelovanje
sakramentalno, to jest obuhvaća osjetnodohvatnu
i nevidljivo-božansku stranu.
"Vidljivi znakovi nevidljive milosti", što
ih Crkva vrši, ne svode se samo na sedam
sakramenata, o kojima smo govorili
utvrdivši da su to osnovni događaji
Crkve u žarišnim trenucima ljudskog
življenja. Kada se u zapadnoj Crkvi u 12.
stoljeću počelo tih sedam sakramenata
izdvajati iz svijeta vidljivih bogoslužnih
znakova i radnji, prozvali su ih "veliki sakramenti"
a sve druge "mali sakramenti".
U istom stoljeću dali su ovima još
ime "sakramentali" (blagoslovine).
Sakramentali ili blagoslovine, prema
tome, znakovite su bogoslužne radnje,
slične sakramentima, kojima se
označuju i na zagovor Crkve postižu osobito
duhovni učinci. Nemalen broj takvih
znakovitih čina susrećemo u pojedinim
slavljima sakramenata (npr. u krštenju
to su: znamenovanje čela, blagoslov
krsne vode i sl.), a svrha im je
otajstvo učiniti jasnijim i tako ljude raspoložiti
za plodni prijem. Oni prate i crkvenu
godinu (npr. blagoslov i ophod sa
svijećama, klanjanje križu), koja po
njima dobiva zorniju izražajnost, čime
doprinose da se o svetim vremenima i
blagdanima Gospodnjim i svetaca raznolikije
priopćuje spasenje. Isto tako život
župne zajednice i privatni život kršćana i
njihovih obitelji protkan je raznovrsnim
blagoslovima. Najčešća blagoslovina je
sprovod o čemu ću pisati u narednom
broju. Iza njih uvijek stoji molitva s Kristom
povezane i stoga djelotvorne Crkve.
Teologija je taj odnos iskazala tvrdnjom
da sakramentali djeluju snagom
čina djelujuće Crkve.
Svim sakramentalima zajednička je
molitva u ime Crkve, kojim ova priznaje
Božje gospodstvo nad ljudima i stvarima,
veliča njegovu mudrost i dobrotu te moli
svakovrsnu njegovu pomoć. Što se pak
blagoslovi protežu i na materijalne stvari,
to nije stoga da bi se one iznutra promijenile
ili opskrbile božanskom snagom,
nego da dobiju preusmjerenje i
(rekli bismo) prozirnost u odnosu na
Stvoritelja svega i Otkupitelja ljudi. Time
one bivaju znakovima Božje prisutnosti
u svijetu. I tako, po znakovitosti svojstvenoj
samim stvarima, po riječi koja im
daje značenje i po molitvi Crkve, biva
moguće da vjeru ne samo vidljivo očituju
nego da je i jačaju. Kao čini vjerujućeg
življenja bivaju izražaj čovjekova predanja
Bogu. Takvim poimanjem blagoslovina,
a napose blagoslova materijalnih
stvari, onemogućeno je svako magično
njihovo poimanje i upotrebljavanje, po
čemu bi neka blagoslovljena stvar tobože
bila tako nabita duhovnom moći da
bi se pukim susretom s njom, dodirom
ili njenom upotrebom ta moć oslobađala
i bila čovjeku na korist; no, time se posvećena
stvar uopće ne gleda u suodnosu
s Bogom, koji (jedini) daje blagoslov...,
a zagovorna se molitva Crkve i
pojedinaca shvaća posve krivo kao da
djeluje nepogrešivo praveći silu i samom
Bogu, a da se pritom ne vodi računa o
tom da čovjek mora za primanje Božjeg
blagoslova biti nutarnje raspoložen i da
se na to mora uvijek iznova spremati.
Dosad se množinu sakramentala običavalo
dijeliti većinom u dvije skupine: u
posvete i blagoslove. Posvete bi bile
čini kojim se neka osoba ili stvar izdvaja
za osobitu službu Bogu ili Crkvi. Takve
su npr. posveta monaha ili opata, posveta
oltara, zvona i crkvene zgrade. Prema
drevnoj predaji osobit se značaj pridaje
posvetama koje bivaju mazanjem svetom
krizmom i koje se nazivaju konsekracije.
Blagoslovi pak znače zazivanje
Boga na ljude i stvari, a to biva molitvom
za božansku pomoć. Noviji pisci i nove
bogoslužne knjige i jedno i drugo zovu
jednostavno blagoslovima. Riječi blagoslov
i blagosloviti su u značenju hvaliti,
slaviti, mogu se odnositi također na
samog djelitelja blagoslova: ponekad
može objekt tih riječi biti i Bog kojemu
ide hvaloslov stvorenja, Bog koji se tom
hvalom priznaje gospodarom i vrelom
svakoga blagoslova. Pojam blagoslova
može dakle izricati obadvije crte jednog
te istog bogoslužnog događanja, tj. blagoslov
što ga nekoj stvari daje Bog i blagoslov
kao uzdavanje hvale Bogu. Po
svojoj biti blagoslov je, dakle, anamneza,
tj. spomen velikih Božjih djela u prošlosti,
i epikleza, tj. zaziv njegove dobrote i
pomoći na ljude sada.
Dakle, važno je poznavati temeljne
blagoslovine jer su i oni liturgijski čini i
često se susrećemo a da ne znamo ni njihovo
značenje a pogotovo sudjelovati u
njima. U sljedećem broju ćemo govoriti
o sprovodu.
20. 12. 2009.
4. nedjelja došašća
Mih 5,1-4a; Ps 80,2-3. 15-16. 18-19
Heb 10,5-10; Lk 1,39-45
Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav,
zaigra joj čedo u utrobi. I napuni
se Elizabeta Duha Svetoga i povika
iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među
ženama i blagoslovljen plod utrobe
tvoje!".
25. 12. 2009.
ROĐENJE GOSPODNJE (BOŽIĆ)
ZORNICA
Iz 62,1-5; Ps 89,4-5. 16-17. 27.29; Dj
13,16-17. 22-25; Mt 1,1-25
Evo, Djevica će začeti i roditi sina
i nadjenut će mu se ime Emanuel - što
znači: S nama Bog!
DNEVNA
Iz 52,7-10; Ps 98,1. 2-3a. 3b-4. 5-6;
Heb 1,1-6; Iv 1,1-18
I Riječ tijelom postade i nastani
se među nama i vidjesmo slavu njegovu
- slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca - pun milosti i istine.
27. 12. 2009.
SVETA OBITELJ
Sir 3,3-7. 14-17a; Ps 128,1-2. 3. 4-5
Kol 3,12-21; Mt 2,13-15. 19-23
A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se
Gospodnji u snu javi Josipu: "Ustani,
reče, uzmi dijete i majku njegovu te
bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne
reknem jer će Herod tražiti dijete da
ga pogubi".
3. 01. 2010.
2. nedjelja po Božiću
Sir 24,1-4. 12-16
Ps 147,12-13. 14-15. 19-20
Ef 1,3-6. 15-18; Iv 1,1-18
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše
u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše
u početku u Boga. Sve postade po
njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu
što postade u njoj bijaše život i život bijaše
ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze. Bi čovjek
poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe
kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on
Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje
svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše
na svijetu i svijet po njemu posta i svijet
ga ne upozna.
10. 01. 2009
KRŠTENJE ISUSOVO
Iz 42,1-4. 6-7; Ps 29,1-2. 3-4. 3b.9b-10
Dj 10,34-38; Mt 3,13-17
Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan
Ivanu da ga on krsti.
|
|
|
