Moralni kutak - Piše: mr. Andrija Anišić
Pitanja nerođenoga djeteta
Ovih dana javnost u R. Hrvatskoj i šire, bila je šokirana
jednim nesvakidašnjim događajem. O čemu se radi, pročitajte
u razmišljanju Željke Zelić, a u drugom dijelu ove rubrike
je moje razmišljanje na temu: "Pitanja nerođenoga djeteta". Ovo
razmišljanje možete čitati i kao sastavni dio teme ovoga broja.
Sine, žao mi je, pogreškom si se rodio!
Tridesetdevetogodišnja majka koja danas ima dijete
od dvanaest godina, tuži KBC Zagreb zbog toga što svojedobno
mladi specijalizant u zagrebačkoj Petrovoj bolnici,
abortus u 9. tjednu trudnoće nije odradio "kako treba", te
saznavši nekoliko tjedana kasnije (nakon što se nije javila
na kontrolni pregled) da je još uvijek trudna, ipak odlučuje
roditi, iako se time ruše njeni snovi o poslu u Londonu, napretku,
dobroj zaradi, lagodnijem životu i čemu sve ne. Bilo
je to prije dvanaest godina, a danas ista majka tužbom traži
odštetu od gotovo 2,4 milijuna kuna za "pretrpljeni šok, za
strah da je dijete u njoj nakon neuspjela pobačaja pretrpjelo
oštećenja, za izgubljenu zaradu koju je trebala ostvariti životom
u Londonu, gdje je imala dogovoren posao...".
Sve ovo zvuči kao dobar sinopsis za moderne filmove
kakve svakodnevno gledamo u kinima, no, uzmemo li u
obzir da je riječ o zbilji, lice nam poprima drukčiji izraz. Oni
malo slobodoumniji, reći će da žena ima pravo odlučivati o
svojemu tijelu, pa analogno tomu, i o tomu želi li roditi dijete
ili ne. Bez obzira na to što se ne slažem s tim i takvim
stajalištem, u prvi plan izbija jedno drugo, posve kontradiktorno
pitanje, ima li smisla tražiti nakon što se prema riječima
njezine odvjetnice "radovala rođenju djeteta", odštetu
što se isto to dijete pogreškom liječnika ipak rodilo.
Mnogi će reći, ma sve je to dogovor majke i djeteta da sada
dobro naplate taj slučaj te si osiguraju lagodniji život nakon
što je svojedobno majka isti propustila u Londonu, razumije
se u planovima bez sina.
Kakav li je samo osjećaj kad ti majka svojim činom
nakon dvanaest godina poručuje: "Sine, žao mi je, nisi se
onomad trebao roditi, ali sad već kad si tu – dobrodošao u
surovu stvarnost postojanja". Kakav li je osjećaj znati da nisi
željen a da si ipak pogreškom rođen. I ne samo to, nego i da
te je majka nakon što je saznala da je još uvijek trudna i po
drugi puta željela abortirati, ali joj je Etičko povjerenstvo
bolnice odbilo to dopustiti s obzirom na visoku trudnoću.
Može li bilo koji novac nadoknaditi osjećaj napuštenosti,
neželjenosti… Može li se ono što svjesno vrijeđa dostojanstvo
i uzvišenost čovjekova života nazvati opravdanim, moralnim,
ispravnim?
I dok se u svijetu, a kod nas još više, neprestano upozorava
na sve veći porast abortusa, i to među mlađom populacijom,
i dok s druge strane na "sva zvona" govori o
demografskoj krizi, suvremeni način življenja ali i odgoja
kao da je u službi svega gore navedenog. Milijuni eura
ulažu se u bolnice i programe umjetne oplodnje, a s druge
strane, prema podacima EU, "u zemljama Europske unije tijekom
2007. godine učinjeno je više od milijun i 200 tisuća
pobačaja, što znači svakih 25 sekundi jedan pobačaj". Umjesto
da se, dakle, novac investira u razvitak demografske politike
i poboljšanje općeg ekonomskog standarda dajući na
taj način poticaj mladim majkama i obiteljima za rađanjem,
težimo upravo ka suprotnomu – smanjujući plaće, povećavajući
poreze, sugerirajući "slobodu na svim poljima" i dr.
/Željka Zelić/
Što ste učinili?
Oni koji razmišljaju o abortusu, neka se pitaju: Kakve će to posljedice
biti po njihovo psihičko i tjelesno zdravlje. Kako će se osjećati
kao "ubojice" najnevinijih među nevinima. Oni koji razmišljaju o abortusu
neka pomisle da će tim činom ubiti možda nekog vrsnog znanstvenika,
umjetnika, sportaša, svećenika, časnu sestru... Ili možda
nekog dobrog radnika, zemljoradnika, dobrog oca ili majku...
Takva i slična pitanja treba postaviti "prije čina", jer "nakon čina"
je kasno. A Bog će svakome preko savjesti progovoriti i pitati ga. Pitat
će oca i majku, mladića i djevojku: Gdje je dijete kojemu ste dali život?
Dok ste se "voljeli", to dijete je počelo živjeti. Gdje je sada vaša ljubav
iz kojeg je nastao novi život? Zar začećem djeteta prestaje ljubav? Pitat
će "majku": Gdje je tvoje dijete kojemu je još juče kucalo srce pod
tvojim srcem? Pitat će je kao što je pitao Evu, nakon istočnoga grijeha:
"Što si učinila?" (Post 3,13). Postavit će pitanje "ocu" abortiranoga
djeteta baš kao što je pitao Kaina, nakon što je ubio svoga brata
Abela. Pitat će ga: "Što si učinio?" (Post 4,10) i reći će mu isto što i
Kainu, ali u drugom obliku: "Slušaj! Krv tvoga djeteta iz zemlje k
meni viče" (usp. Post 4,10).
Poslije (zlo)"čina" abortusa neće vrijediti pred Bogom isprika:
"Nismo znali", jer svatko danas zna – zahvaljujući suvremenoj tehnici
u medicini "da je čovjek, čovjek od začeća". Neće vrijediti opravdanje:
"Ne možemo prihvatiti to dijete. Pa, nemamo ni novaca, ni kuću. Ni
školu nismo završili, ni posao nemamo"... Ili: "Ekonomska je kriza,
mala nam je kuća, već imamo troje djece...". Takve isprike pred
Bogom ne vrijede. Prije nego što dijete bude na putu treba postaviti
pitanje: "Što ako se dogodi...?"
A ako se "dogodi", prije odluke o abortusu presudno je pitanje
koje treba uputiti samom djetetu u majčinoj utrobi.
Neka mu majka nabroji sve razloge "za" i "protiv" i neka ga onda
upita: "Dijete moje, što želiš da mama učini?" I čut će odgovor, koji će
odjeknuti u svemiru i na zemlji: "Nemoj me ubit mamice. Lijepo mi
je u tvojoj utrobi. Tako se bojim tog abortusa. Nemoj me ubiti – želim
živjeti".
I neka ga upita otac: "Što želiš da tata učini?" Jamačno će čuti odgovor:
"Tatice Bog ti je dao tako veliku moć. Ti si mi s mamom dao
život po najdubljem i najbliskijem i najnježnijem sjedinjenju, zar me
se sada odričeš? Ti si jak, tatice, zaštiti me. Ne dopusti da me raskomadaju".
I neka liječnik prije svakog abortusa kaže nerođenom djetetu:
"Znaš ti nisi čovjek, ti si samo komadić tkiva, 'mesnata masa', ti
si samo oplođena jajna stanica – zigota, predzametak, ljudski zametak
ili embrij. Znaš ti si samo ljudski plod – fetus, ali nisi još čovjek...".
Neka liječnik i medicinsko osoblje oko njega kažu tom nerođenom
djetetu:"Znaš, tvoji roditelji su odlučili da više ne rasteš. Oni te ne
žele. Što želiš da učinim? I čut će krik nerođenoga: “Liječniče, molim
te nemoj me ubiti. Tako sam krhak. Ne mogu se braniti. Ti si se zakleo
da ćeš štititi ljudski život od začeća do smrti. Budi vjeran svojoj
zakletvi i svom obećanju. Objasni mojoj mami i mom tati, da ne
možeš, da ne smiješ ubijati, nego da moraš štititi svaki ljudski život,
i mene koji sam tako sićušan, a ipak živ, jako živ. Reci im da želim živjeti
a da mi ti moraš pomoći, braniti me...".
Uvjeren sam kad bi svi tako postupali i kad bi osluškivali odgovore
nerođenih – ubijanje nerođene djece pobačajem prestalo bi! I
odjekivale bi ovom zemljom pjesme radosti, ode ljudskom životu, pjesme
čovjekovoj veličini i dostojanstvu.
|
|
|
