Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 182
Riječ urednika
Meditacija
Božić 2009.
Tema
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Priča
Kršćanski stav
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Vjernici pitaju - Odgovara: mons. dr. Andrija Kopilović

Krist u euharistijskom kruhu

Poštovani! Euharistijski kruh je prije pretvorbe i poslije fizički isti? Gdje je tu Krist? Možete li pojasniti Kristovu prisutnost u euharistijskom kruhu? Kada ga blagujemo, blagujemo li dio ili cijelog Krista?
M. P., Subotica
Vaše pitanje zadire u najveću tajnu kršćanske vjere. Niti vi smijete pretpostaviti, niti ja mogu obećati da ću u jednom odgovoru iscrpiti sve ono što kršćani ispovijedaju ovom velikom Tajnom. Isus je u mnogim svojim navještajima bio posve nov i izazovan. Očito nikada nije činio kompromis s Istinom. Istina je jedna i samo jedna. On nam je došao navijestiti ju i posvjedoči za nju. Stoga je imao puno neprijatelja, krivih interpretatora – tumača – a i onih koji su ga, radi njegova nauka, odbacivali. Vaše pitanje je utemeljeno na dva velika i temeljna izvještaja iz Evanđelja. To je glasoviti Isusov govor na Gori i u Kafarnaumu kada je, nakon umnažanja kruha, počeo znameniti govor o Euharistiji. Govor o Kruhu koji je on sam. Drugi "stup" je iz Evanđelja kada evanđelisti izvješćuju o događaju posljednje večere. U dijelu Evanđelja, koji je zapisao Ivan, Isus tvrdi vrlo jasno da je njegovo tijelo pravo jelo i da je njegova krv pravo piće. Pošto se ova tvrdnja ponavlja više puta i na više načina, tumačima Svetoga pisma ne ostavlja nikakav prostor za bilo kakvo proizvoljno tumačenje a da u njemu ne stoji činjenica da je Isus dao svoje tijelo za hranu a svoju krv za piće. Dapače, uz blagovanje njegova tijela i krvi povezao je i život vječni i uskrsnuće od mrtvih. Dakle, naš razum nailazi na otpor kod poimanja tijela kao hrane i krvi kao pića, nailazi na otpor kod poimanja što je to život vječni a ponajviše kod pojma uskrsnuća. Kako vidite, tim govorom na Gori i u sinagogi je pred nas stavio temelj kršćanske istine i bogoslužja: Euharistiju. Znamo za ishod toga navještaja. Reakcija je bila: tvrd je to govor! Konačno, Isusa je radi toga govora napustilo pet tisuća ljudi. Isus nije bio iznenađen, nego je ponudio i Dvanaestorici da odu i oni. Ostali su. No, to je bila "tabu tema" za njih same.

Isusovo tijelo i krv pod prilikama kruha i vina je tvarno i stvarno njegovo tijelo ali koje izmiče zakonima naše fizike jer se radi o prisutnosti uskrsloga, proslavljenoga tijela Isusova. /.../ Mi se pričešćujemo Isusom Kristom u njegovom euharistijskom tijelu – a to je susret s osobom u daru tijela i krvi. Unatoč svega, to jest i ostat će tajna vjere na koju nas svećenik upozorava i poziva nakon pretvorbe.

Dolazi drugi izvještaj na Posljednjoj večeri. Mjesto uobičajene formule, blagoslovne molitve On izgovara nama poznate riječi: ovo je tijelo moje, ovo je krv moja... Jasno, i u ovom činu nije ostavio prostora za drukčije tumačenje. Ili se prihvaća istina a zapostavlja iskustvo, ili se ne može biti vjernik. To je naš problem. Oči jedno vide, okus jedno osjeća – to je ono što vi tvrdite u pitanju – da je i prije i poslije pretvorbe isti okus, isti izgled kruha i vina, a ipak očima vjere i "sluhom" vjere ispovijedamo prisutnost materijalnog tijela i krvi Isusove. Kako je to moguće? Spomenuo sam u uvodu da je pitanje neiscrpno ali ipak svjedočanstvo vjere govori u prilog istinitosti. Krist je, naime, uskrsnuo. To nikada ne smijemo izgubiti iz vida. To njegovo tijelo i krv pod prilikama kruha i vina je tvarno i stvarno njegovo tijelo ali koje izmiče zakonima naše fizike jer se radi o prisutnosti uskrsloga, proslavljenoga tijela Isusova. Ako se Bog mogao utjeloviti u čovjeka – povijesnog Isusa iz Nazareta – onda se i te kako vjerom može prihvatiti da je utjelovljenje Uskrsloga moguće pod prilikama kruha i vina. Stoga, nama najčešće smeta racionalno gledanje na materijalnu stvarnost mjerilima kojima mi raspolažemo. Pošto uskrsla stvarnost izmiče našim mjerilima, onda tražimo sve moguće "isprike" u prilog naše sumnje ili nevjere. Dakle, kad ga blagujemo u euharistijskim prilikama, prednost ima vjera i snaga milosti prihvatiti stvarnost koja nadmašuje osjetila pa i naše iskustvo. Ostaje vjera ali koja veća sigurnost od iskustva u kome je vjera krhka ili nedostatna. Sigurno je česti razlog slabljenja vjere i neznanje kako same vjerske istine tako i kriva praksa sudjelovanja u tom Sakramentu. Da se postaviti opravdano pitanje: ako je to tako veličanstvena istina, kako se kršćani prema njoj mogu odnositi tako nemarno? S druge strane je i često previše pojednostavljeno tumačenje ovog otajstva krivo, te daje prostora za zadnji dio vašega pitanja o djeljivosti ili nedjeljivosti svetih prilika kruha i vina pa se onda lako misao prebaci na dijeljenje osobe a pri tome se zaboravlja da se pričešćujemo osobom koja je pod prilikama kruha odnosno vina. Kako osoba objedinjuje narav, onda je taj kruh i to vino stvarno njegovo tijelo i krv a nema potrebe mijenjati oblik i fizičke oznake. Mi se dakle pričešćujemo Isusom Kristom u njegovom euharistijskom tijelu – a to je susret s osobom u daru tijela i krvi. Unatoč svega, to jest i ostat će tajna vjere na koju nas svećenik upozorava i poziva nakon pretvorbe.