Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

Ponovna uspostava drevne somborske župe

Kako piše Janos Muhi na 77. stranici svoje knjige, somborski su Hrvati imali još za vrijeme Turaka malenu kapelu svetoga Franje. Kapela je bila izvan gradskih opkopa. Tu kapelu spominje u svom ljetopisu i fra Bono Mihalović pod naslovom De antiquis Ecclesiis huius oppidi. Kraj te malene kapele franjevci su na hrastovu gredu postavili kupljeno zvono. U to su vrijeme pravoslavni Srbi već imali dvije crkvice. Pod naslovom Incole huius oppidi, o. Bono Mihalović piše da je trećina Somboraca rimokatoličke vjere, dok su ostali pravoslavne vjere. Zato su pravoslavni Srbi već tada imali dvije župne crkve. Na 106. stranici svoje knjige Muhi piše da je Sombor 1720. godine imao 2916 stanovnika, dok je Subotica u to vrijeme brojala 2376 stanovnika. Na 77. stranici svoje knjige Muhi spominje Geroa Budayja koji je zapisao usmenu predaju Somboraca prema kojoj su katolici u vrijeme turskoga ropstva imali kapelu na salašu Tome Strilića, te da je ta kapela većim dijelom bila ukopana u zemlju. Poslije te crkvice bila je katolička crkva na posjedu iza građanske kasine (Polgari Kaszino). O sudjelovanju Somboraca u vojnim pohodima, Muhi piše na 87. stranici svoje knjige, da su 1716. godine somborski graničari pod zapovjedništvom kapetana Jure Markovića sudjelovali u pobjedi nad Turcima pod Petrovaradinom. Ta je pobjeda donijela slobodu Banatu. Zahvaljujući borbi i vojnim zaslugama gradskih graničara Sombor je dobio častan naslov Oppidum militare - (vojni grad). Somborci su ratovali i pod Temišvarom i pod Beogradom, 14 je Somboraca palo u tursko ropstvo. Poznato je, da je 1717. godine u Somboru bio 271 vojnik, od kojih je bilo 190 Srba, dok su ostali bili Hrvati.

Upravitelj župe fra Luka Đurčević od Velike

U tako nemirnim vremenima somborski su franjevci (Muhi, str. 105), 1718. godine počeli voditi matice, dok subotički Schematismus primus iz 1968. godine navodi 1719. kao godinu kad su franjevci počeli voditi matice. Prvi upravitelj 1718. godine nanovo uspostavljene somborske župe bio je fra Luka Durčević od Velike. Janos Muhi na 104. stranici svoje knjige piše da su pojedine matične knjige u Somboru postojale već 1715. godine. Tih su godina u maticama vrlo rijetka mađarska imena.

Sombor imao župnu crkvu 1719. godine

Prije 290 godina Sombor je imao župnu crkvu. U vremenu od 1717. do 1719. godine pošlo je franjevcima za rukom da na mjestu današnjeg župnog doma, kako piše fra Bono Mihalović, podignu crkvu. Građevni materijal su donosili iz porušenih turskih kuća. Crkva je bila duga 12, a široka 4 hvata (22,75 x 7,58 metara). Vjernici su bili siromašni. Izgradnji crkve su doprinosili dragovoljnim radom. Crkva je bila pokrivena turskim crijepom. U blizini crkve je podignut i drveni toranj, u koji su smještena dva zvona. Franjevci su se smjestili kraj crkve u napuštenu tursku kuću. Imali su tri sobe i kuhinju. Fra Bono u svom Ljetopisu pod naslovom "De statu antiquo" spominje izvor najčišće vode na trgu pred župnom crkvom. Izvor su za sobom ostavili Turci. Konačno, nakon prvog poznatog župnika iz 1479. godine, 1718. godine je ponovno uspostavljena drevna somborska župa (Schematismus primus, Subotica, 1968, str. 93). Prvi joj je upravitelj bio fra Luka. O pravoslavnoj crkvi svetoga Ivana bilježi fra Bono Mihalović pod naslovom "De Moscheis Turcicis, vulgo Gjamie", da su pravoslavni svećenici jednu od šest somborskih džamija pregradili u crkvu, koji su koristili sve do 1786. godine, kad su je proširili novom crkvom posvećenom svetom Ivanu Krstitelju. Crkva postoji i danas.

Upravitelji (administratori) somborske župe

Od upravitelja somborske župe poznati su već spomenuti Luka Durčević od Velike iz 1718. godine. Do 1750. godine ,kad je župu preuzeo Antun Dežević iz Budima, nije poznat ni jedan upravitelj župe. Godine 1751. se spominje fra Antun Knežević iz Pečuha. U vrijeme kad je dovršena današnja župna crkva, 1752. godine župom je upravljao Mirko Buday, koji je u Somboru dočekao i 1753. godinu. Fra Ferdo Lipljanin Požežanin je bio somborski administrator 1754. i 1755. godine, a od 1756. do 1758. na čelu župe stoji Petar Komaričić. Župom 1759. i 1760. upravlja fra Marko Žličar. Fra Tade Hegedus je bio na čelu somborske župe od 1761. do 1762. i od 1767. do 1770. godine. Administratori su bili: Nikola Babaić 1763., Blaž Abramović 1764., Lovro Staklenčić od 1765. do 1766. Od 1771. do 1772. je kao upravitelj poznat fra Antun Fenić. Od 1773. do 1774. fra Josip Petrović. Od 1775. do 1777. fra Hijacint Mandić. Od 1778. do 1780. godine župom je upravljao fra Antun Jozić od Monoštora. Posljednji administrator franjevac somborske župe je bio fra Jerko Jakovčević. On je 1781. godine somborsku župu predao prvom svjetovnom svećeniku, župniku Stjepanu Jagodiću.

Srbi odlučni vjernici svoje Crkve

Veliko uznemirenje u grad Sombor je izazvao pokušaj prevođenja Srba u Katoličku crkvu. Zadaća grkokatoličkog biskupa Klementa Ljubibratića je u Somboru propala, a u znak protivljenja 25 do 30 srpskih obitelji je izbjeglo u Rusiju, da sačuvaju svoju pravoslavnu vjeru. U carskoj Rusiji su osnovali Novu Srbiju i Slavo-Srbiju. Glavni grad Slavenosrbije je bio Slavenosrpsk. Slavenosrbija je postojala kao posebna oblast u carskoj Rusiji od 1753. do 1764. godine. Područje danas pripada Ukrajini, a Srbi su se u tom kraju pretopili u Ukrajince. O polovici 19. stoljeća je bilo oko 1000 ljudi koji su još govorili srpski