Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković
Čekam da dođe ili da prođe
Nije da prije ljudi nisu imali
što čekati, no danas izgleda sve
više čekamo, iščekujemo. Možda
su pak čekanja i iščekivanja prijašnjih
generacija bila puno dulja i
dalekosežnija od naših. Očekivali
su se putnici kojima je trebalo po
više mjeseci, pa i godina da se
vrate. Čekalo se da se potomci
rode, da polagano odrastu. Čekalo
se da priroda svojim ritmom donese
plodove… Puno toga mi još i
danas čekamo, no čini mi se puno
drukčije. Naša čekanja su više
ispunjena nestrpljenjem, nervozom,
zabrinutošću... Puno nam toga
stiže po "ubrzanom postupku",
pa je čekanje viđeno samo kao
nešto loše, nepotrebno, nešto što
se treba maksimalno skratiti ako
već ne i ukloniti.
Ova razmišljanja me zaokupljaju
ovog Došašća. Gotovo četiri
tjedna čekamo Božić. Pa to je predugačko
– reklo bi se u duhu današnjega
vremena. Tako sam
pokušao napraviti malu usporedbu
– kako se vladam, što radim dok
negdje nešto ili nekoga čekam, i
moje iščekivanje Božića. Ulovio
sam se da čim negdje malo zastanem,
odmah mi je mobitel u ruci,
odmah tražim što bih još obavio u
međuvremenu. A moje došašće?
Pa i u njemu otkrivam slične pojave,
no uvijek iznova pokušavam
zastati i kroz molitvu si posvijestiti
da trebam ostati i čekati, da trebam
proživjeti čekanje, došašće.
Pokušavam to primijeniti i na ostala
svoja čekanja. Osjećam kako
trebam otkriti ono što u čekanju
nije negativno i loše. Čak sam neki
puta u tome i uspio. Zanimljivo je
da u sebi nisam osjetio prazninu,
nego sam tada drukčije doživio
svijet koji me okružuje. On je
stalno tu, a ja ga ne primjećujem.
Posljednjih dana čak i sporije
vozim. Polazim malo ranije i opet
stižem na vrijeme. Sad ne smijem
više "žuriti". No, nekako mi put
lakše pada, jer kao da sada mogu
više toga promatrati, mirnije razmišljati...
I dok tako razmišljam dalje,
zanimljivo je otkriće da kad nešto
ili nekoga zaista čekam, mogu se
više radovati kada dođe. Tako je to
s običnim malim stvarima svakidašnjice.
Zato sam ovog došašća odlučio
bar ponekad svjesno ne žuriti,
svjesno čekati, kako bih otkrio ljepotu
radosti dolaska, susreta. Vjerujem
da isto važi i za Božić. Čekam
ga, ali mi se ne žuri, jer ga je
lijepo iščekivati. Za to vrijeme
mogu još puno toga pročitati i otkriti
što zapravo znači Božić, što
zapravo znači Božji dolazak među
nas i to onaj očekivani? Isus nije
bio dočekan, osim u krilu Svete
Obitelji. Možemo li mi vjernici
danas biti ta Obitelj koja Isusa
stvarno čeka? Možemo li mu se mi
stvarno radovati slaveći blagdan
njegova rođenja? Uvjeren sam da
možemo. I to iz jednog jednostavnog
razloga: jer se na razne načine
pripravljamo za njegov dolazak.
Ne sjednimo skrštenih ruku. Toliki
idu na zornice, toliki se ispovijedaju,
pričešćuju, mole više i pjevaju…
Mi stvarno iščekujemo da
Božić dođe, a ne da prođe. No,
iako će on kao i svake godine
proći, neka s njim ne prođe i vrijeme
kada smo Isusa tako nježno
primili u svoja srca.
U tom duhu svima Vama i
Vašim najdražima u svoje ime i u
ime Uredništva želim čestit i blagoslovljen
Božić, Isusovo porođenje,
Vaš urednik
|
|
|
