Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth

Poslanica Hebrejima

Krist je vječni Veliki svećenik

Uvod

Poslanica Hebrejima je na posljednjem mjestu u korpusu pavlovskih poslanica, ali po stilu i nauku toliko odudara od ostalih Pavlovih, da je teško povjerovati da je on njezin autor. Pisac Poslanice jako dobro poznaje židovsku religiju, a isto tako i helenističku kulturu. Zbog toga istraživači autorstvo ove Poslanice rado pripisuju Apolonu, Židovu iz Aleksandrije, koji je bio jako blizak apostolu Pavlu.

Poslanica Hebrejima govori kršćanima obraćenima iz židovstva i želi ih utvrditi u vjeri u Isusa Krista, osobito po tumačenjima Staroga zavjeta. I nama je važno poznavati nauk Poslanica Hebrejima, jer se u njoj nalaze dogmatski temelji kršćanske liturgije.

Kult Isusa Krista i jeruzalemskog Hrama

Prema evanđeljima Isus je jako poštovao jeruzalemski Hram, nazivajući ga "kućom Očevom", a očistio ga je i od dijelova iskrivljene pobožnosti. Više puta je na blagdane išao u Jeruzalem, više puta učio u Hramu, ali je ipak zadržao iznenađujuću distancu prema kultu u Hramu. Ne vidimo ga da je sudjelovao u jeruzalemskom kultu i u njegovu učenju jedva nalazimo koji citat iz starozavjetnog kulta. Isus je prorekao uništenje Hrama i Svetoga grada, jer Jeruzalem nije prepoznao "dan njegova dolaska". Ovo držanje distance, mada uz poštovanje, nipošto nije bilo rijetka pojava u Isusovo vrijeme. Na sličan način su se prema hramu ponašali i farizeji i mnogi drugi, držeći ga samo Božjim sredstvom.

S druge strane, pošto je potjecao iz plemena Levijeva, Isus nije niti mogao vršiti svećeničku službu. Ni sama posljednja večera, čiju proslavu je naložio svojim učenicima ("Ovo činite meni na spomen"), ne veže se uz Hram, već je to liturgijskih čin u okviru obitelji. Na čemu se onda temelji kršćanska liturgija? Na ovo odgovara Poslanica Hebrejima kada, suprotno svim očekivanjima, Krista naziva svećenikom, štoviše Velikim svećenikom.

Isus, Veliki svećenik Novoga zavjeta

Osnovni cilj svake liturgije je pružiti udjela u Božjem životu i slavi vjerniku koji u njoj sudjeluje. Prema piscu Poslanice Hebrejima, ni sam Zakon to nije mogao. Jedino je Isus, Sin Božji, bio sposoban ostvariti to zajedništvo Boga i čovjeka, koji "je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda" (2,17). Krist dobro poznaje ljudske slabosti, jer je i sam bio izložen napastima. Ali, pošto im nije podlegao, zato ne samo da ih može shvatiti već i pomoći onima koji zbog njih trpe. Savršeno čovještvo Isusa Krista omogućuje mu da bude Velikim svećenikom ljudi. Ali kako izvršava tu službu kada on sam nije nikada djelovao kao svećenik? Autor Poslanice smatra da Krist svoju svećeničku službu ostvaruje po svojoj smrti i uskrsnuću, čime ostvaruje Novi zavjet. Slično židovskom Velikom svećeniku, i on je stupio u Svetinju nad svetinjama po krvi vlastite žrtve. Ova krv nije krv žrtvenih životinja, već njegova vlastita, koju je na križu prolio kao žrtvu pomirnicu. Krv žrtvenih životinja zapravo ne može donijeti pomirenje s Bogom, a Isusova krv može, jer ju je prolio za oproštenje grijeha čovječanstva.

Isusova žrtva, koja je pomirila Boga i čovjeka, ostvaruje vječni savez. Krist je naime ušao u Božju vječnost. On ne umire kao stari Veliki svećenici, već nas može zagovarati kroz svu vječnost. Zato je vječno i pomirenje, koje je ostvareno po Njegovoj žrtvi.

Jedinstvenost Isusova svećeništva i naše žrtve

Smrt na križu, koju je Isus na posljednjoj večeri predoznačio i što svaka sveta misa uprisutnjuje, jedini je temelj kršćanskog kulta. Ovo je jedino savršeno bogoslužje i zato tu žrtvu Crkva Bogu prikazuje. Ostali kršćanski svećenici zapravo ne prikazuju zasebne žrtve, već u Kristovo ime uprisutnjuju tu jedinu žrtvu. Naše svećeništvo je sudjelovanje u Isusovu svećeništvu, njegovo uprisutnjenje za vjernike.

Ako samo ta jedina žrtva može donijeti pomirenje s Bogom, onda što je s našim odricanjima i žrtvama? Kakva je njihova vrijednost i kako se uključuju u Kristovu žrtvu? Naglašavajući jedinstvenost žrtve Velikoga svećenika, Crkva od početka uči i potiče na osobno prihvaćanje žrtve. Sam Isus kaže: "Tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom". Pokazujući na Mariju koja stoji pod križem, Crkva nam poručuje kako na ispravan način trebamo prihvatiti žrtve. Ona pod križem zajedno trpi s Božjim sinom, štoviše mogli bismo reći ona trpi njegovo trpljenje. Trpeći s Kristom, po našim trpljenjima, sjedinjujemo se s Njegovom žrtvom, i to ne zato što bi bilo što nedostajalo toj žrtvi, nego je za nas vjernike neprocjenjivi dar da sjedinjujući naše žrtve s Kristovom, one više ne bivaju besmislenima, već postaju blagom za dobrobit Crkve i čovječanstva. Poslanica Hebrejima nam stoga uvjerljivo poručuje da je jedini temelj naše liturgije Isusova žrtva na križu. Oko nje se gradi cijelo bogoslužje Crkve i po njoj liturgija za nas kršćane postaje izvorom i vrhuncem vjere.