Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković
Intervju s Editom i Nebojšom Zavišićem
Živjeti po Kristu, s Kristom i u Kristu svaki dan, znači mijenjati se na bolje
Svatko tko nije kršćanin a pažljivo pročita i shvati Evanđelje,
mora se mijenjati i postati bolji!
* Edita Zavišić (r. Višnjovski), rođena je 30.
kolovoza 1966. godine u Subotici, od oca Ivana i majke
Tereze. Djetinjstvo je provela u Subotici gdje je završila
osnovnu i srednju školu. Po zanimanju je tekstilna
tehničarka. Zaposlena je i majka dječaka Filipa.
* Nebojša Zavišić rođen je 30. prosinca 1963.
godine u Subotici, od oca +Milana i majke Marge. Djetinjstvo
je proveo i osnovnu i srednju školu završio također
u Subotici gdje i sada živi i radi. Po zanimanju
je građevinski tehničar. U braku je sa suprugom Editom
od 16. rujna 1989. godine s kojom je uz Božji blagoslov i na njegovu veliku radost
18. lipnja 2005. godine dobio sina Filipa.
Zvonik: Prošlo je par godina otkako
ste doživjeli svoja obraćenja, što je
za Vas značilo obraćenje?
Nebojša: Odrastao sam u prosječnoj
radničkoj obitelji koja je bila slika
"onoga" vremena i društvenoga uređenja
koje je imalo svoja mjerila i shvaćanja
života. S Crkvom sam imao malo
dodira, ali zahvaljujući mojoj pokojnoj
baki Sofiji, koja me je krstila u subotičkoj
Pravoslavnoj crkvi par mjeseci po rođenju
i vodila me s mojim bratom u nju na
blagdane, te zahvaljujući mojoj pokojnoj
teti Rozi i prelijepim polnoćkama u subotičkoj
katedrali, čini mi se da se ta
"klica" obraćenja davno začeta u meni
polako budila i proklijala kad je sam Bog
to odredio "tkajući tapiseriju moga života".
Obraćenje je značilo da su se dotadašnja
mjerila i shvaćanja života
potpuno izmijenila i dobila drukčiji smisao
i značaj. Živjeti po Kristu, s Kristom
i u Kristu svaki dan, znači mijenjati se na
bolje, a to znači i živjeti bolje u ovoj "suznoj
dolini". Još se mijenjam, stvaram moj
odnos prema Bogu i griješim, ali sam
toga svjestan, i u svetoj ispovijedi se izmirim
s Gospodinom te se nastojim popraviti.
Svaki dan.
Edita: Odrastala sam u sličnom
okruženju kao i Nebojša, a krstili su me
"krišom" u drugoj godini života u našoj
katedrali, moja mama Tereza i pokojna
baka Ana Mesaroš. Obraćenje je za
mene značilo više ljubavi, radosti, duhovnoga
mira, ali živjeti po evanđelju, biti
uzorna, blaga, uzdržljiva, velikodušna i
milosrdna za što se treba poprilično potruditi
u okolnostima koje nas danas
okružuju. Naročito biti blaga i uzdržana.
Mijenjam se i mijenjat ću se.
Supruga Edita i ja prošli smo
puno toga u životu, i lijepoga i onoga
što nije lijepo, ali nas je uvijek ljubav
održavala. Ništa nas nije poremetilo,
ni rat, ni neimaština devedesetih godina
pa čak ni to što nismo imali
djece.
Zvonik: Kako je zapravo došlo do
obraćenja?
Nebojša: Supruga Edita i ja prošli
smo puno toga u životu, i lijepoga i
onoga što nije lijepo, ali nas je uvijek ljubav
održavala. Ništa nas nije poremetilo,
ni rat, ni neimaština devedesetih godina
pa čak ni to što nismo imali djece. Godine
su prolazile, a s početka devedesetih
bio sam podvrgnut dvjema operacijama,
liječio sam se i ništa nije davalo
rezultate. Nakon pet godina liječenja, i
Edita se počela liječiti jer su i kod nje
ustanovljeni problemi, međutim, rezultata
ni dalje nije bilo. Došla je jesen 2004.
godine. Skupljajući opalo lišće lipe ispod
našeg prozora našao sam igračku, malog
bijelog plišanog miša koji je držao crveno
srce na kome je pisalo: "I LOVE
YOU". Okačio sam ga vidno o jedan
žbun, da ga uzme neko dijete u prolazu.
Ubrzo su naišle tri djevojčice koje su ga
uzele, pogledale i ponovno bacile. Rekao
sam u sebi: "Ti si nama suđen, i nama
ćeš ostati." Nekoliko dana nakon toga,
točnije 4. studenoga 2004. godine, Edita
je otišla na liječničku kontrolu zbog izvjesnih
problema, i saznala da je u
osmom tjednu trudnoće. Poslije 15 godina
braka našoj sreći nije bilo kraja. Svi
dani trudnoće, prvi pokreti djeteta u njenom
trbuhu, iščekivanje, ostat će nam u
divnom sjećanju. A onda smo po prvi put
pri kraju trudnoće, uz pomoć suvremene
tehnike vidjeli i Filipov lik a ubrzo zatim
došao je na ovaj svijet. Tada smo shvatili
da je Filip Božji dar i veliki blagoslov koji
nam je naviješten. "Blagoslovljen budi
Gospodine na svodu nebeskom." Prikazali
smo ga i krstili u crkvi kao dar Božji.
A mi smo se obratili, krenuli na vjeronauk,
koji je vodio vlč. Andrija Anišić, i
za to vrijeme, kroz 2006. i 2007. godinu,
vezuju nas lijepe uspomene koje smo
proveli u nedjeljna popodneva. Župnik
nam je i veliki prijatelj i radujemo se svakom
susretu s njim. Edita se krizmala,
po prvi puta smo se pričestili, a o Božiću
2006. godine vlč. Andrija Anišić nas je u
crkvi Sv. Roka i vjenčao, da ono što Bog
sastavi nitko ne rastavi.
Na pitanje što ju je najviše privuklo
k vjeri u Gospodina, budući da je u
svoje vrijeme Isus privlačio ljude svojim
riječima i djelima, Edita odgovara
kako Isus i sada djeluje u što su se uvjerili
prethodnih godina kad su molili za
ozdravljenje njihovih bližnjih ili za
pomoć kad su se nalazili u lošim situacijama.
"Ako dobro osluškuješ i vjeruješ,
onda znaš da je Gospodin uvijek s
tobom. Ako činimo onako kako zapovijeda
u evanđelju, ovaj svijet mora biti
bolji, drukčiji, pravedniji i sretniji za
sve. Svatko tko nije kršćanin a pažljivo
pročita i shvati evanđelje, mora se mijenjati
i postati bolji" zaključuje Edita.
Zvonik: Što za Vas sada znači redovito
sudjelovanje na nedjeljnim misama,
uključivanje u život župne
zajednice?
Nebojša: Prije svega susret s Isusom,
zahvalu za sve dobro, molitvu da se
ispravi ono što je loše i pokajanje za učinjene
pogreške velike i male. Svojevrsno
čišćenje duše od onog što ne valja a zatim
punjenje duše onim što je dobro. Onim
što donosi mir, ljubav i radost.
Edita: Dijelim Nebojšino mišljenje,
i dodala bih i jedan čisto ovozemaljski
aspekt, a to je susret s braćom i sestrama
kršćanima i pomaganje onima
koji su u potrebi.
Zvonik: Nažalost obraćenici nisu
baš uvijek dobro prihvaćeni u našim zajednicama.
Osjećate li se Vi prihvaćenima
u svojoj zajednici?
Nebojša: Niti jednom gestom ili
primjerom to nisam osjetio, s nekima poslije
mise ispred crkve i razmijenim nekoliko
riječi, a kad mi se netko javi na ulicama
našega grada, a poznamo se samo
po viđenju iz župne crkve, to već dovoljno
govori da sam postao njen član.
Edita: Po prijedlogu našega župnika
vlč. Andrije Anišića, Filipova kuma
na krštenju je bila Mirjana Gaković. Svi
članovi njene obitelji su nas jako lijepo
prihvatili i često smo gosti u toj pravoj
kršćanskoj obitelji otvorenoga srca za
sve ljude dobre volje. Hvala im za sve lijepe
sate u njihovom domu, kako prošle
tako i buduće.
Zvonik: Biti dijelom zajednice znači
nečim je osobno obilježavati. U čemu se
očituje Vaš osobiti doprinos župnoj zajednici?
Edita: Još uvijek smo slabo angažirani
u životu župne zajednice, što zbog
radnog vremena, a i Filip je tek blizu
pete godine pa imamo dosta obveza oko
njega. To svakako nije valjano opravdanje,
ali kad god smo u mogućnosti, na
poziv za pomoć ljudima u potrebi rado se
odazivamo, a Nebojša je sudjelovao i na
radnoj akciji oko uređenja župnog doma
i dvorišta.
Nebojša: Ne pjevam lijepo, i ne namjeravam
to činiti javno, ali jednom ću
možda početi posjećivati probe župnog
zbora kako bih naučio i pjesme kojima
slavimo Gospodina. Valjda će izdržati
dok ih ne naučim...
Zvonik: Kakve su reakcije ljudi iz
okoline na Vaša obraćenja?
Edita: Oni koji nisu vjernici prihvatili
su našu odluku kao čin naše volje,
i o tomu se nisu javno izjašnjavali za ili
protiv. Svjesni su naše velike sreće što
smo postali roditelji poslije toliko godina,
i da za taj blagoslov zahvaljujemo
Gospodinu svaki dan.
Nebojša: Moram istaknuti da recimo
neki ljudi primjećuju moju promjenu
osobnosti, da sam sada mnogo
blaži nego što sam bio, da nisam zamišljen
ili s licem bez osmijeha, i da sam
mnogo strpljiviji i otvoreniji za sve ljude
dobre volje, pa čak i one koji to nisu. Tko
me osobno poznaje, zna u čemu je razlog,
i na to gleda pozitivno.
Gledam djecu i mladež u našoj
župi, divim se kako pjesmom, glazbom
a naročito pisanom riječju
slave život i Gospodina, kako su lijepo
odgojeni, kako su dobri prijatelji,
kako iako su završili škole i sjede
besposleni, ne očajavaju, nego se i
dalje usavršavaju, kako su vedri i
nasmijani i puni nade u bolji život,
kako čuvaju već zaboravljene običaje,
kako su prosvijetljeni i Duhom
Svetim ispunjeni, kako će biti dobri
ljudi i kršćani...
Zvonik: Na koji način u svojoj životnoj
sredini svjedočite za Gospodina?
Nebojša: Trudimo se pokazati
osobnim primjerom što znači živjeti kršćanskim
životom u ljubavi i miru, da svatko
mora pokušati živjeti po evanđelju i
osjetiti promjenu.
Edita: U odnosu s ljudima biti moralan,
ljubazan, predusretljiv, pri ruci za
pomoć, blag, uzdržljiv... Sve u svemu pozitivan,
i za sve to zahvaljivati Gospodinu,
jer nas je na svoju sliku stvorio, a
sami smo krivi ako tu sliku kvarimo.
Zvonik: Svi mi krštenici pozvani
smo svojim životima, riječima i djelima
naviještati Evanđelje. Što je za Vas najjači
argument koji čovjeka potiče na
obraćenje?
Nebojša: Osobni primjer već sam
spomenuo, a tu sam misao u jednom
filmu nedavno čuo: "Svakom od nas Gospodin
tka tapiseriju života. Nitko ne zna
kolika je ona, i što ona sadrži kad je gotova...".
Ako spoznaš samo i djelić, ti si
sretan čovjek, blagoslovljen si, i obraćenik
si i zahvalan si.
Zvonik: Vjera, nažalost, zna biti prikazana
kao niz ograničenja i zabrana.
Je li vjera doista takva ili možda baš suprotno,
čovjeku otvara nove vidike i mogućnosti?
Edita: Svakako da otvara nove mogućnosti
i vidike, ali mogućnosti i vidike
na zdravim osnovama, neiskvarenim.
Zar kao djeca nismo uživali u pohvalama
starijih za svako učinjeno dobro djelo, i
radovali se nagradi? Svi smo mi djeca
Oca našega, činimo dobra djela, i radujmo
se nagradi.
Nebojša: Gledam djecu i mladež u
našoj župi, divim se kako pjesmom, glazbom
a naročito pisanom riječju slave
život i Gospodina, kako su lijepo odgojeni,
kako su dobri prijatelji, kako iako
su završili škole i sjede besposleni, ne
očajavaju, nego se i dalje usavršavaju,
kako su vedri i nasmijani i puni nade u
bolji život, kako čuvaju već zaboravljene
običaje, kako su prosvijetljeni i Duhom
Svetim ispunjeni, kako će biti dobri ljudi
i kršćani... Zar su to ograničenja i zabrane?
Oni su manjina, njihovi vršnjaci
u većini nemaju te zabrane i ograničenja
i svi dobro znamo što je oko nas i koja
mjerila vrijednosti trenutačno vladaju i
čemu sve to vodi. Kako je naš župnik vlč.
Andrija u jednoj propovijedi rekao, naš
grad i zemlja i cijela Europa postaju prostor
za misijska djelovanja kakva smo
kroz prošla vremena imali na drugim
kontinentima.
Zvonik: Što je to vjera u stanju dati
ljudskom životu što bez nje ne možemo
imati?
Nebojša: Vjeru u bolje sutra, u ljubav
među ljudima, svijet bez nepravde,
bez gladi, svijet istine, mira i radosti, da
možemo popraviti sve ono loše što smo
kroz stoljeća činili sebi kao ljudima, i planetu
koji nam je darovan od Boga, da svi
možemo živjeti u miru i dobru prije prelaska
u vječnost. To možemo samo ako
živimo po Kristu, s Kristom i u Kristu i
ako se držimo Božjih zapovijedi. Toliko
malo treba da se svijet promijeni iz korijena
i da doista budemo ljubljena Božja
djeca u svoj svojoj punini.
Edita: Bez vjere, ne bismo živjeli
po Duhu, a plod Duha je ljubav, radost,
mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota,
vjernost, blagost i uzdržljivost (iz poslanice
sv. Pavla Galaćanima). Živimo po
Duhu da bi nam svima bilo bolje. Slavimo
Gospodina, i mirimo se s Gospodinom
na misama, pričešćujmo se i ljubimo
jedni druge, kao što On ljubi nas.
|
|
|
