Kutak za katehete - Uređuje: tim kateheta
dnevnik jednog katehete
Ti si jedinstveno biće
Našla sam jednu prekrasnu priču u
obliku prezentacije na internetu. Izašle su
dvije knjige istoga autora u Hrvatskoj. Kad
skupim malo para, kupit ću... Bože, pomozi
mi biti Lucija svojim vjeroučenicima, a
kada na me sive točke krenu, digni me u
svoj naručaj...
DRVENCI
Drvenci su mali narod drvenih lutaka.
Sve drvene lutke načinio je rezbar
Eli. Njegova radionica bijaše na brijegu
ponad gradića. Svaki je drvenak bio drukčiji.
Neki su imali krupne oči. Neki su bili
visoki, a neki opet niski. Jedni su nosili šešire,
drugi ogrtače. Ali sve njih bijaše načinio
isti rezbar i svi življahu u tome gradiću...
Svednevice, po sav dan, Drvenci su
radili isto. Jedni su na druge kvačili naljepnice.
Svaki je Drvenak posjedovao
dvije kutijice. Jednu sa zlatnim zvjezdicama
i jednu sa sivim točkama. Tako nitko
u gradu nije činio ništa drugo doli na
druge kvačio zvijezde ili točke. Koji bijahu
lijepi, a to je značilo da su od posve glatka
drveta i da im boje blistaju, dobivali su uvijek
zvjezdice. Ali oni koji bijahu od hrapava
drveta s kojega se gotovo sva boja
oljuštila, dobivali su samo točke. Zvjezdice
su dobivali i oni koji su bili kadri učiniti
nešto zgodno. Neki su uspijevali visoko
iznad glave izdići poveliku kladu, neki su
mogli preskočiti visoku škrinju. Drugi su
znali neke strašno teške riječi ili su umjeli
krasno pjevati. I svatko bi im dao zvjezdicu.
I tako su neki Drvenci imali posvuda
zvjezdice! A kada bi jednu dobili, osjećali
su se osobito dobro. Tada su smjesta poželjeli
učiniti nešto novo kako bi i opet dobili
zvjezdicu. Drugi su mogli učiniti tek
nešto malo ili čak ništa. I dobivali su
točke. Među takve je spadao i Pulcinello.
Trsio se skočiti visoko kao drugi, ali
je uvijek padao. A čim bi pao, netko bi mu
priskočio i prikvačio točku. Kadšto bi pri
padu njegovo drvo zadobilo ogrebotinu pa
je tada dobivao još više točaka. Kada je pokušavao
objasniti zašto je pao, obično je izvalio
nešto blesavo te su mu Drvenci samo
dodavali nove točke. Nakon nekoga
vremena imao je toliko točaka da uopće
više nije želio izlaziti iz kuće. Bojao se da
ne izvede nekakvu budalaštinu, da negdje
zaboravi šešir ili da zagazi u nekakvu baricu.
A tada bi i opet dobio točke. Imao je
već toliko sivih točaka da su mu drugi prilazili
i lijepili na nj nove bez ikakva razloga."
On jednostavno zaslužuje hrpu točaka",
držale su ostale drvene lutke. "On
nije dobar Drvenak."
Nakon nekoga vremena Pulcinello je
povjerovao u njihove riječi. "Loš sam ja
Drvenak", govorio je. Kada je izlazio, zadržavao
se s Drvencima koji su također
imali puno točaka. Bolje se osjećao u njihovu
društvu.
LUCIJA
Jednoga dana susreo je ljupku djevojku
- Drvenku. Bila je posve drukčija od
svih. Nije imala ni jedne zvjezdice, ali ni
točke. Jednostavno je bila sva samo od drveta.
Zvala se Lucija. Zapravo, stvar nije
bila u tome da joj drugi nisu željeli prikvačiti
naljepnicu, nego se one jednostavno
nisu mogle na njoj zadržati. Neki Drvenci
divili su se Luciji jer nije imala ni jedne
točke. Pritrčavali su htijući joj prikvačiti
zvjezdicu. Ali zvjezdica bi odmah skliznula
s nje. Drugi su je, pak, gledali s visoka jer
nije imala ni jedne zvjezdice. Željeli su joj
prikvačiti točku. No i točke bi jednostavno
skliznule s nje. I ja bih htio bio takav, mišljaše
Pulcinello. Ne želim da itko išta na
mene kvači. Stoga je pitao djevojku - Drvenku
kako joj je uspjelo ostati bez i jedne
naljepnice.
"Posve jednostavno", odgovorila je
Lucija. "Svaki dan posjećujem Elija."
"Elija?"
"Da, Elija! Rezbara. Sjedim kraj njega
u radionici."
"Zašto?"
"Zašto to sam ne istražiš? Jednostavno
se uspni na brijeg. On je ondje", reče
djevojka, okrene se na peti i odžuri.
"Ali, želi li on mene stvarno vidjeti?"
viknuo je Pulcinello, no Lucija ga više nije
čula.
Pulcinello krene kući. Sjede uz prozor
i promatraše kako dolje na ulici trčkaraju
Drvenci lijepeći jedni na druge zvjezdice
i točke.
"To je pogrešno", reče Pulcinello
sam sebi. I odluči posjetiti Elija.
REZBAR
Pulcinello se uskom strmom stazom
penjao na brijeg i ušao u veliku radionicu.
Njegove drvene oči raširile su se kada je
vidio kako je tu sve veliko. Stolac je bio
visok kao on. Morao se popeti na prste
kako bi barem virnuo na radni stol. Čekić
je bio dugačak poput njegove ruke. Pulcinello
gutne slinu. Ovdje ne ostajem! pomisli
i požuri prema vratima.
"Pulcinello?" začuje svoje ime izrečeno
upitnim dubokim i snažnim glasom.
Pulcinello se ukoči.
"Pulcinello! O, kako je lijepo što si
ovdje! Dođi! Daj da te pogledam!"
Pulcinello se polako okrene i zagleda
u visokoga bradatog zanatliju.
"Otkud mi znaš ime?" upita.
"Kako ne bih znao! Ta ja sam te načinio!"
odvrati Eli, sagne se, obujmi maloga
Drvenka, podigne ga i i spusti na radni
stol. "Hm", zamišljeno reče kada spazi
sive točke.
"Čini se da si dobio loše ocjene."
"Nisam to htio, Eli. Zbilja sam sve pokušao..."
"Ne moraš se opravdavati, maleni. Meni
je svejedno što misle drugi Drvenci."
"Stvarno?"
"Da. A i tebi treba biti svejedno. Ma
tko su oni da udjeljuju zvjezdice i točke?
Drvenci su isto kao i ti. Što misle, nevažno
je, Pulcinello. Važno je što ja mislim. A ja
mislim da si ti jedinstven."
Pulcinello se nasmijao. "Ja? Jedinstven?
Zašto? Ne mogu brzo trčati. Ne
umijem visoko skočiti. Boja mi se ljušti.
Zbog čega sam ja tebi tako važan?"
Eli pogleda Pulcinella, položi ruke na
uska drvena ramena i reče posve polako:
"Jer ti pripadaš meni. Zato si mi važan."
Nitko još nikada nije tako gledao Pulcinella.
I on nije znao što bi trebao reći.
"Svakoga sam se dana nadao da ćeš
doći", objasnio je Eli.
"Došao sam jer sam susreo nekoga
tko uopće nema ni jedne naljepnice", reče
Pulcinello.
"Znam. Pričala mi je o tebi."
"A zašto se naljepnice ne mogu na
njoj zadržati?"
Rezbar reče posve blago: "Jer je ona
zaključila da je važnije što ja mislim, nego
što misle drugi. Naljepnice ti se prikvače
samo ako ti to dopustiš."
"Što?"
"Pa to! Naljepnice ostaju na tebi
samo ako su ti važne. Što veće bude tvoje
povjerenje u moju ljubav, to će ti manje
značiti ono što ti prišiju drugi."
"Ne vjerujem da to razumijem."
Eli se nasmiješio. "Doći će i to. Treba
malo vremena. Na tebi je mnoštvo naljepnica.
Dođi svaki dan k meni kako bih te podsjetio
na to koliko si mi važan." Eli podigne
Pulcinella s radnoga stola i spusti ga na pod.
"Misli o tome", reče dok je mali Drvenak
koračao prema vratima, "da si jedinstven
jer sam te ja načinio. A ja nikada
ne činim grešaka."
Pulcinello ne zastade, ali u svome
srcu mišljaše: Vjerujem da taj to doista ozbiljno
misli. I čim je tu misao domislio, otpade
s njega jedna naljepnica.
(Autor priče: Max Lucado Ilustracije:
Sergio Martinez)
|
|
|
