Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše: mons. dr. Andrija Kopilović
Blagoslovine (Sprovod)
U prošlom broju našega časopisa
razmišljali smo o liturgijskim činima
koje zovemo sakramentali ili blagoslovine.
Najrasprostranjenija blagoslovina
je sprovod. Starokršćanski način ukapanja
pretežno se oslanjao na običaje
poganske starine. U rimskoj liturgiji to
vrijedi poglavito za prigodni obrok na
koji su se ljudi u određene dane (treći,
sedmi, trideseti dan, godišnjicu smrti)
okupljali uz grob ili u grobišnoj kući, da
se obiteljskim jelom spomenu pokojnika.
Od drugog stoljeća rimski su kršćani
s tom gozbom povezali euharistijsko
slavlje, kojim su se, zajednički sjedinjeni
s Kristom, osjećali osobito
bliski i povezani s pokojnima. Kršćani
ne tuguju kao ostali koji nemaju nade,
kako kaže apostol Pavao, njih ispunja
ufanje u uskrsnuće. To su pokazali svojim
bijelim odijelom nasuprot crne, sjetne,
odjeće pogana. Umjesto jednolična
naricanja narikača pjevali su psalme i
duhovne pjesme, a na Istoku i aleluja.
Značajno svjedočanstvo o toj vjeri kršćana
u uskrsnuće unatoč smrti daje
nam Ivan Zlatousti. "Prije su za mrtve
bili krikovi i izrazi bola, sada su to
psalmi i duhovne pjesme... Tada je smrt
bila sam kraj, sada nije više; pjevaju se
pjesme, molitve, psalmi, a sve u znak da
je to radostan događaj." U srednjem vijeku
je pogrebno bogoslužje preuzelo
crte tugovanja u tolikoj mjeri da je kršćanska
nada u uskrsnuće bila teško zamračena.
Strah i tjeskoba pred sudom
Božjim, kao "danom gnjeva" uvelike su
određivali ponašanje vjernika i mnoge
liturgijske obrasce. U prvi red probile
su se tada molitve za mrtve. U naše vrijeme
raskoš i vanjski sjaj nekih ukopa
doveli su do klasnoga sistema u sprovodu.
Stoga je bitno razumjeti reformu
II. vatikanskog sabora koja je mjerodavna
i nadahnjujuća za naše vrijeme.
Ponajprije treba dobro promisliti
način bdijenja za pokojne, koji se događa
u kući pokojnika ili u crkvi. Molitve
su nalik službi riječi sa čitanjima,
razmišljanjem, molitvom. Krunica je
preporučljiva ali ne samo žalosna otajstva,
nego barem prvo slavno otajstvo.
Vrlo je tužno da se to bdijenje u novije
vrijeme u mnogim slučajevima pretvara
u svojevrsnu gozbu, tobože "na spomen
pokojnika", a u stvari se vraća na poganske
običaje. Bdijenje bez molitve
nema smisla. Bdijenje i uz prisutnost tijela
pokojnika potiče također na molitvu,
razmišljanje i sućut. U ovoj blagoslovini
je, dakle, prva opasnost pretvaranja
bdijenja u gozbu. To nije kršćanski.
Druga važna stvar - ako ne i centralna
- je misa za pokojnika na dan
ukopa. To je najveći dar i molitva koja
se može dati pokojniku. Misa ukopa je
sastavni dio ukopa. Nažalost, u našim
krajevima to nije redoviti običaj. Tada
na toj misi pravi znak nade u uskrsnuće
je goruća uskrsna svijeća. Sam obred
sprovoda, bilo da je s misom ili bez
mise, isključivo naglašava nadu u uskrsnuće
i molitvu za oproštenje i utjeha za
tugujuće.
Znakovi koji prate sam obred sprovoda
su ponajprije bjelina pokrova i nutrina
lijesa koja nas podsjeća na boju
uskrsnuća. Sjetimo se da su se prvi kršćani
sahranjivali u bjelini. Drugi znak je
blagoslovljena voda i škropljenje vodom
što uvijek podsjeća na krštenje. Sjećamo
se, dakle, pokojnikova krštenja i
snagom toga sakramenta preporučamo
ga Božjoj dobroti. Gdje god je moguće,
trebalo bi biti i kađenje, jer je to posljednja
počast mr tvome tijelu koje je
tijekom života po sakramentima bilo hramom
Duha Svetoga. Sjetimo se da se
kadi samo Presveto, osobe u liturgiji i
pokojnikovo tijelo. To pokazuje kolika
je povezanost otajstva smrti, života i
vječnosti. Sprovodni obred je oblikom
Služba riječi uz jasnu poruku uskrsnuća
i utjeha tugujućima, a svim prisutnima
obnova u vjeri. Tako je svaki sprovod liturgijski
događaj sa snažnom porukom
povezanosti Crkve na zemlji s nebeskom
Crkvom. Stoga se ni jedna osoba
na sprovodu ne smije privilegirati niti
činiti sprovod tako raskošnim da pomuti
taj jasni znak čina vjere. Nažalost,
u novije vrijeme se ponovo potkrada poganski
običaj jela i pića na groblju, pa i
u okviru samoga sprovoda, što je potpuno
strano kršćanskom poimanju. U
nekim vremenima i okolnostima se
nakon sprovoda održava bratski susret
- agape - za one koji su došli iz daleka
ili su posebno vezani za obitelj, te je ta
"gozba ljubavi" znak euharistijskog zajedništva.
No, i ovdje treba upozoriti na
opasnost raskoši koja dovodi i ovaj čin
do klasnog sistema u sprovodu.
Što se tiče cvijeća i svijeća, dva se
simbola ne mogu usporediti. Svijeća i
svjetlost znak su Krista uskrsloga,
dakle, nebeski znak. Cvijeće je znak ljubavi,
dakle, zemaljski znak. Mjera, razboritost,
skromnost su vrline koje bi trebale odavati znak poštovanja prema
pokojniku, a nikako nadomještati nečije
propuste, nemarnosti, nebrigu dok je
pokojnik još bio živ. Naime, mnogi osjećaju
potrebu zadovoljštine, pa i svojevrsne
dvoličnosti na sprovodu iskazati
"sve moguće počasti", dok su za života
s pokojnikom postupali vrlo upitno.
Sprovod je, dakle, znak kršćanske
nade, vječnoga života, navještaja uskrsnuća
i ljubavi koja ne prolazi.
24. 01. 2010.
3. nedjelja kroz godinu
Neh 8,2-4a. 5-6. 8-10
Ps 19,8. 9. 10. 15
1 Kor 12,12-30
Lk 1,1-4. 4,14-21
Navještenje Krstiteljeva rođenja
31. 01. 2010.
4. nedjelja kroz godinu
Jr 1,4-5. 17-19
Ps 71,1-2. 3-4. 5-6. 15.17
1 Kor 12,31-13,13
Lk 4,21-30
I svi su mu povlađivali i divili se
milini riječi koje su tekle iz njegovih
usta. Govorahu: "nije li ovo sin Josipov?"
7. 02. 2010.
5. nedjelja kroz godinu
Iz 6,1-2a. 3-8
Ps 138,1-2a. 2b-3. 4-5. 7-8
1 Kor 15,1-11
Lk 5,1-11
"Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!"
Oni izvukoše lađe na kopno,
ostaviše sve i pođoše za njim.
14. 02. 2010.
6. nedjelja kroz godinu
Jr 17,5-8
Ps 1,1-2. 3. 4.6
1 Kor 15,12. 16-20
Lk 6,17. 20-26
Blago vama, siromasi: vaše je
kraljevstvo Božje! ...
|
|
|
