Moralni kutak - Piše: mr. Andrija Anišić
Beskućnici i mi
Za njih ne bijaše mjesta...
I ovoga Božića podsjetili smo se
dobro poznatog događaja noći Isusova
rođenja u Betlehemu. Počelo je sve vrlo
tužno i tragično. I dok se bili ondje, navršilo
joj se vrijeme da rodi. I porodi sina
svoga, prvorođenca, povi ga i položi u
jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu
(Lk 2,6-7).
Nekoliko dana prije Božića ove godine
jaka zima zahvatila je mnoge zemlje.
Slušali smo izviješća o broju umrlih
od zime. "U Moskvi 30 ljudi umrlo od
hladnoće"; "Zbog hladnoća u Nepalu
umrlo najmanje 22 ljudi"; "U Poljskoj
ove zime umrle 122 osobe"; "Više od 80
ljudi umrlo je od hladnoće koja je zahvatila
veći dio europskog kontinenta"
- naslovi su to koji su se tih dana mogli
pročitati u novinama ili na web stranicama.
No, jedan me je prizor, koji sam
vidio na TV-u, osobito potresao i držao
cijeloga ovoga Božića. Službenici hitne
pomoći izvlačili su mladića, koji je umro
od zime, ispod ulaznih stuba jedne višekatne
zgrade. ZA NJEGA NIJE BILO
MJESTA ni u jednom stanu te zgrade i
on je umro - od zime. Ta slika obišla je
pred Božić čitav svijet. I nadam se da je
u mnogima kao i u meni izazvala stid i
nametnula pitanje što mogu učiniti ja,
što može učiniti moja obitelj, povjerena
mi župna zajednica, što mogu učiniti
gradske i državne vlasti da više nitko ne
bude beskućnik i da nitko više ne mora
umrijeti od zime.
Činjenica da ljudi na početku trećega
milenija čovječanstva odnosno 21.
stoljeća umiru od zime na ulici, doista
treba biti snažan signal na uzbunu koji
će mnoge potaknuti na konkretne akcije.
Trebali bi se prije svega odgovorni
u pojedinim gradovima i državama upitati
što mogu učiniti za beskućnike. Sjaj
božićnih i novogodišnjih ukrasa u našem
gradu i po gradovima svijeta izgubio
je tih dana u mojim očima pravi sjaj
i smisao pri pomisli da bi na primjer, da
samo svaki drugi ukras nije stavljen,
zbog toga sigurno ovoga Božića netko
bio u toplom i imao bi što jesti. A da ne
govorim o azilima koji se kod nas i u
svijetu prave za pse "beskućnike", pa
čak i hoteli za "kućne ljubimce"
koji, na pr. ne mogu sa svojim
vlasnicima poći na put. I iz toga
nije teško zaključiti da je moguće
nešto učiniti. Samo treba htjeti.
Samo treba imati srca za čovjeka.
Josipa i Mariju je jedan pastir pustio
u svoju pastirsku špilju tako se Isus
nije morao roditi na otvorenom. Imao je
bar kakav takav krov nad glavom i
kakvu takvu toplinu.
Što ne bismo ponovili iskustvo prvoga
Božića. Onaj pastir je učinio nešto.
Nebo je zatim odradilo puno. Za pastire
je vijest s neba: naći ćete novorođenče
povijeno gdje leži u jaslama (Lk 2,12) -
bila dovoljan poticaj za konkretnu akciju.
Oni stanu poticati jedni druge: Hajdemo
dakle do Betlehema (usp. Lk 2,15).
I naravno, nisu pošli onamo praznih
ruku. Pomisao da se jedno dijete rodilo
u pastirskoj špilji i da "povijeno leži u jaslama"
pobudila je u njima milosrdnu
ljubav. Ponijeli su ono što su imali. Božićna
ikonografija i božićne pjesme su
to lijepo dočarale. Sjetimo se samo naše
drevne pjesme: "Hajte braćo da iđemo"
u kojoj su zapisani uzajamni poticaji pastira:
"Hajte, braćo, da iđemo, da darove
ponesemo, malenome Kraljiću,
našem dragom Božiću... Što ćeš ponijet,
brate Mato, što li dati, sestro Kato,
na put nama u torbu, jednu kokoš na
čorbu? - Ja ću uzet frišak sirac i kajmaka
puno lonac. I još dva, tri plećeta i
čuturu šerbeta... Što ko ima nek ponese,
u Betlehem nek donese, jer je ovo
Ditešce pravo Božje Janješce".
O, da je bilo bar takvih "pastira"
ove zime. Mnogi bi bili spašeni.
Ipak, bilo je i ima zanimljivih akcija
u pomaganju beskućnicima. U Poljskoj
na pr. u kojoj je i ove godine puno umrlo
od zime, čine puno da pomognu beskućnicima.
U toj zemlji s oko 40 milijuna
stanovnika svake godine zbrinu
oko trideset tisuća beskućnika. No,
često su za njihovu smrt krivi i prolaznici.
Tako smo mogli pročitati apel poljske
policije kojim poziva ljude da ne
prolaze ravnodušno pored ljudi kada ih
vide da leže u hladnim prostorima ili na
ulici. Isto tako ih pozivaju da ako prođu
pored pijanih ljudi koji su pali na ulici,
pozovu policiju koja će ih odvesti u
toplo. Takav poziv građana navedenim
osobama može spasiti život, ističe se u
apelu policije.
U Subotici grad beskućnicima daje
mogućnost smještaja u tzv. "hraniteljskim
obiteljima", koje za to dobiju određenu
nadoknadu. Postoji i udruga građana
"Vojvođanska inicijativa" koja je za
svoj projekt pomoći beskućnicima od
Pokrajinskog tajništva za socijalnu politiku
i demografiju dobila 500.000 dinara.
Ta udrug planira otvoriti svratište
za beskućnike koje bi radilo tijekom siječnja,
veljače i ožujka. A u svom programu
imaju i akciju "Banka hrane,
puno srce", kojom su mnoge obradovali
paketima hrane i drugim nužnim potrepštinama.
U pretraživanju na internetu pronašao
sam i zanimljivu osobnu inicijativu
Danijela Macrija iz Canade (vidimo
ga na slici s čovjekom koji je već 14 godina
beskućnik - vidi: thestar.com). On
je svoju misiju nazvao: Misija jednog čovjeka
protiv gladi. Danijel svake godine
za Božić s punom torbom hrane i pića
noću obilazi beskućnike, daje im jesti i
piti i razgovara s njima.
S ponosom ističem i da su se i župljani
povjerene mi župe Sv. Roka, osobito
oni koji su dolazili na Zornice, vrlo
konkretno odazvali pozivu da za Božić
svoji darovima obradujemo našu braću
i sestre u potrebi. Pomoć i darove odnijeli
smo u deset obitelji, a jednoj obitelji
smo kupili drva i poklonili šednjak.
To su pojedinačne akcije. A možemo
zamisliti kako bi sve bilo drukčije
kad moćnici ovoga svijeta, poput mudraca
s Istoka, ustali i s bogatim "državnim"
darovima pošli u susret siromašnima
- gladnima, žednima, golima,
bosima, beskućnicima... Tako je malo
potrebno. Samo malo iz proračuna
svake zemlje "oteti" od vojske te umjesto
"metaka" kupiti malo hrane, odjeće,
sagraditi kuću... Nije ovo iluzija. To je
moguće. Vrlo lako je moguće, ali ima
samo jedna prepreka: ljudska sebičnost
i tvrdoća srca. Kad pojedinci, obitelji,
narodi ovoga svijeta stanu očima srca
gledati čovjeka, civilizacija ljubavi bit će
moguća.
|
|
|
