Vjernici pitaju - Piše: mons. dr. Andrija Kopilović
Obraćenje - ključni trenutak u životu
Česta je uporaba pojma obraćenje
u propovijedima, spominje se
pojam "novi čovjek"... Što to znači
obratiti se? Promijeniti životne navike?
Je li čin obraćenja čin volje ili
Božje milosti ili i jednog i drugog? Događa
li se obraćenje "preko noći" ili je
to proces? Zapravo kakav je taj obraćeni
čovjek, taj novi čovjek?
Dorđe, BG
U prvom dijelu odgovora na Vaše
pitanje, poslužit ću se tekstom iz suvremene
Katoličke enciklopedije (Marjan
tisak, 2005.). Obraćenje je "hod u
obrnutom smjeru, povratak" napuštenim
ili novo otkrivenim vrijednostima.
To je trenutak ili proces u kojem osoba
što se otuđila od Boga ide prema promjeni
od grešnih odabira i obrazaca k
novom životu u prijateljstvu s Bogom.
Izraz "obraćenje" kao takav etimološki
ukazuje na hebrejski šub što znači
"okrenuti se, vratiti se". Često je to
poziv proroka da se vrate Gospodinu
"koji je razderao, on će nas iscijeliti; on
je udario, on će nam poviti rane" - kaže
Hošea. Slika okretanja nagovještava da
su ljudi skrenuli s pravoga puta, udaljili
se od Boga te da trebaju promijeniti
pravac i vratiti se Bogu. Općenitiji
primjer takvoga postupanja jest rasipni
sin iz Lukina evanđelja. Taj mladić "dolazi
k sebi", odlučuje ustati i poći
svome ocu. Taj pojam izražava se u Starom
zavjetu također pomoću riječi pokajanje,
a u Novom zavjetu odgovara
mu izraz: promjena mišljenja, preslaganje
životnoga hoda (metanoia).
Kad je Isus otpočeo svoje mesijansko
djelovanje, sažeo je svoju poruku
u poziv: obratite se i vjerujte
evanđelju! Kajanje i obraćenje su milosni
trenuci promjene u životu pojedinca
i naroda. Osnova novoga života
je radosna vijest o Božjoj opraštajućoj
ljubavi. Stoga je poziv na obraćenje i
poziv na vjerovanje. Kod Pavla susrećemo
pojam pomirenje, koje se shvaća
kao plod obraćenja. Okretanje Bogu
prvi je trenutak pomirenja s Bogom i
bližnjim, a Bog je pomiritelj. U povijesti
duhovnosti, trenutak "dolaska k sebi"
kojim počinje obraćenje jest žalovanje
zbog nekog gubitka ili zlodjela, grižnja
savjesti. Tim slikovitim izrazom se
hoće reći da netko biva "prikovan" ili
"proboden" bolnom sviješću zbog vlastite
grešnosti i duhovne bijede što
prate osjećaji stida i žaljenja. Pustinjski
oci smatrali su da je taj osjećaj u srži
čovjekova odnosa s Bogom. Obraćenje
se često upotrebljava kao ključni trenutak
koji preoblikuje ljudski život ali
je obraćenje stalno prisutno u iskustvu
vjernika. Bog je uvijek veći, i čovjekov
odnos s Bogom je ponovno otkrivanje
te istine, zatim vlastite duhovne bijede
te uvijek novog poziva na novi život u
Bogu.
Onaj koji poziva na obraćenje uvijek
je Bog. Jednako tako je jasna tvrdnja
da Bog nikada ne prisiljava na
obraćenje. Obraćenje je, dakle, u biti
čin suradnje s Božjom ponudom, Božjim
pozivom. S druge strane to je u
biti susret čovjeka sa samim sobom i
vlastita procjena o svome životu u
kojem se osjeća promašenost, krivnja,
potreba promjene. Pošto smo tu promjenu
nesposobni sami učiniti, obraćenje
je čin u kome pružamo ruke
prema Bogu moleći njega - uvijek većega
- da nam se smiluje i da obnovimo
prijateljstvo s njim. Dakle, prvi
korak za obraćenje je spoznati da
imamo Boga za Oca, da smo osjetili
čas da trebamo "doći k sebi" i da smo
mu pošli u susret. U času susreta se
događa to "obraćenje" to jest promjena
pravca u suprotnom smjeru. Bez "akcije",
to jest okretanja pravca nema
obraćenja. Obraćenje nije puka odluka,
još manje osjećaj, nego stvarni susret i
stvarni korak u suprotnom pravcu. Po
apostolu Pavlu obraćenik je novi čovjek.
Taj novi čovjek je upravo u tome
nov što je prekinuo s grešnim navikama
i što se u daljnjem hodu pokuša
"upriličiti Kristu" i tako biti po milosti
novi stvor. Ovdje moramo zastati i razlikovati
obraćenje kao čin početka i
obraćenje kao trajni proces. Čin početka
je bitan, ali nažalost ne možemo
garantirati sami za sebe da ćemo ustrajati,
zato je to stanje koje postaje proces
trajnoga drugovanja s Bogom na
putu posvećenja. Jasno, da kršćanstvo
poznaje obraćenje u najužem smislu,
kao na primjer obraćenja svetog Pavla,
svetog Augustina, svetog Franje i mnogih
drugih. No, još više poznaje nebrojeno
mnoštvo svih nas koji smo na
obraćenom putu, što znači da smo
prihvatili Božji poziv, obraćamo se
Bogu, hodamo putem ali često uvijek
iznova moramo ustati nakon vlastitog
pada pa se i taj čin ustajanja zove obraćenje.
U vašem pitanju je posve jasno postavljena
razlika da li je to "preko noći"
ili je to "proces". Kako vidite iz odgovora,
to je i jedno i drugo. Međutim,
pri kraju bih posve jasno istaknuo da
životne okolnosti u kojima živimo otežavaju
proces obraćenja, te traže daleko
odlučniji čin samih kršćana da
obraćeni djelom svjedoče da su se za
Boga i taj Božji put opredijelili definitivno
i da nikada ne silaze na razinu relativizma
i kompromisa. Pad se može
razumjeti, ali se ne smije prihvatiti kao
trajno stanje, pa ni "dizanje" kao trajni
način obraćanja s Bogom, nego je
obraćenje - kao proces - trajni rast u
vjeri i milosti.
|
|
|
