Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić
Kuga, ratovi, razvojačenje u Somboru
Od 1719. godine Somborci su imali
svoju župnu crkvu s drvenim tornjem, u
kojem su bila dva zvona. Kako diljem
Bačke, tako je i u Somboru oduvijek
bilo veliko poštovanje prema pokojnima.
Muhi spominje na 104. stranici
svoje knjige, 1725. godine, da je somborski
građanin Matija Mandić na groblju
od čvrstog materijala dao podići
kapelu svetoga Križa. Često se čuje
kako su Bačvani živjeli u slozi i miru. I
kad je bilo sloge, mira nije bilo. Somborci
su od 1733. do 1735. godine sudjelovali
u ratu koji je Karlo III. pokrenuo
protiv Francuske i Španjolske.
Na čelu somborske konjičke jedinice je
bio kapetan Marko Marković, a na
čelu pješačke jedinice kapetan Jovan
Damjanović. Karlo III. je 1736. godine
pokrenuo neuspješni rat protiv Turske,
a 1738. godine je i Potiska vojna krajina
morala u taj rat. Osim dvojice gore spomenutih
kapetana u rat su otišli somborski
poručnici: Mijo Bokerović,
Martin Parčetić, Bartol Rajić, Ivan
Bašić, Mijo Pletikosić i Gabriel Pavlović.
Potres i kuga u Somboru
Rat povlači za sobom bolesti, a
Somborci su osim bolesti bili pogođeni
i potresom. Godine 1737. Sombor je pogodio
potres. I dok su popravke bile u
jeku, 1738. godine, Somborci su morali
u rat, osim toga 1738. godine je pogodila
Sombor i cijelu Bačku kuga. Umrlo
je više tisuća ljudi. Somborski kroničar,
otac Bono Mihalović spominje, kako
je u somborsko svratište navratio jedan
grčki trgovac, koji je zarazio sve ukućane,
pa je tako kuga počela harati gradom.
Jedan svećenik nije bio dostatan
da obiđe sve bolesnike i da obavi sve
sprovode. Pomor je bio tako velik da su
u to vrijeme Somborci udarili temelje
dva pravoslavna i dva katolička groblja.
Od kuge je 20. siječnja 1739. godine
umro i otac Dominik Zombory. U Somboru
su tako ostala još samo tri franjevca
svećenika. Otac Dominik je sahranjen
u zajedničku grobnicu iza kapele
svetoga Roka na današnjem Velikom
katoličkom groblju u Somboru.
Nakon što je prestala opasnost od kuge,
subotički su franjevci zajedno sa svojim
vjernicima podigli zavjetnu kapelu svetomu
Roku.
Ratovima nikad kraja
Godine 1740. vlast je preuzela Marija
Terezija, a već 1741. godine izbije
rat između Pruske, Bavarske i Francuske
protiv Austrije. I opet je cijela Potiska
vojna krajina morala u rat. Mnogo
je Hrvata i Srba sudjelovalo u tome
ratu, a neki su u rat otišli kao dragovoljci.
(Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga
naroda, Zagreb 1962, str. 324.).
Somborci su ratovali 1741. godine u Šleskoj,
1742. u Moravskoj, i 1743. u Bavarskoj.
U tom je ratu pod zapovjedništvom
kapetana Jovana Damjanovića
sudjelovalo 200 somborskih konjanika
i 600 pješaka. Dvije trećine Somboraca
su bili Srbi, a jedna trećina Hrvati.
Drugi turski rat, a i ovaj, nasljedni,
odnio je mnoge živote. Jedan zapis iz
1746. godine svjedoči o 300 somborskih
udovica i siročadi. Među ono malo ratnika
koji su se vratili iz rata je bilo mnoštvo
ranjenika i bogalja. O tome piše
Muhi na 95. i 96. stranici svoje knjige.
Franjevački samostan
u Somboru
Dok je u Somboru bio gvardijan
otac Marko od Lipe, i dok su Somborci
ratovali u Bavarskoj, 1743. godine,
položio je kalačko-bački nadbiskup
Gabriel Patačić kamen temeljac
za novo krilo samostana. Prigodni svečani
govor na latinskom jeziku održao
je generalni lektor osječke franjevačke
bogoslovije, otac Franjo Ivanović. Na
svečanost se okupilo gotovo sve bačko
plemstvo, predstavnici vojnih i građanskih
vlasti. Sredstva za gradnju samostana
namakli su franjevci, što iz ušteđenog
novca, a što prihodima za svojih
posjeda. O tome piše otac Bono Mihalović
u svome ljetopisu pod naslovom
De impositione primi lapidis pro Conventu
Zomboriensis, a navodi ga Muhi
na 107. stranici svoje knjige.
Razvojačenje
Kad je Marija Terezija 1. srpnja
1745. godine raspustila Vojnu krajinu,
Srbi su pokazali veliko protivljenje. U
Subotici, kao i u Somboru, nezadovoljni
su graničari odlučili napustiti svoje gradove.
Nisu bili spremni predati oružje.
Tako su se subotički i somborski krajišnici
- mahom Srbi - odselili i nastanili
u Srijemu i u šajkaškom kraju, u selima:
Lok, Mošorin, Gardinovci, Gospođinci.
Svoj grad je napustilo 546 nezadovoljnih
somborskih obitelji. Subotički Hrvati,
plemići, koji se nisu htjeli odreći vojničke
službe su se 1748. godine nastanili
u pustari Lemeš (Nemesmilitics - Svetozar
Miletić), koja je tada nosila ime
Telečka. Mnogi su se nezadovoljni Srbi
kasnije ipak vratili u Suboticu. O tome
piše Sekulić na 143. stranici svoje knjige
Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca
iz 1986. godine i Petar Pekić na 91.
do 96. stanice svoje knjige Povijest Hrvata
u Vojvodini iz 1930. godine.
Kako su nastajali salaši
Godine 1746. stručno županijsko
povjerenstvo je obavilo popis stanovništva
i procjenu imovine. Oko Sombora
se nizalo 9 pustara, odnosno 9 skupina
salaša. Od tada spomenutih 9 pustara i
danas pod istim imenom postoji: Bukovac,
Nenadić, Gradina, Čičovi, Rančevo,
Bilić i Šaponje. Spominje se još i Ivanovo
Selo. U tih osam skupina salaša
postojale su tada ruševine srednjovjekovnih
crkvica. To znači da su se Hrvati
i Srbi nastanjivali i podizali svoje kuće
oko crkvišta. Jedino u pustari Piperos
nije bilo crkvišta. O tome piše Muhi na
110-112. stranici svoje knjige.
Sombor pao pod županijski vlast
Na Svi svete 1745. godine odredbom
kraljice i carice Marije Terezije
Sombor je izuzet od vojne vlasti, te je
pao pod županijsku vlast. Najveće nezadovoljstvo
su iskazali Srbi, ali su bili nezadovoljni
i Hrvati. U to ime su se sastali
najugledniji Somborci iz oba naroda,
te su odlučili sve poduzeti kako bi
Sombor postao slobodni kraljevski
grad. To je povjerenstvo skupilo 200
srpskih i 100 hrvatskih potpisa, što u
gradu, što na salašima. Molba je napisana
na srpskom jeziku, a okupljeni
uglednici su se složili da povjerenstvo,
u sastavu Martin Parčetić, Mijo Bokerović,
Atanasije Sojšić i Stevan
Radojević preko tumača Matolayja,
odmah počne pregovore o povlastici
slobodnog kraljevskog grada u Beču.
(Muhi 108-109).
|
|
|
