Riječ urednika
Trenutak istine
Neće trebati puno, da listajući
ovaj novi broj Zvonika, otkrijete
kako smo ga skroz proželi temom
obraćenja. Isusov poziv "Obratite
se i vjerujte evanđelju, jer približilo
se kraljevstvo nebesko!" (usp. Mt
4,17; Mk 1,15), kojim je otpočeo
svoje javno djelovanje, po Njegovoj
Crkvi i danas odzvanja cijelim svijetom.
Taj poziv, u sve one koji ga
čuju ulijeva "pozitivni nemir srca" i
spoznaju da svoj mir od tada mogu
naći samo u Gospodinu i po Njemu.
Uzmimo u obzir nas koji smo
po krštenju pribrojeni zajednici
obraćenih, onih koji su povjerovali
u navještaj Gospodnjeg evanđelja.
Da li nas taj Isusov poziv na obraćenje
uznemiruje? Jesmo li možda
na njega toliko navikli da ga više
niti ne čujemo? Ili smo možda, daj
Bože, zbilja toliko stasali u vjeri da
nam taj poziv ulijeva mir i pouzdanje,
jer dajemo sve od sebe da budemo
Gospodinovi svim svojim
bićem? Ne bih žurio s odgovorima
na ova pitanja. Ustvari, osobno bih
volio odmah potvrdno odgovoriti
na ovo treće, ali ne usuđujem se u
potpunosti. Iz iskustva znam da
nisam baš uvijek obazriv na Isusov
poziv na obraćenje, te da me on ponekad
i uznemiruje.
Govoriti o obraćenju, raditi na
svom osobnom obraćenju, nikako
nije jednostavno i lako. To prije
svega znači upoznavanje i prihvaćanje
samoga sebe. Ima onoga na
što sam kod sebe ponosan, ali ima
i onoga što mi baš i nije drago.
Puno toga se da mijenjati, ali kad
zahtijeva toliko truda i rada. No,
ako tako gledam, onda mi obraćenje
izgleda samo kao plod mojih napora.
A gdje je u svemu tome Bog?
Zar se i On neće zauzeti skupa sa
mnom u borbi da stvarno budem
Njegov? Uvjeren sam da hoće i to
puno više nego li sam mogu zamisliti.
No, baš to je ono zbog čega ponekad
zastajkujem. Što ako to Njegovo
zauzimanje za mene promijeni
moje planove, pa svi oni smjerokazi
koje sam zamislio na svom
životnom putu odjednom nestanu?
Što ako...
Ovdje moram zastati i sabrati
se, dopustiti da ova pitanja u meni
nađu svoj odgovor ili ga barem strpljivo
traže. Nema razloga za nemir,
za strah. Dobri Bog me stvorio
da budem sretan, a to mogu samo
ako hodim u Njegovoj i svojoj istini.
Zato se ne bojim niti jednog trenutka
svoje istine pred Njim, jer znam
da mi Bog baš u njima osobito daje
milost novoga života. Trenutak
moje istine pred Bogom nema ništa
zajedničkoga s tolikim TV emisijama
u kojima ljudi daju razgoliti
sav jad i bijedu svoga bića za mogući
dobitak, a da im se pri tome
mase gledatelja smiju, izruguju, te
se kriomice pokušavaju opravdati
pred sudom svojih savjesti. Milosrdni
otac ne razgolićuje raskajanog
sina povratnika, nego ga ogrće haljinom
svoje milosrdne ljubavi i
ukrašava prstenom povraćenog dostojanstva.
Jedino taj Očev zagrljaj,
kojeg možemo iskusiti samo u
iskrenom obraćenju i cjelovitoj svetoj
ispovijedi - a ne u opravdavanju
i usporedbi s drugima - jest pravi
trenutak moje istine po kojem mi
se daruje novi život.
Stoga svima Vama koji prelistavate
i čitate ovaj naš Zvonik
želim da, potaknuti ovim ili onim
prilogom, osjetite još veću želju za
darom milosti potpunijeg osobnog
obraćenja, te uvijek iznova s radošću
iskusite ispunjenje Isusovih riječi:
"Istina će vas osloboditi!" (Iv
8,32).
Vaš urednik
|
|
|
