Aktualno - Piše: mr. Andrija Anišić
"Razgovor" o Dužijanci
Osamnaesti po redu "Razgovor"
Katoličkog instituta za kulturu,
povijest i duhovnost "Ivan Antunović",
održan je 20. siječnja u Hrvatskom
kulturnom centru "Bunjevačko
kolo" na temu "Dužijanca -
jučer - danas - sutra", u povodu
100. obljetnice tzv. "Crkvene Dužijance".
Bio je to drugi dio obilježavanja
Dana biskupa Ivana Antunovića,
koji se tradicionalno održavaju
u siječnju u povodu obljetnice
smrti preporoditelja bačkih Hrvata.
O "Dužijanci jučer" govorio je
mons. Stjepan Beretić, podsjetivši nazočne
na to kako običaje vezane uz završetak
žetve imaju svi narodi koji rade
na njivama. Izraz "dužijanca" ima različite
korijene riječi. U Podunavlju su je
nazivali "doženjanca, doženjance", a u
Dalmaciji se ponegdje kaže još i "dovršancija".
Zvala se dužijanca još i "dožinjalica"
a oko Udbine su Hrvati i Srbi
govorili "dožitoncija", dok je somborski
naziv "dužionica", nastao vjerojatno od
izraza "dožionica", podsjetio je predavač.
Dužijanca je bila prije svega obiteljsko
slavlje završetka žetve i zahvale Bogu
za kruh svagdašnji. Nakon žetve žetveni
bi vijenac u svečanoj povorci žeteoci donijeli
domaćinu, da tako označe kraj velikoga
posla. Vijenac bi se po ulasku u
domaćinovu kuću polijevao vodom u
znak želje da njive opet budu plodne i da
dobro rode. Vijenac se čuvao u velikoj
časti. Visio je o gredi u čistoj sobi sve do
početka sjetve. Onda bi ga domaćin izmrvio,
a sjeme iz vijenca pomiješao bi sa
sjetvenim sjemenom... Obiteljska dužijanca
imala je u svih Bačvana vrlo slični
slijed. Neki su elementi zajednički:
žitni vijenac na glavi glavnoga kosca, polijevanje
vodom, svečani stol i zahvala
Bogu, rekao je predavač. Novi datum u
slavljenju dužijance je 1911. godina
kada je župnik subotičke župe Sv. Roka,
mons. Blaško Rajić, u suradnji s Katoličkim
divojačkim društvom priredio u
crkvi slavlje Dužijance, da tako svi koji
slave obiteljsku dužijancu, zajedno i u
crkvi zahvale Bogu za završetak žetve i
kruh svagdašnji. Ta crkvena dužijanca
ili liturgijski dio dužijance je nešto izvorno,
nešto što nitko nema. Taj liturgijski
dio subotičke i somborske dužijance je
postao najveća ljetna svetkovina bunjevačkih
Hrvata. Nastala je kao nešto što
je izniklo iz one obiteljske dužijance. Razvila
se tako snažno, da ta liturgijska dužijanca
traje već puno stoljeće. Kućna
(obiteljska) dužijanca je zaboravljena, a
ova liturgijska živi. Od kada su se na njivama
pojavili moćni poljoprivredni strojevi,
koji i kose i vrše, i ovršenu pšenicu
utovaraju u prikolice, sve je više padala
u zaborav ona lijepa dužijanca s kućnoga
praga, zaključio je mons. Beretić.
Dr. Andrija Kopilović, podsjetio
je kako se Dužijanca slavi "danas", tj.
posljednjih dvadesetak godina. Pri tom
je istaknuo tri teze od koji se prva odnosi
na činjenicu kako je Dužijanca obiteljska
svečanost koja je pravo javnosti
stekla 1911. godine i to u crkvi. Druga
teza podrazumijeva to da je dugi niz godina
ova manifestacija poprimala obogaćujuće
forme isključivo unutar crkve
i hrvatskih bunjevačkih udruga koje su
se okupljale oko Crkve, kao što su bili
Katoličko divojačko društvo i Katoličko
momačko društvo. U vrijeme komunizma
dužijanca je bila samo crkvena
javna svečanost. Treća pak teza odnosi
se na to da su ljudi svjesni i zauzeti za
bogatu baštinu okupljeni oko Kulturno
umjetničkog društva "Bunjevačko kolo",
1968. organizirali takozvanu Gradsku
Dužijancu. Bile su tada dvije Dužijance
- "crkvena" i "gradska" koje se
nisu smjele "ni dodirnuti". U posljednjoj
tezi, predavač je istaknuo kako 1993.
godine imamo dvije grupacije nositelja
Dužijance s istim idejama. Naime, u međuvremenu
je crkveni način proslave
obogaćen takozvanim "Danima kruha i
riječi" koji se sastojao iz trolista: kulturno
stvaralaštvo, molitveno-meditativni
dio i euharistijsko slavlje, kao vrhunac
i završetak slavlja dužijance. S
druge strane, urušavanjem komunizma
uvidjelo se da sama takozvana "Gradska
Dužijanca" bez duhovne dimenzije
neće dugo potrajati ili se barem neće
moći ostvariti temelj za vrednovanje
zahvalnosti i rada. Tada je Dužijanca združena u jednu jedinu manifestaciju.
Obogaćena je s puno elemenata gdje se
isprepliće duhovno-vjerničko, slavljeničko
s elementima vrednovanja kulturne
baštine i običaja na svim razinama. Takav
način slavljenja bio je znak postojanja,
znak zajedništva, pa i znak prkosa
Hrvata Bunjevaca na tim prostorima,
zbog Miloševićeva režima. Takav oblik
dužijanca i danas započinje blagoslovom
mladoga žita na blagdan sv. Marka
i traje sve to Bunarićkog proštenja. To
slavlje sadrži u sebi četrdesetak različitih
manifestacija.
Kao poticaj za razgovor, dr. Kopilović
je pozvao prisutne da razmisle,
dok idemo ususret slavlju stote Dužijance,
kakva bi ona trebala izgledati
sutra. Pri tom je istaknuo sljedeće: Mislim
da dimenziju zahvalnosti ne smijemo
zanijekati. Jednako tako ne smijemo
zanijekati ni vrednotu rada. Dužijanca
bi trebala biti stvarno događaj, a
ne samo običaj. Događaj od kog se živi, a
ne samo onaj koga se pamti, zaključio je
dr. Kopilović.
U trećem dijelu susreta u kojem je
bilo riječi o "Dužijanci sutra", moderator
večeri somborski župnik Josip Pekanović
pozvao je okupljene da iz sadašnje
perspektive slavlja dužijance pokušaju
baciti pogled u "sutra" te dati
konstruktivne prijedloge kako bi ona
mogla u budućnosti biti i ljepša i bolja.
U razgovoru je sudjelovalo desetak od
preko stotinu sudionika. Svi interventi
išli su u smjeru da dužijanca treba
ostati i dalje najvažnije slavlje Hrvata
Bunjevaca u Bačkoj, ali bi se trebalo poraditi
na boljoj organizaciji, pokušati pomiriti
dvije struje u tom slavlju - bunjevačku
i hrvatsku, zbog čega osobito
ima poteškoća u slavlju somborske Dužionice.
Istaknuto je također da su za
"sutra" dužijance najodgovorniji svećenici
Hrvati i sve hrvatske udruge, koje
koordiniranim radom moraju pročistiti
"Dužijancu danas" za bolju, ljepšu i bunjevačkim
Hrvatima, korisniju "Dužijancu
sutra".
"Razgovor" je započeo pjesmom
"Molitva Bunjevaca", Matije Evetovića,
koju je recitirala Ivana Rudić, recitatorica
"Hrvatske čitaonice", a završio
stihovima Alekse Kokića "Bačka",
koje je uglazbila Zdenka Kočonda, a
izveo ju je zbor "Collegium musicum
catholicum" pod ravnanjem Miroslava
Stantića.
Dani biskupa Ivana Antunovića
imaju i svoj treći dio, koji se obilježava
o njegovu rođendanu u lipnju, koji je
ujedno i jedan od službenih blagdana
hrvatske nacionalne manjine u Srbiji.
"Razgovor", kao oblik susretanja Hrvata
Bunjevaca u Subotici ima dugu tradiciju.
Prvi "Razgovor" održan je u organizaciji
Matice subotičke, 1934. godine
i u tom obliku održavan je do 1941. godine.
Cilj razgovora uvijek je bio obrađivanje
aktualne teme vezane za život i
djelovanje bačkih Hrvata. "Razgovor" je
obnovio Institut "Ivan Antunović", 1990.
godine.
Misa o 122. obljetnici
Antunovićeve smrti
Svetu misu o 122. obljetnici smrti velikana bačkih Hrvata
biskupa Ivana Antunovića u subotičkoj katedrali-bazilici
predvodio je 17. siječnja dr. Andrija Kopilović, predsjedavajući
Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost
"Ivan Antunović", čime je započelo ovogodišnje obilježavanje
Dana biskupa Ivana Antunovića. S njim su suslavila četvorica
svećenika, a na misnom slavlju bili su i članovi Instituta
te lijepi broj vjernika.
Prigodnu propovijed održao je Dragan Muharem, prefekt
sjemeništa "Paulinum". U svojoj propovijedi ohrabrio je
nazočne da kao manjina u državi u kojoj žive mogu učiniti
puno ako svoju nadu polože u Boga. Tako je činio biskup
Ivan Antunović u svom vremenu i u okolnostima koje su bile
puno teže neko naše danas. "Biskup Ivan Antunović je znao
da naš hrvatski narod može opstati i sačuvati svoje nutarnje
bogatstvo ukoliko bude brižno njegovao svoj vjerskiu, kulturni
i nacionalni identitet. Bio je svjestan svoje službe radnika
u Božjem vinogradu i odgovorne zadaće njegovanja, zalijevanja,
poticanja i zalaganja za malenu lozu svoga bunjevačkog
i šokačkog roda na snažnoj grani hrvatskog naroda",
istaknuo je propovjednik te dodao kako njegovu životnu misiju
i poslanje možemo oslikati riječima proroka Izaije: Sionu
za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati dok
pravda njegova ne zasine ko' svjetlost i spasenje njegovo ne
plane ko' zublja. "Ni biskup Antunović nije mogao šutjeti ni
mirovati jer je bio vizionar poput proroka Izaije. Razmišljajući
čisto ljudskom logikom smiješila mu se uspješna karijera,
no ljubav prema Bogu i rodu pripremila ga je na puno
veće poslanja. Poput proroka Izaije znao je uočiti potrebe i
nedaće svoga naroda i kao čovjek Crkve priteći mu u
pomoć", rekao je propovjednik. U zaključku svoje propovijedi
Dragan je podsjećajući na Svećeničku godinu koja je u tijeku
ukazao na uzorni svećenički lik biskupa Antunovića:
"Možemo s pravom reći da je lik biskupa Antunovića ostavio
značajan trag u našoj povijesti. Nije nam ovdje cilj plesti mu
lovorove vijence ili pjevati laude. Njegova posebnost jest
upravo u tome što je bio potpuno predan svom pozivu. Prvenstveno
je bio svećenik koji je snagu za svoj rad crpio iz
ljubavi prema Bogu i svom narodu. Okupili smo se večeras
ovdje da mu odamo čast i dužnu zahvalnost za sve što je učinio.
Najveće, pak, priznanje biskupu Antunoviću bila bi
upravo ljubav prema stvarnostima za koje se on borio. Te
stvarnosti sažete su u njegovu životnu geslu: Sve za vjeru,
riječ i narod svoj. Neka to postane i naše životno geslo", zaključio
je propovjednik.
Pjevanje na misnom slavlju predvodio je Katedralni zbor
"Albe Vidaković" pod ravnanjem s. Mirjam Pandžić.
A. A.
|
|
|
