Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth
Druga poslanica apostola Pavla
Solunjanima
Druga poslanica apostola Pavla
Solunjanima pripada deuteropavlovskom
korpusu poslanica, iako je po
građi i nauku jako bliska Prvoj poslanici
Solunjanima. Tema o danu Gospodnjeg
dolaska, kojom se bavi poslanica,
karakteristična je za pitanja druge
generacije kršćana. Poruka Poslanice
je značajna baš zato što detaljno
opisuje nauk Crkve o drugom Kristovu
dolasku, tj. paruziji.
Dvije poslanice bliznakinje:
Prva i Druga poslanica
Solunjanima
Autor Poslanice aludira na jedno,
ranije pisano, pismo istoj zajednici
(2Sol 2,15), iz čega se lako da zaključiti
kako se radi o Prvoj poslanici Solunjanima.
Zapravo su ove dvije Poslanice
tako slične da u Drugoj nalazimo
ovisnosti u odnosu na Prvu. Ima svakako
i značajnih razlika, kako u stilu,
tako i u sadržaju.
Druga poslanica Solunjanima slične
je građe kao i Prva: pozdrav, zahvala,
poruka o posljednjim vremenima,
poticaj i završetak. Još su važnije
tematske i verbalne dodirne točke, kao
na primjer riječi početnog pozdrava,
Isusov pojavak u pratnji anđela i svetih,
Isusov poticaj i ohrabrenje, Pavlovo
zauzimanje za Solunjane i danju i noću
itd. Detaljnijom analizom moguće je otkriti
kako je nauk o Isusovu ponovnom
dolasku zapravo zasebni dio, a ostali
sadržaj Poslanica je vrlo sličan. Iako
pune sličnosti, ipak moramo pretpostaviti
da imaju različite autore. Iz
Druge poslanice slijedi da je isti autor,
te da je namijenjena istoj zajednici kao
i Prva. No, Prva je poslanica pisana
obiteljskim i toplim tonom, a Druga je
pak pisana više sa distance, a čitateljima
jednostavno poručuje da ostanu
na pravom putu vjere. Najveća razlika
u poimanju Gospodnjeg dolaska se sastoji
u tome što Prva poslanica podrazumijeva
da će se paruzija dogoditi za
vrijeme sadašnje generacije, dok autor
Druge poslanice opominje čitatelje da
se Dan Gospodnji neće dogoditi u tako
bliskoj budućnosti.
Kašnjenje drugog
Gospodinova dolaska
Problematika drugog Gospodnjeg
dolaska, tema je obaju poslanica. U
Drugoj više dolazi do izražaja apokaliptika
tadašnjeg židovstva. Po židovskoj
apokaliptici, koja je imala značajan
utjecaj na prvo kršćanstvo, sadašnji pokvareni
svijet ubrzo će se morati suočiti
sa svojom propašću. Približavanje
kraja svijeta pratit će kozmički znaci i
različite kušnje, u prvom redu je to
strašan progon pravednika, koji će rezultirati
otpadom mnogih. Poslije toga
će se dogoditi zadnji događaji ljudske
povijesti, tj. uskrsnuće mrtvih, dolazak
nebeskog Suca i posljednji sud po
kojem će jedni ići u vječno blaženstvo,
a drugi u vječnu propast. U središnjem
dijelu Druge poslanice autor se oslanja
na to učenje i tako želi odgovoriti na pitanja
vezana za dan Gospodnjeg dolaska.
Prvotno je bilo važno vjernicima
objasniti zašto dan Gospodnjeg dolaska
kasni. Sam apostol Pavao, kako to
čitamo u Prvoj poslanici, smatrao je da
će on doživjeti taj dan. S druge strane,
autor želi upozoriti one koji zbog kašnjenja
Gospodnjeg dolaska "ništa ne
rade, nego dangube" (3,11).
Iako postoje razlike glede poimanja
dolaska Gospodnjeg, nauk Druge
poslanice ipak nije u suprotnosti s
naukom Prve. Pavao je bio uvjeren
da će se Kristov dolazak dogoditi za
vrijeme njegova naraštaja i da će ga on
sam doživjeti (1Sol 4,17). U kasnijim
pismima on više ne govori o tome, štoviše
u Poslanici Filipljanima govori o
svojoj skorašnjoj smrti, koju vidi kao
svoju proslavu. Jasno je da je Pavao
promijenio svoje uvjerenje. Je li apostol
pogriješio te je kasnije morao revidirati
svoje učenje?
Eshatološki nauk sv. Pavla možemo
shvatiti ako prihvatimo da je za
njega eshaton proces koji je započeo
Kristovim uskrsnućem. Uskrsnućem
je u svijet stupio "novi čovjek" (1 Kor
15), tj. nova stvarnost, koja potječe od
samoga Boga i sposobna je obnoviti
grešno stvorenje. Ta nova stvarnost
Božja već je djelotvorna u vjernicima,
jer po krštenju smo suukrsnuli s Kristom
(Rim 5). "Je li tko u Kristu, nov je
stvor" (2Kor 5,17) - veli Pavao. Ova
Kristova stvarnost evangelizacijom i
obraćenjem vraća sve stvoreno zakonitom
vlasniku, tj. Bogu. Jezgra Pavlova
nauka jest da je taj proces već započeo
i ostvaruje se po našim odlukama
za ili protiv Boga. Mada samo
vremenom apostolu Pavlu postaje
jasno da on sam neće doživjeti ispunjenje
tog procesa, to ne mijenja bitno
njegovo nauk.
Druga generacija kršćana odgovor
na ovo pitanje traži na razini cijele
Crkve. Ne mijenja se nauk, nego se
skreće pažnja s datuma ponovnog Kristovog
dolaska na sam proces tog dolaska:
iako nije došao dan ispunjenja,
Kristova pobjeda nad zlom već je konačna.
Svaki kršćanin mora pridonositi
tome da se ta Kristova pobjeda širi po
ovome svijetu. Zato Pavao ovako govori
u poslanici Efežanima: "dok svi ne
prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje
Sina Božjega, do čovjeka savršena, do
mjere uzrasta punine Kristove" (4,13).
Druga poslanica Solunjanima želi
nas, dakle, sačuvati od navezanosti na
datum Gospodnjeg dolaska, jer on je
tek drugotni element. Centralna poruka
Poslanice je sljedeća: sadašnje
patnje, kojima su izloženi i čitatelji Poslanice,
ne znači rasplamsavanje demonskih
snaga - to je apokaliptični
znak kraja svijeta - već je to prisutnost
zloga u povijesti čovječanstva. Vjernik
strpljivo treba čekati Kristov dolazak,
aktivno sudjelujući u životu zajednice i
radeći za svoj kruh svagdašnji (3,5-15).
Ljudska povijest ide dalje i ne možemo
znati koliko će trajati.
|
|
|
