Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 184
Riječ urednika
Meditacija
Papine riječi
Tema
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Kršćanski stav
Korizma 2010.
Priča
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor s mons. Józsefom Botkom

Plodna svećenička starost

Mons. József Botka rodio se u Tordi 1931., u zemljoradničkoj obitelji. Bogoslovne studije završio je u Dakovu, a 1959. zaređen je za svećenika. Djelovao je u Vršcu, Starčevu, Skorenovcu i Kikindi, opslužujući i filijale navedenih župa. Puno je radio s raznim skupinama laičkih udruga i pokreta. Pored svega toga nije se prestajao baviti teologijom, a svoja razmišljanja bilježio je, te uređivao i objavljivao u knjigama. Do sada je objavio 37 naslova vrlo različitih tematika. Od 2009. godine boravi u svećeničkom domu Josephinum u Subotici i dalje se nastavlja baviti teologijom i pisati.
Zvonik: Navikli smo svećenike viđati na župama, uvijek zauzete. Kako je moguće da svećenik bude u mirovini?
- Moguće je tako što čovjek u ovoj dobi više nije u stanju udovoljiti svim obvezama, osobito ako se radi o velikoj župi. U župi u kojoj sam bio posljednjih tridesetak godina ima oko deset tisuća vjernika. Noge me polako izdaju, a trebalo je obići oko dvjesto bolesnika za blagdane. To je jedno, a drugo, biskup je tako naredio i ja sam poslušao. Iskreno, teška srca sam otišao sa župe. Tamo sam prije više od deset godina otvorio jedan starački dom, no morali smo ga zatvoriti, tako da sam ustvari dobio mogućnost doći ovamo.
Zvonik: Već oko godinu dana ste ovdje u domu, kako ste se snašli?
- Nije mi se bilo teško snaći. I prije sam pisao i ovdje nastavljam pisati. To radim od jutra do večeri. Toliko tema ima o kojima želim pisati, osobito u kontekstu današnjeg vremena. Svoje spise temeljim na idejama teologa Teilharda de Chardina, koji je pod pojmom razvoja čitao cijelu povijest svijeta, od stvaranja pa sve do konačne proslave. Ovdje kod nas se još o njemu ne zna puno, pa sam odlučio pisati o tome.
Zvonik: Teilhard je jedan od velikih teologa dvadesetog stoljeća, kad ste se počeli baviti njegovom mišlju i djelom?
- Već u bogosloviji sam počeo čitati njegova djela. To znači da se njim bavim već više od pedeset godina. Čak sam bio i u Parizu, u kući u kojoj je on boravio. Tamo sam nabavio veliki dio njegovih djela. Puno ih je prevedeno i na mađarski jezik. Meni je to nešto kao "fiks ideja", koja me ispunja i to želim predati drugima. On je inače bio isusovac. Bavio se paleontologijom, znanošću koja proučava nastanak i razvoj života na zemlji. U svoje vrijeme nije bio dobro prihvaćen od crkvenih vlasti, ali evo u današnje vrijeme je dobro prihvaćen.
Zvonik: Koje su glavne teološke misli Teilharda de Chardina?
- Ako svijet promatramo prema onomu što je naučavao Teilhard, biva nam jasno kako je od samog početka pa do danas sve jedan jedinstveni proces. Sve je povezano. To znači da stvaranje nije išlo tako da je Bog pritiskao gumbe i stvarao, nego je on to postupno činio i u sve usadio mogućnost razvoja, koji traje sve do današnjega dana. Bilo makrokozmos bilo mikrokozmos, sve je još i danas u razvoju. Ne mogu zamisliti stvoritelja koji bi stvorio ovako neizmjerno veliki svijet, a da na kraju samo na ovoj maloj točki, ovdje na zemlji ima života. Zato ovaj teolog smjelo misli da postoje i drugi planeti na kojima postoji nekakav oblik života, što se meni čini vrlo utemeljenim.
Zvonik: Spomenuli ste stvaranje, kako ovaj teolog tumači stvaranje i stvoreni svijet uopće?
- Teilhard ovako predstavlja stvoreni svijet. Prvi stupanj je materijaliziranje prvotnih elemenata. Kada znanstvenici govore o velikom prasku, to znači da neodređene plinovite čestice počinju evoluirati u materiju. Poznato je da današnja znanost proučava subatomske čestice. Ono što je ovdje važno imati pred sobom je pitanje kako je od tih kaotičnih neodređenih čestica mogao postati ovakav svijet. Samo od sebe to nije bilo moguće. To je za mene najveći dokaz Božje opstojnosti, veliko čudo. Drugi stupanj je rađanje života u materiji. Zanimljivo, ni do današnjeg dana znanstvenici ne znaju definirati što je to život. Pogledao sam u leksikonu, a odgovor je više nego štur i nepotpun. Jednostavno, to još nije otkriveno do kraja. Sljedeći stupanj je humanizacija života, tj. kako život na zemlji svoj vrhunac dostiže u čovjeku. Između čovjeka i nižih vrsta postoji ogromna razlika u stupnju života, iako sličnosti mogu biti mnoge. Četvrti je stupanj socijalizacija ljudi. Sada se nalazimo u tom razdoblju. Svi znamo koliko je važan dobar suživot svih na zemlji. Što dalje idemo, sve više vidimo kako smo svi međusobno povezani, kako nas se sve tiče sudbina drugih, tj. našeg zajedničkog svijeta. Na nama kršćanima je to da tu socijalizaciju učinimo kršćanskom. To nam je najveći zadatak. Ne smijemo se zatvoriti u sebe, nego moramo otvoreno svjedočiti da je samo suživot po kršćanskim načelima onaj koji vodi dobrobiti svih ljudi. Zato o tome toliko pišem. Sljedeći stupanj je divinizacija socijaliziranog čovjeka. To znači da nismo samo pozvani biti dobri ljudi ovdje na zemlji, nego smo pozvani ući u zajedništvo s Bogom, i biti slični njemu. U nama je utisnuta slika Božja. Ona treba biti u potpunosti ostvarena. Iz toga slijedi i posljednji stupanj a to je atpoteoza ili proslava čovjeka i svega stvorenoga u Bogu. To znači da će u Bogu biti posljednja točka razvoja ovog svijeta, ispunjenje svega.
Zvonik: Zacijelo Vaše zanimanje za ovakav tip teologije mora imati neki konkretan razlog, što bi to bilo?
- Kad sam pošao u bogosloviju, još je trajao Drugi svjetski rat. Tada se u mom životu dogodila velika drama. Ujutro sam otišao ministrirati, ali župnika nije bilo. Zvonar me tad poslao kući. Popodne smo čuli da su nam župnika odveli partizani i ubili, a skupa s njim i kolegu ministranta. Tad se u meni rodila potreba da dokazujem kako postoji Bog, osobito zbog onih bezbožnika. Zato, u svojim knjigama želim pružiti jedan drukčiji pristup Bogu onima koji ga negiraju, koji su od njega daleko, da ga na ovaj način pronađu.
Zvonik: Proveli ste više od pedeset godina u pastoralu, koliko ste se tada uspijevali baviti teologijom?
- Sad je već trideset i sedma godina kako izdajem knjige, a do sada sam ih objavio trideset i sedam. Rado sam na ovaj način komunicirao s mladima, osobito kad su mi dolazili na zaručnički tečaj. Znao sam da njih ovi podaci prirodoslovnih znanosti zanimaju, da pred njima nisu ravnodušni, pa sam im tako pokušavao približiti Boga. Tako sam im pričao kako nije slučajno što su se rodili, što su jedno drugo upoznali i tako dalje, tj. da je sve to u nečijem planu.
Zvonik: Puno ste napisali. Imate li povratnih informacija od čitatelja?
- Da, naravno. Na primjer, otkako sam ovdje u Josephinumu, došao mi jedan gospodin, inače reformirani kršćanin. Rekao mi je da je morao doći vidjeti čovjeka koji piše tako divne stvari, uspijeva skupiti i složiti toliko ideja. Jednom mi je tako u Banatskoj Topoli prišla jedna gospođa i počela mi ljubiti ruku, hvaleći me i govoreći kako ne zna kako mi zahvaliti... Nisam znao o čemu se radi. Onda mi je rekla kako je svom sinu dala moju knjigu Čovjek svemira. Ostavila ga je supruga i ostao je sam s djetetom. Snašla ga i teška bolest. Sve je više razmišljao o tome da si oduzme život. Ona ga je pokušavala odvratiti od te strašne misli, no nije nalazila argumenata. Jako je bila teška situacija. Na kraju mu je dala tu moju knjigu. Naravno, molila je puno za njega i kad je on pročitao knjigu, rekao joj je da si neće nauditi, da je prihvatio svoju situaciju, da zna da s tim mora živjeti.
Zvonik: Iako ste u mirovini i dalje radite, pišete...
- Meni je to poput hobija, besplatno dijeliti knjige koje napišem i izdam. Sad već ne mogu na drugi način biti u kontaktu s vjernicima, nego preko pisane riječi. Prošle sam godine uspio izdati sedam knjiga. Ovdje imam dobre uvjete za pisanje. Mogu intenzivno raditi od jutra do večeri, nitko me ne ometa. Na posljednjoj knjizi na primjer radim već pola godine. Na taj način ispunjam svoje vrijeme.
Zvonik: To znači da Vi i sada vrlo intenzivno radite. Kako izgleda Vaš radni dan?
- U pola pet ustajem, i nakon što sam se spremio, počinjem s molitvama. Oko sat vremena potom uzmem jednu od svojih knjiga i kroz razmatranje pročitam koji dio, ponekad i dodam ono što vidim da je potrebno. U sedam sati imam svetu misu s kolegama. U osam sati je doručak, nakon čega sam do podneva slobodan za pisanje. To vrijeme dobro iskoristim. Puno puta pregledam rukopise, ispravljam. Popodne, poslije ručka, običavam odmoriti pola sata-sat, pa do šest sati mogu na miru raditi. Svaki dan izmolim sva četiri otajstva krunice, i to obično dok šetam. Moram se kretati, jer puno sjedenja mi baš nije dobro za zdravlje. U šest sati imamo večeru. Poslije još malo čitam ili ispravljam i već dođe vrijeme za počinak. Televizor ne gledam. Ponekad slušam radio i čitam vjerski tisak.
Zvonik: Kad pogledate unatrag na vrijeme djelovanja na župi, što Vam je ostalo u najljepšem sjećanju?
- Teško je sve to nabrojiti. Utemeljio sam jedan starački dom, koji je djelovao desetak godina. Pored toga smo u okviru župe imali još jedan drugi dom za velike obitelji, za one koji su ostali bez krova nad glavom. Bilo je svakakvih slučajeva i vrlo teških životnih priča. U to teško vrijeme smo još uspijevali dobiti pakete preko Caritasa za te nesretne ljude. Još smo imali dvije grobljanske kuće u koje smo udomljavali obitelji i davali im posao održavanja groblja. U te četiri zgrade smo tijekom deset godina primili oko 260 osoba, neke na kraće, a neke dulje periode. Ima onih koji su uspjeli naći posao i snaći se, no nažalost ima i onih koji se nisu uspjeli podići iz teških situacija. Pored toga u Kikindi smo izgradili jednu kuću za duhovne vježbe. U toj kući je velika kapela, i sve potrebne prostorije za primanje skupina.
Zvonik: Što Vam je pak tijekom svih tih godina padalo teško?
- Uvijek sam bio na teškim župama. U Skorenovcu sam bio osamnaest godina, a u Kikindi trideset i jednu. Kikinda je stvarno jako velika župa. Tamo sam pokrenuo bazne skupine. Bilo ih je do dvadeset. Držao sam puno sati vjeronauka. Pored mene je još bila i moja sestra, časna s. Margita. Ona mi je bila od velike pomoći. Imali smo jako puno djece na vjeronauku, čak i do 700. Jedne godine smo imali 495 krizmanika. U zboru smo imali 216 mladih. No, sve je to bilo lijepo, a najteže mi je bilo odlaziti na filijale. Išao sam biciklom, a imao sam više sela u koje je redovito trebalo odlaziti. Ta stalna vožnja biciklom kroz više godina je ostavila tragove i na zdravlju. No, takva su bila ta vremena.
Zvonik: Vjerujem da iz svog velikog pastoralnog iskustva imate što poručiti nama mlađim svećenicima, što je ono važno na čemu trebamo puno raditi?
- Potrebno je pridobiti mlade po svaku cijenu i predati im vjeru. Ako im ne predamo vjeru, oni su izgubljeni. To je naša obveza, jer ne radi se pri tome o mojoj stvari, nego o Božjoj stvari. I u ovom vremenu Božja providnost je na djelu, zato ne trebamo samo čuvati vjernike koje već imamo, nego trebamo ići dalje u svijet, u misije. Bezboštvo ima strašne posljedice, trebamo ih preduhitriti.