Kutak za katehete - Uređuje: tim kateheta
dnevnik jednog katehete
Rano jutro, klizavica... Mrak je još, ali hitam na autobus
- danas smo dogovorili probu za božićnu predstavu poslije
mise zornice. Hoće li djeca doći na misu ili ne, jesu li naučili
tekst ... Strepim, ali pri pomisli na njihove oči koji toliko toga
govore, nebitno je sve... Netko će doći, i pored ove užasne
klizavice... netko je naučio, i pored toga što nam je ovo prva
proba... Sve predajem Isusu u srce.
Sjedim u busu, presretna što sam uopće unutra, jer je
vrlo hladno. Dok se pitam hoće li autobus (koji inače ne staje
na toj postaji) stati u blizini crkve ili će ići do sela, pa ću pješačiti
15 minuta i odocniti, počinje pjesma na radiju: "Uuuu,
ne volim zimu... uuuu, jer ona prija ????samo pingvinu..."
Smijem se i sretna sam... Ja ustajem, ali vozač prolazi kraj te
postaje gdje sam htjela sići... Pa, dobro, nema veze... Javit ću
im da malo kasnim sms-om, neće se ljutiti. Dok tako razmišljam
kojoj od dvije divne učiteljice (koje su ranije predavale
i vjeronauk, dok nije bilo školovanih kateheta, a sada još okupljaju
zajednicu koliko mogu) da pošaljem poruku, sjetim se
dječje mise prošloga mjeseca. Kako su bile radosno uzbuđene
zbog toga što djeca i mladi opet poslije dugo vremena
imaju "svoju" misu s pjesmama u kojima uživaju i svim srcem
ih pjevaju svome Bogu! Jedna od njih mi je prišla i dala mi
blagoslov - križić na čelo - i rekla mi da i ja dam njoj... Kakav
znak jedinstva! Kako jasno vidim da imam kraj sebe onog
"drugog apostola" u njima dvjema - znam da cijelim bićem
želimo i možemo naviještati Radosnu vijest... U tim sretnim
mislima prekida me kočenje... vozač staje baš pred crkvom,
gdje uopće nema postaje - baš zbog mene! "Hvala puno!", govorim
nasmiješena, jer je to opet Isus učinio po bratu čovjeku...
Kada je na priredbu u kišno, blatno nedjeljno jutro na
kolima došla obitelj s najudaljenijeg salaša i dovela svoje petero
školske djece koja su imala ulogu na priredbi, moje srce
je bilo puno... Za Tebe, Isuse!
Drage katehete! U sedmome razredu osnovne škole učimo o najznačajnijim razdobljima i osobama u povijesti Crkve.
Kako povijest poneke učenike baš i ne interesira najviše, pa provjere znanja mogu biti prilično mučne, ponudila sam ovakvu
metodu ispitivanja, koja se prilično dopala vjeroučenicima. Provjera naučenog je bila: Napiši povijesni izvještaj, novinsku
vijest ili osobni dojam o osobi koju dobiješ za opisati (učenici su za pomoć dobili par natuknica o povijesnoj osobi, koje
su se završile pitanjem - TKO JE ON/A?). Evo nekoliko uradaka koji "se ističu". (vv)
Moj prijatelj Pavao
Sjećam se kada smo bili mladi moj prijatelj Savao i ja...
Jednog toplog ljeta nismo imali novca, pa smo ukrali lubenicu.
To smo doživjeli kao pustolovinu i bili smo jako uzbuđeni.
Inače nismo krali - često smo se igrali vojske. Pavao
me je uvijek pobjeđivao u mačevanju.
Bili smo samo pet godina mlađi od Isusa Nazarećanina
za kojeg su neki govorili da je Mesija. Kako se o njemu sve
više govorilo, Savao je pošao zaustaviti širenje te nove vjere,
koju je smatrao sektom. Krenuo je u progon kršćana... Ali!
Kad sam ga posljednji put vidio, bio je na svom prvom apostolskom
putu: više nije progonio kršćane, već je i sam postao
kršćanin! Pitao sam ga kako se to dogodilo - da je on
postao jedan od njih! - a on mi je rekao da mu se na putu za
Damask ukazao Isus, koji ga je tada izabrao za svog apostola.
Pričao mi je još o tom putovanju, ali nisam sve zapamtio...
Čuo sam da je moj prijatelj Savao - kojeg kršćani zovu
Pavao - ubijen za vrijeme cara Nerona i to mačem!
(Mario
Francišković, 7.c OŠ "Ivan Milutinović" u Maloj Bosni)
Biskup Polikarp preživio lomaču!
Vojnici su 23. veljače ove godine opkolili kuću biskupa
Polikarpa. Tražio je sat vremena za večernju molitvu, a dobio
je cijelu noć. Sutradan su ga na magarcu odnijeli na stadion.
Prokonzul mu je naredio da prokune Krista, a Polikarp je izjavio:
"86 godina Mu služim i ništa mi zlo nije učinio, pa kako
bih mogao pohuliti na svojega Kralja, koji me je spasio?"
Odmah su ga osudili na lomaču. Vojnici su ga htjeli vezati za
gredu, a on im je rekao da će izdržati bez ičega. Vatra mu
ništa nije naškodila, pa su ga ubili bodežom, a njegova krv
ugasila je vatru! (Aleksandar Rajić, 7.c OŠ "Ivan Milutinović"
u Maloj Bosni)
/ uz ovaj "novinski izvještaj", učenik je nacrtao crtež sv.
Polikarpa na lomači! /
Moja najbolja prijateljica - mučenica
Moja drugarica Cecilija je dobila ime po nebeskom ljiljanu...
Rodila se početkom vijeka. Njeni roditelji su poganski
ljudi, pa je zbog toga ona sama upoznala i prihvatila kršćanstvo.
Divna je! Možda jednom bude proglašena zaštitnicom
orgulja i crkvene glazbe - toliko voli pjevati Gospodinu.
Udala se za plemenitog, ali poganskog mladića Valerijana i s
ljubavlju poučila kršćanstvu. Ona i Valerijan su pomagali udovicama
i siročadi i sahranjivali mučenike u katakombama.
Na žalost, umrla je - mučeničkom smrću... Ali, znajući da je
osuđena na smrt, svu svoju imovinu je prodala i taj novac podijelila
siromašnima, zato da im je prefekt ne bi uduzeo. Ubili
su je tako što su je ugušili parom u javnom kupatilu... Pokopana
je u Kalistovim katakombama. (Ana Tikvicki, 7.b OŠ
"Ivan Milutinović")
|
|
|
