Kršćanski stav - Piše: Zvonimir Pelajić
Svrha postojanja nije blagostanje,
već Bog
Živimo u vremenu teške ekonomske
krize, koja je zapravo nastala
kao posljedica sveopće duhovne recesije,
krize morala i pogrešnog poimanja
smisla života. Došlo je do poremećaja
sustava vrijednosti i do stanja
u kome je teško razlučivati dobro
od zloga. Ljudi su dopustili da u njihovim
životima i užoj i široj zajednici,
inicijativu preuzmu zli dusi, a znamo
da su tri najjača segmenta đavolskoga
djelovanja: mistifikacija, poluistina i
relativizacija. U tome se krije stvarna
opasnost za kršćane, a ne u materijalnim
i gospodarskim poteškoćama.
Borba protiv ovakvih pojava nije laka
i podrazumijeva veliki napor i spremnost
čovjeka suočiti se sa svakojakim
iskušenjima. U tome se razlikuju
(samo) deklarirani kršćani od onih,
koji su spremni svjedočiti svoju vjeru.
Put pravog kršćanina je put na križ, s
križem i do križa, a pri tomu nije dostatno
samo ne činiti zlo, nego treba
činiti dobro i drugima.
"Nitko, čini se, ne može biti izuzet
iz općinstva trpljenja, osim onoga
koji neće ili ne umije razumno, pravedno
i pobožno živjeti u sadašnjem svijetu.
A sačuvaj Bože, ako ste među
onima čije su kuće na miru, u spokojstvu
sigurne i nad kojima ne vitla šiba
Gospodnja, te dobro provode dane
svoje i u trenu se strovaljuju u pakao.
Vaša čistoća i bogoljubnost zaslužuje
i zahtijeva, jer ste mili i dragi Bogu,
da se vaša besprijekornost čestim
udarcima pročisti, te da doprete do
najpotpunije čistoće..." (sv. Rajmund
Penjafortski, Summa casuum, 1219.).
S takvim sam mislima otišao nedavno
u bolnicu, na neizvjestan kirurški zahvat.
Bio sam, začudo, potpuno miran
i spreman na sve. Pred samu operaciju
sjetio sam se riječi našeg blaženika,
kada je bio u teškoj životnoj situaciji
: "U Tebe se, Gospodine, pouzdajem!",
a sjetio sam se i mnogih plemenitih
duša koje su mi na ovom križnom
putu željele pomoći. "Ni drvu
nije nada sva propala; posiječemo ga,
ono opet prozeleni i mladice nove iz
njega izbiju" (Job 14,7). Izgleda jednostavno,
ali taj mir i pouzdanje čovjeku
u teškim trenucima može dati
samo Bog. Ipak, bez suradnje s Bogom
u kreativnosti, sazrijevanju i
ostvarenju ljubavi, čovjek ništa ne bi
mogao postići.
U izgrađivanju i sazrijevanju vjere
u čovjeku mogu se pojaviti prave i
krive slike o Bogu. Od prave slike o
Bogu neka napast nas može odvući
prema slici koja je uvjetovana našim
kompleksima, slabostima i nerazumijevanjem.
Od Boga kojem se molimo
i očekujemo uslišanja možemo stvoriti
sliku magijskoga boga kojim hoćemo
gospodariti. Hoćemo (nesvjesno)
gospodariti i našim svecima i
Majkom Božjom. Tako vjera postaje
magija, što razara autentično kršćanstvo
i tkivo same Crkve. Nemogućnost
raspolaganja Bogom na neke
ljude djeluje odbojno pa ga proglašavaju
nedokučivim ili nepostojećim.
Poznajem neke ljude, koji su, nakon
gubitka nekog od svojih bližnjih, prestali
ići u crkvu. Razočarali su se u
Boga! Ima i drukčijih slučajeva -
jedan poznanik mi je rekao da nema
potrebe ići u crkvu na mise, jer Bog
sve jednako voli i sve će nas ionako
spasiti. Ima i onih koji nemaju vremena
za crkvu, jer moraju raditi i skrbiti
se za obitelj! Tko su krivci za ovakvo
stanje i smijemo li uprijeti prstom
na njih? Radije bih postavio pitanje:
vjerujemo li mi danas da je ljubav važnija
od karijere i bogatstva? Da je Bog
važniji od novca? Za pravoga kršćanina
Bog je zasigurno važniji od
svega toga, pa i od uspjeha, sreće,
znanja i zdravlja. Jer, što će nam sve
to ako Njega izgubimo? Umjesto penjanja
do oholosti, bolje je spustiti se
do Istine. "Najveća je tragedija kad
šuti Bog, koji se ne očituje uvijek, koji
se, kako se čini, pokušava skriti u
nebu, kao da mu se gade postupci čovječanstva",
rekao je Ivan Pavao II.
govoreći o tajni života.
Korizma je prigoda da se sjetimo
Kristove muke i patnje, ali i vlastitih
patnji i bolova. I mi možemo prihvatiti
križeve, kao što je to učinio naš
Spasitelj, a križ koji nosimo isklesan
je i skrojen po našoj mjeri, da bismo s
njime mogli doći do uskrsnuća. Pri
tome nastojmo olakšati i patnje drugih!
Jer, u svim tjeskobama, tuzi,
bolu, radosti s nama je i Isus. Možda
će nam u ovom vremenu otuđenja,
pomanjkanja ljubavi i zajedništva, pomoći
molitva sv. Patrika:
"Krist je u meni.
Krist je preda mnom.
Krist je iza mene.
Krist je iznad mene.
Krist je ispod mene.
Krist mi je s desna.
Krist mi je s lijeva.
Krist je u srcu svakog čovjeka
koji misli na me.
Krist je u svakom čovjeku
koji me gleda.
Krist je u svakom uhu
koje me čuje."
Svrha čovjekova postojanja nije,
dakle, ni blagostanje, ni sreća, niti
zdravlje, već Bog. Tako je razmišljao i
veliki književnik Antun Gustav Matoš:
"Cilj života nije ni znanje ni moć,
već dobrota. Život je lijep samo zbog
smrti, a smrt je lijepa nalazi li se
preko groba misterij jednak suzi ljudske
svete ljubavi."
|
