Papine riječi
Poruka pape Benedikta XVI.
za korizmu 2010.
Čovjek ne može sam provoditi pravdu,
on treba izići iz opsjene samodostatnosti i
ući u veću pravednost, koja je pravednost
ljubavi, pravednost koju ostvaruje Krist -
napisao je papa Benedikt XVI. u ovogodišnjoj
poruci za Korizmu koja započinje na
Pepelnicu, u srijedu 17. veljače.
Sveti se Otac prije svega zadržao na značenju
riječi "pravednost" koja, po poznatim riječima Ulpijana,
rimskoga pravnika iz III. stoljeća, znači "dati svakome njegovo".
Ali ono što je čovjeku najpotrebnije, ne može mu biti
zajamčeno zakonom - primijetio je Papa. Sigurno su potrebna
materijalna dobra - napomenuo je nadalje Sveti Otac i
oštro osudio ravnodušnost prema gladi u svijetu - ali pravednost
u razdiobi ne daje ljudskome biću sve ono "njegovo" na
koje ima pravo. Čovjeku je, naime, kao kruh, pa i više od
kruha, potreban Bog i njegova besplatna ljubav - naglasio je
Papa te riječima svetoga Augustina podsjetio da nije ljudska
pravednost ona koja čovjeka udaljuje od pravoga Boga.
Papa je potom upozorio na trajnu čovjekovu napast da
izvor zla pronalazi u vanjskim uzrocima, te napomenuo kako,
idući u tom smjeru, brojne suvremene
ideologije vjeruju da mogu ostvariti pravednost
uklanjajući jednostavno te izvanjske
uzroke. Taj je način razmišljanja
Sveti Otac nazvao naivnim i kratkovidnim,
jer - kako je naglasio - nepravda,
plod zla, nema isključivo izvanjske korijene;
ona potječe iz ljudskoga srca, u kojemu
se nalaze izvori tajnovitoga sudioništva
sa zlom. Čovjek, naime, u sebi
osjeća čudnu privlačnost zbog koje se
povlači u sebe, ističe se iznad i protiv
drugih; riječ je o samoljublju, posljedici
Istočnoga grijeha - napomenuo je Sveti Otac.
Kršćanski navještaj pozitivno odgovara na čovjekovu žeđ
za pravednošću - istaknuo je nadalje Sveti Otac. Pred pravednošću
Križa moguće je pobuniti se, jer on ističe da čovjek nije
neovisno biće, nego mu je Bog potreban kako bi u potpunosti
bio to što jest. Obratiti se Kristu, stoga, znači izići iz opsjene
samodostatnosti te otkriti i ponizno prihvatiti vlastitu
bijedu i potrebu za Božjim oprostom i prijateljstvom. Osnažen
tim iskustvom, kršćanin je potaknut pridonijeti oblikovanju
pravednih društava, u kojima svi primaju ono što im je potrebno
za život u skladu s vlastitim ljudskim dostojanstvom, i
u kojima je pravednost oživljena ljubavlju - istaknuo je Sveti
Otac na koncu Korizmene poruke. /RV/
Iskustvo bolesti i trpljenja
može postati škola nade
/Iz Poruke pape Benedikta XVI.
za Svjetski dan bolesnika 2010./
Godišnjom proslavom Dana bolesnika Crkva, zapravo,
želi probuditi snažnu svijest u crkvenoj zajednici o važnosti
pastoralne službe u velikom svijetu zdravlja, koja je sastavni
dio njezina poslanja, jer je na tragu samog Kristova spasenjskog
poslanja. On, božanski liječnik, "prošao (je) čineći dobro
i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao" (Dj 10,38). U
tajni njegove muke, smrti i uskrsnuća, ljudsko trpljenje crpi
smisao i puninu svjetla. U apostolskom pismu Salvifici doloris,
sluga Božji Ivan Pavao II. ovako objašnjava tu zbilju: "Ljudsko
trpljenje - pisao je - dostiglo je svoj vrhunac u Kristovoj
muci. I istodobno ono je ušla u potpuno novu dimenziju i u
novi red: vezano je uz ljubav..., uz onu ljubav koja stvara
dobro, koja izvlači dobro također iz zla preko trpljenja, kao
što je najviše dobro otkupljenja svijeta poteklo od Kristova
križa i neprestano iz njega izvire. Kristov je križ postao izvor,
iz kojeg izviru rijeke žive vode".
Gospodin Isus na Posljednjoj večeri, prije nego će se vratiti
Ocu, prignuo se da opere noge apostolima, anticipirajući
najviši čin ljubavi na križu. S tom je gestom pozvao svoje učenike
da uđu u istu njegovu logiku ljubavi koja se daje osobito
najmanjima i najpotrebitijima (usp. Iv 13,12-17). Slijedeći njegov
primjer, svaki je kršćanin pozvan, u različitim i uvijek
novim okolnostima, u vlastitom životu provoditi u djelo prispodobu
o dobrom Samarijancu, koji, prolazeći pored nekog
čovjeka kojeg su razbojnici ostavili polumrtva uz put, "vidje
ga, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi
ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze
za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru:
'Brini se za nj - reče mu - pa ako što više potrošiš, ja ću ti na
povratku platiti'" (Lk 10,33-35).
Na kraju prispodobe Isus kaže: "Idi pa i ti čini tako" (Lk
10,37). S tim se riječima obraća i nama. Potiče nas prignuti
se nad rane tijela i duše tolike naše braće i sestara koje susrećemo
na putovima svijeta; pomaže nam shvatiti da, Božjom
milošću koju se prihvaća i živi u svakodnevnom životu,
iskustvo bolesti i trpljenja može postati škola nade. I doista,
kao što sam istaknuo u enciklici Spe salvi, "ne ozdravlja čovjeka
izbjegavanje trpljenja, bijeg od boli, već sposobnost
prihvatiti nevolje i sazrijevati u njoj, naći smisao po sjedinjenju
s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju".
/.../
Osnivanje Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih
djelatnika prije dvadeset i pet godina, ulazi u skrb
Crkve za svijet zdravlja. I stalo mi je dodati da se u sadašnjem
povijesno-kulturnom trenutku zamjećuje potreba za pozornom
i kapilarnom prisutnošću Crkve pored bolesnika, kao i
prisutnost u društvu koja je kadra prenijeti na djelotvoran
način evanđeoske vrijednosti u cilju zaštite ljudskoga života,
od njegova začeća pa do naravne smrti. Želio bih ovdje podsjetiti
na Poruku siromašnima, bolesnima i svima onima koji
trpe, koju su koncilski oci uputili svijetu na završetku Drugoga
vatikanskog koncila: "Vi svi koji teže osjećate teret križa
- rekli su - vi koji plačete... vi neznani patnici, budite hrabri:
vi ste miljenici Božjega kraljevstva, kraljevstva nade,
sreće i života; vi ste braća trpećeg Krista; i s njim, ako to želite,
vi spašavate svijet!"
Zahvaljujem od srca osobama koje, svakodnevno, "služe
bolesnima i onima koji trpe", čineći da "apostolat Božjeg milosrđa,
u koji su uključeni, odgovara uvijek sve bolje na nove
zahtjeve".
U ovoj Svećeničkoj godini svoju misao upućujem osobito
vama, dragi svećenici, "poslužiteljima bolesnika", znaku i
oruđu Kristova suosjećanja, koji mora doći do svakog čovjeka
koji trpi. Pozivam vas, dragi prezbiteri, da se ne štedite u
skrbi i pružanju utjehe tim osobama. Vrijeme provedeno uz
onoga koji je u kušnji rađa plodovima milosti za sve ostale dimenzije
pastorala.
Obraćam se na kraju vama, dragi bolesnici, i molim vas
da molite i prinosite svoja trpljenja za svećenike, da uzmognu
biti vjerni svojem pozivu i da njihova služba bude bogata duhovnim
plodovima, na dobrobit čitave Crkve.
|
|
|
