Vjernici pitaju - Odgovara: Andrija Kopilović
Česta ispovijed istih grijeha
Molim se Bogu. Redovito
idem svake nedjelje na svetu misu.
Ispovijedam se mjesečno uz milost
Božju. Čuvam se i najmanjeg grijeha.
Pitam se na sljedećoj ispovijedi
hoću li opet kazati iste grijehe? Čitao
sam da su se mnogi sveci ispovijedali
često. Sveti Ljudevit se ispovijedao
čak svakog tjedna. Pitam se
kako su se ispovijedali i što su ispovijedali.
Hvala na odgovoru.
Š. M., Subotica
Zahvaljujem vam na povjerenju
što ste svoj tako osobni problem ili
pitanje stavili na raspolaganje čitateljima
Zvonika. Često se oko sakramenta
pokore, to jest ispovijedi, javljaju
uvijek nova i nova pitanja, a i
stara ne prolaze. Ovaj dio koji ste vi
dotaknuli samo je jedno od mnogih
pitanja oko ovoga sakramenta koji je
zasigurno jedan od najvećih Božjih
darova. Zašto? Ponajprije stoga što
nas je Isus od grijeha oslobodio svojom
smrću i uskrsnućem te kao novi
Adam, istim otajstvom, stekao svoj
novi narod. Ono što bismo mi negdje
u dnu duše tako jako voljeli je ovakvo
razmišljanje. Ako je Isus novi
Adam, a jest, i ako je ta novina novoga
čovjeka tako značajna da je otkupljenje
savršeniji čin od samoga
stvaranja, onda nam se javlja pitanje
zašto nam nije čin otkupljenja promijenio
i narav? Naime, Adam je
prije grijeha imao drukčiju narav.
Stanje grijeha dovelo ga je u napuknutu
i ranjivu narav. Krist je uskrsnućem
obnovio novoga čovjeka i
dao "pomirnicu za grijehe naše", te
se pitamo zašto nam nije onda dao i
novu narav. Pri tome zaboravljamo
da nam jest dao novu narav. Ta se
nova narav prima u sakramentima
inicijacije, napose krštenja, kada na
sebe - kako kaže Pavao - oblačimo
novoga čovjeka. E, taj novi čovjek je
"zagrljen milošću" i stvarno je, kako
kaže isti Pavao, "zamilovan u ljubljenome",
ali mu je ostala trajna prisutnost
kušnje, kakvu je uostalom
Adam imao prije grijeha. U čemu je
poruka? Isus je, znajući da vrši volju
Očevu i da nas je izveo na novi put
milosti, kao najveći dar svoga uskrsnuća
podijelio učenicima - ljudima
upravo svoju Božansku vlast - da u
njegovo ime uništavaju grijeh, to jest
odrješuju i ne zadržavaju. Uskrsnućem
je pobijedio ili uništio grijeh i
njegovu moć, a darom uskrsnuća -
vlašću odrješenja - dao je apostolima
svoju vlast da to u njegovo ime čine
do konca svijeta. Tako zapravo u kršćanima
ne vlada grijeh nego milost.
I zato ne možemo govoriti o grješnom
svijetu nego o svijetu pozvanu
na milost - na suradnju. Što je onda
problem? Prvi problem je napast
koja nas navodi da mislimo kako možemo
svojim djelima opravdati sebe
ili prisiliti Boga da nas učini bezgrješnima.
To je pokušao već Pavao.
Dobio je odgovor: dosta ti je moja
milost. Dakle, prvu poteškoću moramo
ukloniti tako da svoje molitve,
dobra djela i sve ostale žrtve, a napose
borbu protiv grijeha, objedinimo
kao način suradnje s Božjom
milošću za naše spasenje. Ali zapamtite,
duhovni život nije u uspjesima,
pa ni bezgrješnosti nego je njegova
veličina u nastojanju! Mi nastojimo
"iz petnih žila" surađivati, a Božji je
put da nas vodi makar i trnovitim putovima.
Dobro je što se čuvate grijeha,
tako treba, ali nemojte biti neraspoloženi
ako dragi Bog dopušta
poniženje po kojem si svjestan da si
malen. I Pavao je zapisao: kad sam
slab, onda sam jak.
Druga poteškoća je napast straha
da često ispovijedamo iste grijehe.
Jasno. Naša narav, kako sam
rekao, ostaje nepromijenjena. Svaka
narav ima svoje svijetle i tamne
strane. Svakog od nas na ispovijed
prati redovito naša vlastita sjena.
Dok god sam ja "ja", uvijek ću imati
tu narav više-manje popravljenu ali
još uvijek ljudsku, a onda i sjenovitu.
To su te naše česte ispovijedi na kojima
stalno vidimo i svoju sjenu. Ako
se u neku sobu uopće ne ulazi, ipak
treba dosta često brisati prašinu da
se ne zanemari. Tako je česta ispovijed
brisanje prašine. Jasno, uvijek
iste ali uvijek nove.
Treća opasnost je upravo pitanje
o svecima. Razumljiva je u ovom
kontekstu i naša želja da budemo
sveti. Sveca poistovjećujemo s pojmom
bezgrješnoga. To je krivo. Svetac
je čovjek koji je milošću Božjom
i vlastitim nastojanjem postigao herojski
stupanj kreposti. Mučenik je
dao svoj život. Ako prenesete dlan
svoje ruke pod jako svjetlo, a pogotovo
pod povećalo ili mikroskop, vidjet
ćete da je dlan prljav. Tako i
sveci. Što su bliže suncu - Bogu -
više vide svoje sjene, te ih ispovijedaju,
jer ispovijeđu slave i veličaju
Božje milosrđe. Da vas utješim, sveti
Leopold Mandić ispovijedao se svaki
dan, a sveti Franjo Asiški čak i više
puta na dan. Jasno da to nije preporuka,
tek utjeha da vidite da je to
vaše pitanje problem i svetaca. Jao
kršćaninu kome stanje duše ne bi
bio predmet pažnje ili čak problem.
Dakle, ispovijedajte se redovito i
dalje svjesni da Bog čini da se po
vašoj poniznosti uvećava njegova milost.
|
|
|
