Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 184
Riječ urednika
Meditacija
Papine riječi
Tema
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Kršćanski stav
Korizma 2010.
Priča
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Reportaža - Piše: mr. Mirko Štefković

Svećenički dom Josephinum u Subotici

Dom za stare i bolesne svećenike Subotičke biskupije Josepihinum, u dvorištu katedralnog župnog doma u Harambašićevoj ulici, malo je poznat javnosti. Rijetki se pitaju gdje završavaju svećenici koji odu u mirovinu ili zbog kakve bolesti više nisu u mogućnosti obavljati pastoralnu službu. Za tu potrebu biskup Matiša Zvekanović dao je izgraditi taj dom, te ga je 13. listopada 1971. blagoslovio. Dom je odmah počeo služiti svojoj namjeni, te je neposredno nakon otvorenja primio prvih pet stanovnika, četvoricu svećenika Subotičke biskupije i jednog iz Dakovačko-srijemske. Do danas dom je prihvatio 45 stanovnika, od toga su većina bili umirovljenici, te su tamo završili i svoj ovozemaljski život. Bilo je pak i onih koji su u domu proboravili samo određeno razdoblje dok se nisu oporavili, te su ponovno nastavljali djelovanje u pastoralu. U ovom domu svoju starost proveo je i pokojni biskup Zvekanović. Početkom devedesetih godina u sve sobe ugrađena je kupaonica, tako da sada dom ima 15 apartmana za smještaj.

Pored toga, u domu se nalaze i kapelica, blagovaonica, soba za prijam, ambulanta, bolesnička soba, pomoćne prostorije te 4 sobe u dijelu gdje su nekada bile časne sestre. Dom je opskrbljen liftom, kako bi se stanari doma što lakše mogli slobodno kretati. Od samog početka u domu su djelovale časne sestre Naše Gospe, koje su vodile skrb o domu i njegovim stanovnicima. Do početka devedesetih godina su obnašale sve službe u domu, kada im je bila potrebna pomoć medicinskog osoblja. Od tada u domu počinje raditi sve više laika, da bi po odlasku sestara 1999. godine oni preuzeli sve službe. Trenutačno vodstvo osoblja uposlenog u domu vrši viša medicinska sestra

Ana Vojnić-Tunić, a uposlenih ima ukupno devetero. Dvije su kuharice, jedna gospođa je u praonici, a šest je medicinskih sestara koje naizmjenično rade. Sestre su u domu tijekom cijeloga dana. Kad nema teških bolesnika onda, kao što je to trenutačno slučaj, skrbe o urednosti i čistoći kuće. Sestre starcima daju lijekove, te ako je potrebno izmjere tlak i u slučaju da nekome bude slabo i za druge potrebe stanovnika, na raspolaganju su im. Dom ima svoj Statut, kojim je uređeno njegovo djelovanje i unutarnji život.

O domu se brine ravnatelj preč. Julije Bašić, župnik iz Bikova, koji je na tu službu imenovan 1997. godine. Po potrebi sastaje se i Kućni savjet, radi odlučivanja o važnijim i većim stvarima.

Dom nikad nije bio prepunjen, što znači da zadovoljava potrebe Subotičke biskupije. U njemu se svećenicima nudi potpuna opskrba. Oni mogu primati posjete, a naravno, ukoliko su u mogućnosti, mogu slobodno odlaziti u posjete i vraćati se kako žele.

Bilo bi dobro da dom ima malo veće dvorište da stanovnici doma mogu u njemu prošetati. O proširenju dvorišta će se moći govoriti tek kad biskupija bude u posjedu vraćenih nekretnina koje graniče s postojećim dvorištem doma i župe. Tada će se dvorišta moći spojiti, što će značajno povećati mogućnosti za šetnju i boravak stanovnika doma na svježem zraku, bez da moraju ići na ulicu. No, mnogi stariji radije prošeću gradom kako bi susretali ljude, da se ne osjećaju usamljenima.

Uzdržavanje Doma i opskrba stanovnika

Svaki svećenik naše biskupije od svojih primanja na župi odvaja za uzdržavanje svećeničkog doma, te na temelju toga stječe pravo kasnije u njemu boraviti. Nažalost, danas od tih sredstava nikako nije moguće pokriti sve potrebe doma, pa zbog toga Biskupski ordinarijat iz drugih izvora pridonosi potrebama uzdržavanja doma. Svakako je odlazak sestara značio i značajno povećanje troškova, zbog potrebe angažiranja većeg broja uposlenika, ali to je danas već nemoguće promijeniti. Skrb o svemu što se svaki dan u domu događa vodi sestra Ana, te o najbitnijem vodi i odgovarajuću evidenciju. Nabavljam sve što je potrebno za kuću, počevši od lijekova pa sve do namirnica i sredstava potrebnih za čišćenje i higijenu - ističe ona, te nastavlja - u slučaju potrebe, zovem i majstore radi popravka i svega što je potrebno. Kako ističe, iako svjesna teške materijalne situacije, u kupnji pazi na kvalitetu, osobito ako se radi o namirnicama za stanovnike doma. Osobito pazi da voće i povrće budu svježi i dobri, a dugogodišnje iskustvo i struka joj omogućuju da bez poteškoća može znati što je kome od stanovnika doma potrebno. Poznajem i druge domove u okolici. Ovaj je zbilja dobar i lijep. To su nam više puta potvrdili i liječnici koju su znali doći iz hitne pomoći i drugi. Dom je uredan i čist, svuda imamo cvijeća - istaknula je sestra Ana.

Već punih petnaest godina sestra Ana radi u Josephinumu. Počela je vikendima zamjenjivati medicinsku sestru koja je živjela u domu, te je vremenom preuzimala sve više obveza na sebe. Jako sam zavoljela rad od prvog dana. Dobro sam se slagala sa sestrama koje su tu djelovale, a otkako su one otišle, preuzela sam vodstvo ove kuće - posvjedočila nam je. Ovo je za mene postao drugi dom. Ne mogu to opisati, ali volim biti ovdje. Volim stare ljude, rado ih saslušam, a često im mogu i pomoći. Svoju ulogu ovdje doživljavam kao svoje poslanje u Crkvi. Istina da ponekad zna biti i teških stvari, ali lijepo mi je ovdje. Prije svega ja ih poštujem kao svećenike. To mi je važno, bez obzira u kakvim se poteškoćama nalazili. Svakako u kući treba postojati red. Nažalost, svećenici su loši pacijenti, tj. vrlo rijetko idu liječniku, a kad dospiju u dom, onda ih netko ipak mora "natjerati" da malo više pažnje posvete svome zdravlju ili barem da dopuste osoblju doma da to čini. Stari svećenici, a mislim da se to uopćeno može reći za svećenike, ne vole baš ići k liječniku. Često, ako netko treba k liječniku, moram biti vrlo uporna. Oni su navikli sami o svemu odlučivati, da oni vode stvari, a sad kad više to nisu u stanju, nije im to lako prihvatiti. Ima onih koji se lako priviknu, a ima i onih kojima je to jako teško - istaknula je sestra Ana.

U domu nema zdravstvenih kartona, pa je potrebno ići k liječnicima radi ispisivanja lijekova. Svaki, ako već mora, voli ići svom liječniku. Ranije su liječnici redovito dolazili u dom, no to se nije svima sviđalo. O tome uz osmijeh Ana kaže: Čak se događalo da su neki baš taj dan kad je dolazio liječnik odlazili od kuće. Tako smo vidjeli da ne možemo više tako raditi, pa sad pokušavamo svakome omogućiti da odlazi k svom liječniku. Skrb o bolesnima i starima navezuje na osobe. Zato sestra Ana ističe: Kad o nekome brinete, osobito kad više ništa nije u stanju sam učiniti, onda se i vežete za tu osobu. Meni na primjer preč. Gabrić jako nedostaje. Jako sam se dobro razumjela s njim. On mi je bio kao otac. Uvijek je bio razgovorljiv, vedar, bio je uvijek jako zahvalan i pažljiv. Kad je umirao, bila sam pored njega, držala ga za ruku i molila krunicu. U miru je preminuo. Ako se može reći, to je bila lijepa smrt. Više njih sam tako ispratila u vječnost. Ustvari, kad je bilo koji od njih umro, osjećala sam da sam izgubila dio sebe.

Bratska blizina svećenika

O životu subraće svećenika, u skladu sa svojim mogućnostima, brine preč. Julije, ravnatelj doma. Dom i njegove stanovnike obilazim povremeno, ovisno o situaciji i mojim mogućnostima. Gledan da barem jedanput mjesečno odem. Uvijek sam nastojao posjećivati one koji su teži bolesnici. One koji su pokretni mogu susresti kod objeda. Ponekad, kad imam pauzu u školi, znam doći pozdraviti ih barem u blagovaonici - naglašava preč. Julije.

Važno je da u domu budu tretirani kao svećenici, iako više ne mogu vršiti svećeničke i pastoralne dužnosti. Koliko god sam razgovarao sa starijim i našim uglednim svećenicima, oni su zadovoljni i pohvalno govore o Domu. Dobro im je što pod istim krovom imaju kapelicu, ono što im je najvažnije. Ovdje dobiju potpunu opskrbu i sigurno da tu u velikoj mjeri trebamo zahvalit blagopokojnom biskupu koji je dao izgraditi Dom, a i sadašnjem biskupu na skrbi u skladu s mogućnostima - ističe preč. Julije.

Uvjeti u domu uvijek mogu biti bolji, ali za naše prilike oni su dobri. Kod nas je gotovo nemoguće da svećenik za svoga pastoralnog djelovanja uspije uštedjeti da si sam može osigurati opskrbu za starost. Zato preč. Julije naglašava: Mislim da je za preporučiti svećenicima da u starosti ili bolesti dođu u Dom. Sigurno da svaki koji iole želi ljudski i svećenički završiti svoj zemaljski tijek života, boljeg mjesta u Subotičkoj biskupiji nema. Svećeničko okruženje puno znači. Na koncu, blizu je i župa, pa bolesnici uvijek mogu biti proviđeni i svetim pomazanjem. Tako svećenik dostojno može završiti svoj ovozemaljski hod, svoju službu, jer je služeći ljudima služio samome Bogu, a Bog neće prezreti skrušena i ponizna darovatelja. Svakako da ozračje u domu po sebi donosi ozbiljnost, jer svećenici su naviknuli na to da na župama budu svima na usluzi, da pomažu i rade, a sada se nalaze u situaciji da mogu vrlo malo toga, tj. da su sada oni potrebni pomoći i skrbi. U ovom domu čak 37 stanovnika dočekalo je svoj susret s Gospodinom. U tome su stanovnici jedni drugima do određene mjere potporom, no - kako svjedoči sestra Ana - iz prakse mogu reći da stanovnici doma jedni druge posjećuju ako je tko jako bolestan ili nepokretan. Znaju donijeti svetu pričest, dok se bolesnik još može pričešćivati. Ali kad se bolesnik osjetno približi svom kraju, tada mu baš i ne dolaze. Nekako ostaju na distanci. Susret s umirućima nije jednostavan, bez obzira na to što su svećenici u pastoralu obilazili bolesnike i umiruće, sprovodili tolike pokojnike, kad i sami osjećaju da se približavaju kraju, izgleda im vrlo teško pada obići onoga koji umire.

Život sadašnjih stanovnika Doma

Dnevni red doma ima vrlo malo zajedničkih točaka, to su prije svega objedi i zajednička misa. No, svaki svećenik je slobodan slaviti misu kad hoće i može. Druženja su spontana, tako da ih nema puno, a nema niti kakvih zajedničkih animiranih sastanaka. No, većini to odgovara. Oni koju su navikli raditi u vrtu ili što drugo na župi i ovdje žele raditi takve stvari. Međutim, teško im je prihvatiti da to više nisu u stanju ili ako bi još što i mogli, da više ne trebaju raditi, jer često to ovdje nije niti potrebno - naglašava sestra Ana. Najčešće "aktivnosti" stanara su molitva i čitanje, te odmor uz televizor ili zajedničku kavu.

Trenutačno ima osam stanara u domu, od kojih dvojica baš i ne pripadaju zajednici, jer po sebi nemaju potrebu za uslugama doma. To je preč. Istvan Dobai, koji je župnik na maloj župi u Šupljaku, a zbog službe ravnatelja Caritasa Subotičke biskupije, treba stanovati u gradu. Pored njega je i vlč. Jozef Vogrinc, svećenik gost iz biskupije Rotenburg-Stuttgart. On predaje njemački jezik u klasičnoj gimnaziji Paulinum, te u slobodno vrijeme čisti i obnavlja svijećnjake, križeve, kaleže i drugo liturgijsko posuđe sa puno župa naše biskupije.

Stanar s najviše staža u domu je preč. Deszo Varga (1944.), za svećenika je zaređen 1969. S jednom stankom iz zdravstvenih razloga, u pastoralu je bio sve do 1993. godine, kada je zbog bolesti smješten u Josephium. Sve do 2002. ispomagao je na raznim župama i na dulja vremenska razdoblja, a iz doma je doskora odlazio pomagati i zamjenjivati po okolnim župama, no to više nije u stanju. Najviše vremena provodi u molitvi i razmatranju. Čitam knjige, mada mi to sad već teško ide, pa tako sve više gledam televizor. Najviše volim vjerske programe na televiziji i na radiju, no volim i dobre stare filmove, osobito one šaljive - naglašava vlč. Deszo. Zadovoljan je smještajem u Domu, a na upit što bi preporučio svećenicima rekao nam je: Poručujem im da ne pogriješe, jer to može biti kobno. Najvažnija je molitva, to je osobni odnos prema Bogu. Nadalje, još je jako važno zajedništvo među svećenicima. Zato je važno da se svećenici međusobno druže, da se ne zatvaraju u sebe.

Najstariji stanovnik doma je preč. György János (1928.), koji je za svećenika zaređen još davne 1956. godine. U pastoralu je bio više od pola stoljeća, i to sve do 2009. godine kada je došao u svećenički dom. Slobodno vrijeme ispunja čitanjem životopisa svetaca. Potrebno je da čovjek ima uzore u životu, kako se ne bi opustio - istaknuo je. Sad već polagano Josephinum osjeća svojim domom. Navikao se na novo okruženje i ljude s kojima živi. Upoznao je nekoliko svojih zemljaka, koji žive ovdje u Subotici, te ponekad odšeta k njima i oni dođu k njemu. S ponosom govori o župama u kojima je djelovao i što je tamo sve uradio: Dugo godina sam se brinuo o prošteništu Marije Pomoćnice u Doroslovu, gdje sam jako puno toga učinio da se hodočasnici zbilja osjete na svetom mjestu. Dok sam bio župnik u Čantaviru, tamo smo izgradili novi župni dom i obnovili oltarni prostor u crkvi. Za mojeg župnikovanja izgrađena je nova crkva u Novom Orahovu. Zadovoljan je opskrbom u domu. Još nije bio u takvoj situaciji, kao ovdje u domu, da nije trebao nešto popravljati i raditi. Iz svog iskustva kaže da je za svećenika najvažnije sljedeće: Potrebno je da svećenik bude zauzet duhovnim stvarima, da se bolje može posvetiti radu s vjernicima. Mislim da je važno raditi s raznim skupinama. To je prvotno za jednog svećenika, a drugo već nekako bude.

O mons. Józsefu Botki, rođenom 1931. godine možete čitati u intervjuu objavljenom u ovom broju, a njegov vršnjak u domu je preč. Imre Sóti, koji je za svećenika zaređen 1957. godine. I on je u pastoralu proveo više od pol stoljeća, te je od ljeta 2009. došao u svećenički dom. O svom boravku u domu ističe: Navikao sam se na dom, mada sam se na župi bolje osjećao, jer sam mogao djelovati. Rado sam bio s ljudima, obilazio obitelji. Ovdje sam nekako zatvoren, no u miru molim, razmatram, šećem. Ovdje imam sve, a nemam više briga. Rado sudjeluje na zajedničkoj misi svaki dan, a ponekad zna ugostiti kojeg kolegu na kavi ili otići komu na druženje. Ponekad dođu po mene prijatelji pa me odvezu na večeru i partiju karata, te me vrate natrag, tako da malo probudim stare dobre uspomene - ističe preč. Imre. On tvrdi kako je za svećenika jako važno da se bavi duhovnim stvarima. To je od prvotne važnosti. Zatim treba raditi na tome da udovolji potrebama vjernika, pri čemu je posebno potrebno uzeti u obzir djecu i mlade. Svećeničko djelovanje je vrlo raznoliko i onaj koji hoće uvijek će imati posla, pa čak i previše. U slobodno vrijeme sam volio odigrati partiju stolnog tenisa, partiju šaha, a radio sam i u vrtu. Volio sam da u vrtu sve bude u redu, uživao sam gledajući kako sve napreduje, raste, donosi plodove. Što se pak tiče odnosa prema vjernicima, on smatra da svećenik u odnosu prema njima treba biti ozbiljan, da održi tu dobru distancu kako bi im mogao propovijedati, kako bi ga uzimali za ozbiljno. Treba iskoristiti svaku priliku za poticanje na dobro, za razbuđivanje onih koji su se pomalo opustili.

Sljedeći stanovnik doma po dobi je vlč. Željko Augustinov (1948.). Za svećenika je zaređen 1974., a u pastoralu je bio sve do 2007., te je iz zdravstvenih razloga došao u svećenički dom. No, kako je Mala Bosna ostala bez svog župnika, od 2009. upravlja tom župom. On nije trebao puno da se navikne na život ovdje u domu. Iz zdravstvenih razloga ne smije se naprezati, a mora puno šetati. Ovako ima prilike odlaziti na dulje periode i na more. Teško mi pada odlazak u župu u Malu Bosnu, osobito kad su vremenske promjene/ - istaknuo je, no župu je kako kaže prihvatio jer je to bilo potrebno. Svako jutro skupa s vlč. Orčićem pije kavu. U kući je mir i red, a uvjeti su dobri, mada uvijek mogu biti i bolji. Iz svoga iskustva i poznavanja života mnogih svećenika naglašava: Mi svećenici malo vodimo brigu o zdravlju, tek kad pritisne onda se sjetimo, ali tad je već gotovo. Ne znam kako riješiti problem sa svojim zdravljem, pa nikome ne mogu davati savjete. No, briga o zdravlju, tj. bolje rečeno nebriga kod nas svećenika je zbilja problem. Kad si mlad misliš da sve možeš, no kasnije te ipak stigne i umor, i nepravilna prehrana i napetosti... Mislim da su tu redovnici trezveniji, više se brinu jedni o drugima.

Vlč. Miroslav Orčić (1963.), najmlađi stanovnik doma, za svećenika je zaređen 1988., a u župnom pastoralu je bio do 2006. godine, kada je zbog zdravstvenih razloga smješten u svećenički dom. U početku mi je trebalo vremena da se adaptiram na život ovdje. Osobito mi je to bilo teško u prvoj godini, dok se nisam snašao, no sada sam se već dobro snašao - ističe vlč. Miroslav. On inače svakodnevno ispovijeda u katedrali, zbog čega je radostan. Rijetko kad bude dan da nitko ne dođe, a ako par dana budem odsutan, onda par dana po povratku dolazi veći broj vjernika na ispovijed. U ispovjedaonici prepuštam drugome da radi, Onome koji me tamo postavio, kao i onome tko je došao na ispovijed. To je njihov razgovor. Na neki način sebe tada doživljavam poput "telefonske slušalice" između pokornika i dragog Boga. Sebe u tome doživljavam instrumentom. Na raspolaganju je za zamjenu svećenicima, pa je evo u proteklih par godina bio u gotovo svih župama grada i okolice. Iako više ne smije voziti, za odlazak na župe služi se javnim prijevozom. U slobodno vrijeme rado čita i unaprijed sprema propovijedi, pa čak i onda kada nema isplanirano gdje će propovijedati. Ne voli biti nespreman, mada se i to zna dogoditi. U slobodno vrijeme također zna odigrati koju igricu na kompjutoru.