Svetac mjeseca - Piše: Stjepan Beretić
10. veljače
Blaženi Alojzije Stepinac
50. obljetnica mučeničke smrti
(* 8. svibnja 1898. + 10. veljače 1960.)
- Peto od osmero djece - solunski dragovoljac - talijanski zarobljenik - nesuđeni agronom - ratar -
- rimski đak - promicatelj karitasa - najmlađi biskup na svijetu - hrabri borac protiv nacizma i fašizma -
- spasavao Židove, Srbe, Rome - osuđivao režim - Gestapo mu spremao likvidaciju -
- NDH pa i jugoslavenske vlasti tražile da se mankne sa službe nadbiskupa - kamenovan - vjeran Katoličkoj crkvi -
- kardinal - mučen robijanjem - kandidat za likvidaciju - umro moleći za progonitelje -
Nesuđeni agronom
Blaženi Alojzije Stepinac je rođen u
Brezariću kod Krašića u Hrvatskoj 8.
svibnja 1898. godine kao peto od osmero
djece u obitelji Josipa i Barbare rođene
Penić. Kao gimnazijalac bio je 1916. godine
mobiliziran u austrijsku vojsku. Godine
1918. pao je na frontu kod Gorice u
talijansko zarobljeništvo. Oslobođen kao
solunski dobrovoljac. Studij na Agronomskom
fakultetu je napustio 1919. godine,
te se posvetio poljoprivredi u rodnom
selu. Bio je aktivan među mladim
katolicima. Pripremao se i za ženidbu.
Kad se odlučio za svećeničko zvanje, nadbiskup
ga je 1924. godine poslao na studij
teologije na Papinsko sveučilište Gregoriana,
pa je 1930. godine u Rimu zaređen
za svećenika. Po završetku studija 1931.
godine je pokrenuo nadbiskupski karitas.
Godine 1934. je posvećen za biskupa kao
najmlađi biskup na svijetu, a 1937. je postao
zagrebački nadbiskup. Odmah se posvetio
svećenstvu, redovništvu, obitelji,
pastoralu mladih. Promicao je euharistijsku
i marijansku pobožnost, Katoličku
akciju. Pokrenuo je katolički dnevnik. Potaknuo
je cjeloviti prijevod Svetoga pisma.
U Zagrebu je osnovao 14 novih župa,
a u Brezovici prvi karmel u Hrvatskoj.
Neustrašivo protiv
svakog progona
Za vrijeme Drugog svjetskog rata se
nije vezao ni uz koju političku stranku ili
pokret. Osuđivao je rasna, ideološka i politička
progonstva, zločine protiv čovještva
i svaku nepravdu tražeći poštivanje
svake osobe, te je još 1941. najoštrije prosvjedovao
pred vlastima. Spašavao je progonjene
Židove, Srbe, Rome, Slovence,
Poljake, kao i Hrvate komuniste. Nadbiskup
Stepinac je 25. listopada 1942. godine
izjavio: "Svaki narod i svaka rasa, imade
pravo na život dostojan čovjeka i na postupak
dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike,
bili pripadnici ciganske rase ili koje
druge, bili crnci ili uglađeni Europejci,
bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci,
imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš
koji jesi na nebesima! I ako je Bog svima
podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast
može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim
prijelazima, a kad ih nije mogao
spriječiti, naredio je svećenicima da one
koji zatraže prijelaz zato da spase svoj
život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih
uvjeta, jer "kad prođe... vrijeme ludila
i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni
koji budu konvertirali zbog uvjerenja,
dok će se ostali, kada opasnost prođe,
vratiti u svoju". Siromasi i prognanici su
sa svih strana molili nadbiskupa za
pomoć. Prihvatio je tristotinjak svećenika
protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas
pomagao i Srbima, Židovima, Slovencima,
Poljacima... Zbog svega toga, kao i
zbog osuda fašističkih i nacističkih progona,
postao je vlastima nepoćudna osoba,
pa je Gestapo pripremio plan da ga
ubije. Poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji
počinje vlast Komunističke partije
i militantni ateizam. Tako je već 1945.
godine na par tjedana zatvoren nadbiskup
Stepinac. Nagovaranje Josipa Broza,
da u Hrvatskoj ustroji "narodnu Crkvu",
neovisnu o Svetoj Stolici, Stepinac je
odlučno odbio. Progon Crkve je tada postao
još oštriji, a trajao je sve do pada komunizma
u Europi. Na prijedlog blaženika,
22. rujna 1945. biskupi Jugoslavije
su osudili nasilja i nepravde nove vlasti
protiv vjere i Crkve u ratno i poratno vrijeme,
kao i prekršaje protiv slobode savjesti
građana. Na to je Stepinac kamenovan
i zabranjeno mu je pastoralno djelovanje.
Kako su za vrijeme Drugog svjetskog
rata vlasti više puta tražile od Svete
Stolice da Stepinca makne sa službe nadbiskupa,
tako su 1946. godine to zatražile
i nove vlasti.
Nevino osuđen na robiju
Nakon sve žešćih pogrda i napada
na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18.
rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred
montirani sudski proces. Napao je nepravednost
suda, te je izrazio spremnost da
za vjeru položi i život. Protiv nadbiskupa
su svjedočili lažni svjedoci, neki i pod prisilom.
Dokazivalo se krivotvorenim dokumentima
sve dok nevin nije osuđen na
16 godina zatvora i prisilnog rada te 5 godina
lišenja svih građanskih prava. Njegovo
utamničenje u Lepoglavi u potpunoj
izolaciji, trajnom ponižavanju i pod stresom
je trajalo do 5. prosinca 1951. godine.
Bio je na popisu osuđenika za likvidaciju.
Zdravlje mu se sve više narušavalo, dok
1951. nije premješten u internaciju u rodni
Krašić. Za vrijeme izdržavanja kazne
blaženi Alojzije je napisao na tisuće stranica
propovijedi i drugih duhovnih sastavaka,
te više od 5000 pisama. Hrabrio je,
tješio i poticao na ustrajnost u vjeri.
Pisma dokazuju njegovu iskrenu ljubav
prema progoniteljima. U njima poziva na
molitvu za neprijatelje i na praštanje
svima. Kad ga je Pio XII. 1953. godine
imenovao kardinalom, vlasti su prekinule
diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.
Hrvatsku nije htio napustiti. Premda je
teško patio od tromboze nogu i bronhijalnog
katara, nije prihvaćao nikakve povlastice
u liječenju. Strpljivo je podnosio velike
bolove sve do 10. veljače 1960. godine,
kad je umro moleći za progonitelje
i s Gospodinovim riječima na usnama:
"Oče, budi volja tvoja!" Narod ga je i cijela
Crkva cijenila još za života, a osobito
nakon smrti. Papa Ivan Pavao II. proglasio
ga je 3. listopada 1998. godine blaženim
u Mariji Bistrici. Za to je svetište posebno
zaslužan blaženi Alojzije
|
|
|
