Tema - Piše: mr. Andrija Anišić
Spasonosno trpljenje
Kad kažemo "spasonosno trpljenje" onda nam se
odmah nameće misao o trpljenju kao nečemu negativnom.
I sama formulacija "spasonosno trpljenje" izaziva u nama čuđenje.
Može li uopće trpljenje biti nešto pozitivno ili je ono
nešto protiv čega se svi ljudi bore svim silama i raspoloživim
sredstvima? Povezati, pak, trpljenje s riječju spasonosno,
doista je čudno. Od čega ili od koga trpljenja spašava?
Kako spašava?
Pokušat ću na ova teška i čudna pitanja odgovoriti riječima
Sluge Božjega Ivana Pavla II., koje nam je on ostavio u
trajnu baštinu u svom apostolskom pismu
Salvifici doloris (Spasonosno trpljenje). Ovu encikliku objavio je na blagdan
Gospe Lurdske, 11. veljače 1984. godine. U tom pismu govori
o svijetu ljudske patnje, upućuje gdje tražiti odgovore o
smislu patnje, zatim stavlja pred nas Isusa Krista koji je ljubavlju
pobijedio patnju, zatim prelazi na nas te govori o
našem sudjelovanju u Kristovim patnjama, da bi nastavio izlaganjem
o evanđelju trpljenja te predstavio Milosrdnog Samaritanca,
kao uzor svima onima koji se na svom životnom
putu susreću s patnicima, tj. s onima koji trpe.
U ovom izlaganju u kratkim ću crtama predstaviti 5. i 6.
poglavlje ove enciklike i pokušati izvući iz Papinih riječi konkretne
poruke za nas, ljude trećega milenija kršćanstva.
Peto poglavlje svoga pisma Ivan Pavao II. započinje Pjesmom
o Sluzi Patniku, koja tako zorno prikazuje Kristovu
patnju: Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo,
produžit' sebi dane i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.
Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom
njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i
krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na
smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na
sebi i da se zauzme za zločince (Iz 53,10-12).
Doista, otkad je Isus dragovoljnim prihvaćanjem muke
i smrti na križu očitovao svoju ljubav prema čovjeku, trpljenje
je dobilo posve novi smisao. Trpljenjem, svojom krvlju
Isus je platio otkupninu za sve ljude (usp. 1 Kor 6,20; 1 Pt
1,18-19). Mi smo, dakle, spašeni i otkupljeni. Otkupitelj je
trpio umjesto čovjeka i za čovjeka. Svaki čovjek sudjeluje u otkupljenju,
ističe Papa, ali je upravo stoga i svaki čovjek pozvan
da sudjeluje u onoj patnji po kojoj se izvršilo otkupljenje.
Osim toga Krist je izvršavajući djelo otkupljenja po patnji,
ljudsku patnju uzdigao na razinu otkupljenja. U tom smislu
i svaki čovjek u osobnom trpljenju može postati sudionik
otkupiteljske Kristove patnje (Spasonosno trpljenje, br. 19).
Sve to tako rečeno zvuči dosta jednostavno i razumljivo,
ali podsjetimo li se neke svoje patnje, priznat ćemo vrlo brzo
i bez okolišanja, da smo rijetko na to mislili. Čovjek koji trpi
prije svega nastoji što prije osloboditi se toga trpljenja. Ako
ono potraje, onda počinje s pitanjima poput onog: "Zašto baš
ja?" ili "Što sam ja Bogu skrivio" a nerijetko u trpljenju čovjek
postaje nestrpljiv, počinje mrmljati, a često pada i u depresiju,
pa i u očaj.
Ovu temu uoči Korizme izabrali smo upravo zbog toga
da bismo se podsjetili kako naša patnja može biti dragocjena
kako čovjeku koji trpi tako i drugima, recimo njegovoj obitelji,
župnoj zajednici ili narodu kojemu pripada. To postići
doista je umijeće, ali umijeće koje nam nije nedohvatljivo.
"Dohvatit" ćemo ga vrlo lako ukoliko budemo promatrali
kako je Isus trpio i budemo li slijedili njegov primjer. Sveti
Pavao nam je za to dao izvrsne savjete. On prije svega poučava
da Kristovo trpljenje i smrt nikada ne promatramo
odvojeno od njegovog uskrsnuća. Stoga moramo i svoju patnju
osvijetliti događajem Uskrsnuća: Doista, mi se živi uvijek
na smrt predajemo poradi Isusa, da se i život Isusov očituje
u našem smrtnom tijelu... Ta, znamo: onaj koji je uskrisio
Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti (usp. 2 Kor
4,8-14).
Sveti Pavao govori o raznim patnjama i posebno o
onima što su ih podnosili prvi kršćani "zbog Isusa". Te patnje
omogućavale su onima kojima je ta poslanica upućena da sudjeluju
u djelu otkupljenja koje se dogodilo po Otkupiteljevoj
smrti i uskrsnuću. Rječitost križa i smrti nadopunja se rječitošću
uskrsnuća. U uskrsnuću čovjek pronalazi sasvim novu
svjetlost koja mu pomaže utirati put kroz gusti mrak poniženja,
sumnji, očajanja i progonstva (Spasonosno trpljenje,
br. 20).
U svjetlu uskrsnuća sv. Pavao je izvrsno razumio smisao
trpljenja i prihvatio ga kao nešto stvarno najdragocjenije
u svom životu: S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više
ja, nego živi u meni Krist... (Gal 2,19-20). To i takvo njegovo iskustvo postalo je i njegovo svjedočanstvo. On je to svoje svjedočanstvo dijelio sa svim Crkvama koje je osnivao, koje
je pohađao i kojima je pisao. Osobno je "na svom tijelu" iskusio
da trpljenje doista može biti spasonosno, da patnja može
postati dobitak, biti na ponos i izvor radosti. O tom je iskustvu
svjedočio drugima: Radujem se sada dok trpim za vas i
u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za
Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po
rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem
Riječ Božju... (Kol 1,24-25).
Međutim, kad netko nešto lijepo ili snažno doživi, to
onda želi podijeliti s drugima i druge u to "uvući". Tako i
Pavao u "zajedništvo s patnjama Kristovim" (usp. Fil 3,10)
poziva druge. Dapače, on Rimljane zaklinje da se uključe u
to zajedništvo: Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite
svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje
duhovno bogoslužje (Rim 12,1). Trebamo biti jasni, Krist je
svojim trpljenjem izvršio otkupljenje svijeta. Međutim, istodobno
to otkupljenje iako je potpuno izvršeno Kristovom patnjom,
živi i na svoj se način razvija u ljudskoj povijesti. Živi
i razvija se kao Tijelo Kristovo koje je Crkva, i u toj protežnosti
svako ljudsko trpljenje, snagom sjedinjenja s Kristom u
ljubavi, nadopunja Kristovu patnju (Spasonosno trpljenje,
br. 24).
Evanđelje trpljenja
Ove dvije riječi, slično kao i "spasonosno trpljenje" neupućene
mogu uvelike zbuniti. Kako se trpljenje može povezati
s Radosnom vijesti? Stvarno bi čudno zvučalo kad
bismo došli u posjet nekom teškom bolesniku i rekli mu
"blago tebi što smiješ toliko trpjeti". No, u biti "evanđelje trpljenja"
hoće reći upravo to. Evanđelje trpljenja ne znači
samo to da je patnja prisutna u evanđelju (radosnoj vijesti)
kao jedan od sadržaja radosne vijesti, nego to evanđelje osim
toga znači objavu spasonosne snage i spasonosnog značenja
trpljenja u Kristovu mesijanskom poslanju, i dosljedno, u poslanju
i pozivu Crkve (Spasonosno trpljenje, br. 25). Stoga je
Isus već kad je pozivao svoje učenike jednostavno naglasio
da ga ne može slijediti onaj tko nije spreman "odreći se
sebe" i "uzimati svoj križ svaki dan" (usp. Lk 9,23). Jasno im
je, također, rekao da ih čekaju progoni, mržnja svijeta, pa i
smrt (usp. Lk 21,12-19). Zato im je potrebna hrabrost i jakost.
Ustrajnima je, pak, obećano spasenje (usp. Mt 10,22;
24,13) ali i mir na zemlji: To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio
svijet! (Iv 16,33).
Trpljenje je posebna milost kako za pojedinog kršćanina
tako i za cijelu Crkvu. Poznata je izreka: "Krv mučenika,
sjeme je novih kršćana". Svaki kršćanin bi morao iskusiti
da je trpljenje doista milost, kako bi to mogao posvjedočiti
drugima. Iz stoljeća u stoljeće, iz naraštaja u naraštaj otkriva
se kako je u trpljenju skrivena osebujna snaga koja iznutra
približava čovjeka Kristu, neka osobita milost. Njoj
mnogi sveci duguju svoje duboko obraćenje... Plod takva obraćenja
nije samo činjenica da čovjek otkriva spasenjsko značenje
trpljenja nego nadasve to što u trpljenju postaje sasvim
novim čovjekom... I u slučaju kad je tijelo teško bolesno, sasvim
nesposobno, te je čovjek gotovo nemoćan za življenje i
djelovanje, sve se više očituje unutarnja zrelost i duhovna veličina,
što postaje potresna opomena zdravima i normalnima
(Spasonosno trpljenje, br. 26).
Svaki bi kršćanin trebao otkriti smisao trpljenja. Bez
toga ne može biti pravi kršćanin, jer u trenucima trpljenja
neće moći sa svoga lica zračiti mir i radost nego razočaranje
i beznađe. "Krist zaista ne odgovara izravno i ne odgovara
apstraktno na ljudsko pitanje o smislu trpljenja. Čovjek čuje
njegov spasonosni odgovor u onoj mjeri u kojoj sam postaje
sudionikom Kristovih patnja".
Biti sudionikom Kristovih patnja je zvanje. Ivan Pavao
II. izriče to vrlo snažno: Krist ne tumači apstraktno razloge trpljenja,
nego prije svega kaže: "Slijedi me!" Dođi! Svojim trpljenjem
sudjeluj u djelu spasenja svijet a koje se vrši mojim
trpljenjem, mojim križem. I kako čovjek uzima svoj križ duhovno
se sjedinjujući s Kristovim križem, tako se pred njim
otkriva spasenjsko značenje trpljenja (Spasonosno trpljenje,
br. 26). Papa ističe da se osobni smisao trpljenja otkriva na
razini Kristove patnje, ali da taj smisao s Kristove razine silazi
na čovjekovu razini na određeni način postaje njegov osobni
odgovor. I tada čovjek u svojem trpljenju nalazi unutarnji
mir, čak duhovnu radost (Spasonosno trpljenje, br. 26). Mir i
radost dolaze zato što je čovjek nadvladao osjećaj beskorisnosti
trpljenja. Tu radost još više umnaža spoznaja da svojim
trpljenjem može pomoći i drugima kao i da svojim trpljenjem
vrši nezamjenljivu službu u tijelu Kristovu koje neprekidno
raste iz Otkupiteljeva križa, upravo trpljenje prožeto
duhom Kristove žrtve jest nenadomjestiv posrednik i uzročnik
dobara koja su bitna za spas svijeta (Spasonosno trpljenje, br.
27). Zato je Crkva u braći i sestrama koji trpe uvijek gledala
višestruke nositelje Kristove nadnaravne snage: Oni što sudjeluju
u Kristovim patnjama, u osobnom trpljenju čuvaju izvanredni
dijelak beskrajnoga blaga otkupljenja svijeta i zato
to blago dijele s drugima... Crkva osjeća potrebu da se utječe
vrijednosti ljudskih patnja za spasenje svijeta (Spasonosno
trpljenje, br. 27).
Moje iskustvo
Najtužniji dan postade mi
najradosnijim danom u životu
Ispričao sam ovo bezbroj puta. I još ću. Uvjeren sam
da mi je to iskustvo Gospodin darovao da njime svjedočim
za čudnu i čudesnu istinu: "Kršćanin ne može biti nesretan
čovjek". Dogodilo se na dan smrti moga oca. Na času
smrti podijelio sam mu potpuni oprost, bolesničko pomazanje,
molio preporuke umirućih. Držao ga za ruku dok je
izdisao, obrisao mu posljednju suzu koja mu je kanula iz
oka kad je izdahnuo... Plakao sam tada kao malo dijete.
Bio je to najtužniji dan u mom životu. Ipak, nakon pola sata
on se pretvorio u najradosniji dan. Dok sam klečao, molio
i plakao kraj njegovog mrtvog tijela osjetio sam u jednom
trenutku duboki mir i radost. Postao sam svjestan da je u
Očevu zagrljaju, da je u društvu anđela i svetih, da je za
njega započela radost koja ne prestaje i sreća koja vječno
traje. Suze su tekle, ali je smiješak bio na mom licu. Bio je
to zbunjujući prizor za moje koji su pomislili da mi je prevelika
tuga poremetila razum. No, ubrzo su promijenili mišljenje.
Čuli su moje svjedočanstvo i grč bola i tuge na licima
svima pretvorio se u smirenu i normalnu ljudsku
tugu, punu utjehe i nade u ponovni susret ondje gdje smrti
više nema, ni tuge, ni jauka, ni boli, nego samo mir, radost,
sreća, ljubav... Želim to iskustvo svima. Želim svima da u
boli iskuse radost i mir, te postanu svjedoci istine da su
kršćani najsretniji ljudi ovdje na zemlji i da ih čeka vječna
sreća. /A. A./
|
|
|
