Riječ urednika
Iskustvo
duhovne pustinje
Poznato je da više velikih religija
pustinju smatra povlaštenim
mjestom iskustva svetoga. Oskudnost
životnih uvjeta u pustinji, po
suprotnosti, u svijesti religioznog
čovjeka budi želju za životnom puninom.
Jednostavno, u njoj čovjek
pored mogućnosti povlačenja u
osamu ima priliku doživjeti svoje
osobne granice, svoje istinske potrebe.
Izabrani narod je 40 godina
hodio pustinjom ka obećanoj zemlji.
U pustinji mu se objavio Jahve
Bog, kroz pustinju ga je spasio, očitovao
svoju blizinu i učio slijediti
Njegove zapovijedi. Kroz iskustvo
pustinje prošao je i prorok Ilija, i
Ivan Krstitelj, te konačno i sam Gospodin
Isus. Prije svojeg javnog djelovanja
Isus je u pustinji proveo 40
dana, tamo je bio iskušavan i potvrdio
svoju postojanost u poslušnosti
i vjernosti Ocu. Također je i sv.
Pavao proveo određeno vrijeme u
pustinji nakon svoga obraćenja i
prije velikog navjestiteljskog djelovanja.
U ranom kršćanstvu pustinjski
su oci iskusili blagodat samoće
u izdvojenosti od svijeta. Kasnije su
cijele zajednice živjele u pustinjskim
samostanima. Danas je pak
pustinja za nas kršćane, po uzoru
na samoga Gospodina i tolike svece
koji su kroz iskustvo oskudice tražili
Boga, simbol samoće i kontemplacije.
S pravom se pitate što mi to
imamo zajedničkoga s pustinjom?
Baš ništa, osim ako je netko imao
prilike boraviti u njoj. Čemu onda
sva ova priča? Svakako ćemo na
prvu nedjelju korizme čuti evanđelje
o Isusovu boravku u pustinji.
No, što to sve ima s nama koji ipak
radije živimo u izobilju?
Vjerujem da, upravo sada na
početku korizme, možemo i trebamo
tražiti poveznice između
iskustva pustinje i našeg korizmenog
vježbanja. Naime, baš zato što
živimo u obilju - mislim ovdje prvotno
na osnovne egzistencijalne -
ljudske potrebe, jer inače potrebama
nikad kraja - teško si možemo
predočiti kako, zašto i gdje
mi to trebamo Boga. Da, to je zbilja
vrlo teško. Nije dovoljno znati da
Boga trebam, zato što je On Bog,
nego to na neki način trebam i iskusiti.
Ili bolje rečeno, trebam iskusiti
da sam nisam Bog, da nisam svemoguć,
samodostatan, nego baš suprotno,
da sam bez Boga jadan i
prazan.
Sve ono što nas ispunja i zaokuplja
u našoj rastrganoj svakodnevici,
na neki nas način ispunja. To
je normalno. No, pitanje je koliko
pored te "naše punine" ostaje mjesta
za Boga? Zar se ne događa baš
to da što smo više ispunjeni nama
samima, svojim dostignućima i rezultatima,
time bivamo sve prazniji
Bogom i sve nam je teže razumjeti
zašto ga još uopće trebamo biti potrebni.
Mislim da se upravo tako -
nalazimo u svojevrsnoj pustinji, ali
ne onoj u koju su se toliki povlačili
da tamo traže i nađu Boga, nego
baš suprotno - u pustinji prepunoj
svega kao pijeska, a oaze Božje blizine
su na vrlo velikim udaljenostima.
Da, zbilja mislim da smo tu
negdje. Iskoristimo zato ovo milosno
vrijeme korizme, svatko neka
potraži svoju pustinju u kojoj će se
isprazniti od sebe samoga i strpljivo
čekati da ga ispuni sam Bog. Neka
molitva sv. Nikole iz Flüe ove korizme
osobito bude i molitva svakoga
od nas:
Moj Gospodine i moj Bože,
uzmi sve od mene,
što mi je zapreka prema Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože,
daj mi sve ono
što mi pomaže da dođem k Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože,
uzmi me od mene
i daj da budem posve Tvoj!
Vaš urednik
|
|
|
