Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

Somborci 13 godina dužnici

Bilo je somborskih Hrvata koji nisu podržavali kraljevske povlastice, pa su se neki preselili u pustaru Lemeš (Nemesmilitics, Svetozar Miletić) budući da nisu bili spremni pasti pod gradsku vlast. Poslije velike svečanosti trebalo je vratiti posuđeni novac. Mladome gradu je tada priskočio u pomoć hrvatski ban grof Adam Batthyány. Tom je prilikom uzeo u zalog nekoliko somborskih pustara, placeve i kuće svih somborskih građana, sve vinograde, svu pokretninu, svu stoku i sve gradske prihode. Na taj način je grof Batthyány postao pravi posjednik čitavoga grada, te praktično nije imao obzira prema činjenici da je Sombor slobodan kraljevski grad. To Somborci nisu bili spremni prihvatiti, već su u više navrata (1754., 1757. i 1758. godine), podizali tužbu kraljici Mariji Tereziji protiv nasilnog gospodara. Konačno je 1758. godine Bačko- Bodroška županija dobila nalog da procijeni sve posjede grada Sombora, da se što prije mogne utvrditi dugovanje grada hrvatskome banu (Muhi, 120- 121). Predstavnici županije te gradova Subotice i Novoga Sada, procijenili su 1761. godine vrijednost somborskih posjeda. Spor između bana i grada Sombora se nije razriješio ni kad su se u Pešti 1763. godine dogovorili o načinu isplate preostalih dugova. Kad su konačno Somborci prodali stanovite posjede Riznici, posudili su od grada Kiskunhalasa još 60.000 forinti, pa su se tako riješili neugodnog vjerovnika. Odlazak banovih pandura je u Somboru proslavljen svečano, kao drugo oslobođenje. A ban grof Batthyány je od 1750. do 1763. godine uživao u gradu Somboru i u njegovim građanima kao i u njihovim posjedima (Muhi, 124).

Bačka županija ustrajno protiv grada Sombora

Premda je Sombor još 1749. godine uvršten među slobodne kraljevske gradove, tek 1751. godine je ta činjenica ratificirana u Mađarskom državnom saboru. Sve je to vrijeme Bačka županija upotrijebila da po svaku cijenu ospori već stečene povlastice slobodnog kraljevskog grada Sombora. Posljednji pokušaj je učinila županija pismom upućenim Saboru u Požunu (Muhi, 125). Tamo o Somboru stoji: "ovaj grad, koji se po svojim stanovnicima i po svojim zgradama, kao i svima što posjeduje prije može usporediti s kakvim selom, nego sa slobodnim kraljevskim gradom. Jedva da će kroz stoljeća moći postići izgled i značaj kraljevskoga grada. Grad je pritisnut tolikim dugovima da se iz njih ni za sto godina neće moći izvući. Dijelom zbog toga, a dijelom i zbog stalnog uznemiravanja vjerovnika, građani potajno i pomalo bježe u okolna naselja, a neki pomalo odnose svoju pokretnu imovinu na sigurno mjesto, pa tako sami Somborci dokazuju da se ne nadaju, da bi mogli uživati u povlasticama slobodnog kraljevskog grada. Stanovništvo je materijalno do te mjere iscrpljeno da se gradska porezna i dužnička potraživanja mogu utjerati samo vojskom. Budući, dakle, da grad u takvom stanju nema nikakve budućnosti, a njegove bi povlastice samo škodile Kraljevskoj riznici i okolnim općinama, neka Državni sabor učini sve da se taj grad, koji je do sada bio samo gnijezdo i utočište kriminalaca, ne upiše na listu slobodnih kraljevskih gradova ". Ipak su sva natojanja županije bila uzaludna, pa je Državni sabor na svome zasjedanju 1751. godine upisao Sombor među slobodne kraljevske gradove. Gradski grb, koji je Sombor dobio 1749. godine ostao je do današnjega dana nepromijenjen (Muhi, 125).

Napadi Bačke županije protiv grada Sombora su bili još žešći, kad se odlučilo da Sombor postane sjedište županije. Do 1802. godine Bačka i Bodroška županija su se borile za svoje područje. Sjedište već zaboravljene Bodroške županije je trebalo biti u Novom Sadu. Kralj Karlo III. pokušao je 1712. godine obnoviti Bodrošku županiju kad je njezinim velikim županom imenovao grofa Pála Nádasyja. Borbe između Bačke i Bodroške županije su okončane 1729. godine kad je dokinuta Bodroška županija. Godine 1746. i 1759. uzaludno je pokušala kraljica Marija Terezija još u dva navrata obnoviti nekadašnju županiju. Rasprava je okončana istom 1802. godine kad su dvije županije ujedinjene u jednu. Kad je počela rasprava o tome da Sombor postane sjedište Bačke županije, tadašnji veliki župan, kalačko-bački nadbiskup Ferenc Klobusiczky je izjavio: "Opće je poznato da je Sombor bliže propasti nego procvatu... Kako da tamo na dulje vrijeme stanuje veliki župan? Kako da tamo žive predstavnici vlasti i veleposjednici? Ako budu morali živjeti od malih županijskih plaća tamo gdje nema ni drva ni vode, tko će se naći toliko lud da će na vlastitu štetu prihvatiti službu u županiji? Ništa ne pretjerujem kad o tom gradu kažem da on osim naslova "kraljevski " ništa kraljevskoga nema. Uostalom, smatram, da Sombor zaostaje za svakim gradom, pa čak i za osrednjim malim naseljima ". (Trencsény Károly, Zombor, Bács-Bodrog Vármegye, I, Budapest, 1909, str. 217.). Do 1776. godine službu velikog župana Bačke županije su obnašali kalačkobački nadbiskupi. Prvi veliki župan iz redova svjetovnjaka je bio grof András Hadik. Prijašnji veliki župani su županijske sjednice držali u nekadašnjoj samostanskoj blagovaonici somborskih franjevaca, a župan Hadik je sjednice počeo održavati u zgradi srednjega okruga (danas zgrada s tornjem u trećem dvorištu današnje palače skupštine općine Sombor). Poslije oslobođenja od Turaka sjednice Bačke županije su se održavale u Baču i u Baji, a od polovice XVIII. stoljeća, premda Sombor još nije bio službeno sjedište županije, sjednice se održavaju uvijek u Somboru. Unatoč protivljenju velikog župana Klobusiczkog, 1786. godine slobodni kraljevski grad Sombor je postao još i sjedištem Bačke županije, a kad je 1802. godine Bodroška županija sjedinjena s Bačkom, Sombor je postao sjedištem jedne od najbogatijih županija u mađarskom kraljevstvu - županije Bačko-Bodroške.

Gradnja somborske župne crkve

Somborci su se sa svojim franjevcima potrudili oko gradnje lijepe župne crkve. Generalni vikar i kanonik József Kiss je, kao zastupnik nadbiskupa Ferenca Klobusiczkog, 24. lipnja 1752. godine blagoslovio kamen temeljac današnje župne crkve Presvetog Trojstva. Svečani propovjednik je bio o. Hijacin Campion od Budima, koji je obnašao službu lektora filozofije u Vukovaru.