Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth
Pastoralne poslanice
Prvu i Drugu poslanicu Timoteju
te Poslanicu Titu nazivamo zajedničkim
imenom: Pastoralne poslanice.
Ovaj naziv vrlo dobro izražava cilj Poslanica:
formiranje pastoralnih službi
toga vremena. Čini se da ove tri Poslanice
čine jednu cjelinu, budući da
obrađuju ista pitanja. Apostol Pavao je
detaljnije predstavljen samo na početku
Prve poslanice Timoteju, a autor
je ove tri poslanice napisao kao jednu
cjelinu, ubacujući u njih tek dijelove
koji potječu od apostola Pavla, kao što
je poznati Pavlov testament (2Tim
4,1-8).
Autor i okolnosti
nastanka Poslanica
Iako Pastoralne poslanice apostola
Pavla nazivaju autorom, njegovo
autorstvo je ipak diskutabilno. Kako
se to nazire iz Prve poslanice Timoteju,
situacija nastanka ovih Poslanica
je Pavlovo putovanje u Makedoniju,
kada u Efezu ostavlja svog suradnika
Timoteja, te mu daje upute kako voditi
zajednicu u njegovom odsustvu.
Ovu pak situaciju ne poznaju ni Djela
apostolska niti druge Pavlove poslanice.
Kada apostol za vrijeme trećeg
misijskog putovanja iz Efeza odlazi u
Makedoniju, pred sobom šalje Timoteja.
Uostalom, ako je Pavao tako
kratko odsutan, zašto daje tako detaljne
upute u kojima je opisana trajna
hijerarhijska struktura u Crkvi. Timotej
i Tit godinama su bili Pavlovi
suradnici, tako da su po svoj prilici
poznavali njegovo učenje i običaje. Šaljući
Tita na otok Kretu kako bi tamo
organizirao Crkvu, Pavao mu u Poslanici
daje precizne upute što i kako
mu valja činiti.
Pastoralne poslanice, ustvari, odgovaraju
na pitanja organiziranja
Crkve za vrijeme treće generacije kršćana,
i to ondje gdje se zajednice ne
skupljaju u malim grupama po kućama,
već kao velike mjesne zajednice.
U ovim zajednicama službe ne
vrše više karizmatske vođe, nego se
pojavljuju biskupi, prezbiteri i đakoni,
kao i služba udovica.
Autor Pastoralnih poslanica nepoznati
je Pavlov učenik, učeni grčki
kršćanin, koji citira pjesnike i filozofe.
Datum nastanka je negdje između 90.
i 100. godine, jer naznačena crkvena
hijerarhija još ne odgovara onoj strukturi
koju poznajemo iz pisama svetih
Ignacija Antiohijskog i Polikarpa iz
oko 110. godine. Mjesto nastanka Poslanica
je Efez, kako se to da zaključiti
iz navoda Prve poslanice Timoteju,
gdje su detaljno opisane prilike
u toj zajednici.
Crtice iz teologije
Pastoralnih poslanica
Osnovni značaj teologije Pastoralnih
poslanica je isticanje Pavlova
učiteljskog i apostolskog karaktera:
"Pavao, sluga Božji i apostol Isusa
Krista poradi vjere izabranika Božjih
i spoznanja istine usmjerene k pobožnosti
u nadi života vječnoga što ga,
prije vremena vjekovječnih, obeća
Bog, On koji ne laže, a u svoje doba
očitova riječ svoju u propovijedanju
koje je meni povjereno po odredbi
Spasitelja našega, Boga" (Tit 1,1-3).
Evanđelje koje naviješta, ne očituje se
samo po njegovu propovijedanju,
nego i po čitavu njegovu životu: "Vjerodostojna
je riječ i vrijedna da se
posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet
spasiti grešnike, od kojih sam prvi
ja. A pomilovan sam zato da na meni
prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost
i pruži primjer svima koji će povjerovati
u njega za život vječni"
(1Tim 1,15-16).
Za Pastoralne poslanice od odlučujuće
je važnosti apostolska tradicija,
tj. učenje apostola Pavla. On je
ispravni učitelj, koji naviješta "zdravi
nauk vjere" (1Tim 1,10), suprotan herezama
koje se pojavljuju u zajednicama.
Vršitelji službe se pozivaju na
apostolsku tradiciju i daju "lijepo svjedočanstvo
pred mnogima" (1Tim
6,12), dok se heretičari, pozivaju na
posjedovanje znanja, "gnoze", u kojoj
su pomiješani mitologija, špekulacije
i židovske priče. I oni nastupaju i unutar
zajednica, kao njihovi članovi, ali
rade protiv zajedništva. Timotej i Tit,
kojima su zajednice povjerene, moraju
se držati apostolske tradicije i sv.
Pisma, te tako sačuvati poljuljano zajedništvo.
Zanimljivo je da autor Pastoralnih
poslanica ne donosi niti jedan
argument protiv heretičara, nego mu
je dovoljno pozivati se na Apostolov
autoritet.
Prvotni cilj Pastoralnih poslanica
je točno odrediti crkvene službe. Prilikom
opisa ovih službi Poslanice se
pozivaju na običaje u efeškoj zajednici
glede pretpostavljenih i udovica. U
pozadini točnog opisa crkvenih služba
najvjerojatnije stoje dva modela pretpostavljenih
na kraju prvoga stoljeća.
S jedne strane, kao što je to bilo u sinagogama,
nalazimo "prezbitere" ili
starce koji su postali pretpostavljeni
zbog svoje dobi (1Tim 5,17-19). S
druge strane, u Pavlovim zajednicama
pretpostavljeni su biskupi i đakoni
(usp. Fil). Autor preferira ovaj drugi
model, tj. pavlovsku tradiciju. Zbog
toga Timoteju, Pavlovu povjereniku u
efeškoj zajednici, ovako govori: "Nitko
neka ne prezire tvoje mladosti,
nego budi uzor vjernicima u riječi, u
vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći"
(1Tim 4,12). Biskup koji u životu zajednice
snosi odgovornost za ispravnost
liturgije, za čistoću prave vjere,
za očuvanje apostolske tradicije i moralnog
reda, kraj sebe ima đakone, ali
isto tako i prezbitere. Ova dva modela
pretpostavljenih u Crkvi u konačnici
se dakle stapaju u jedan.
Po svjedočanstvu Pastoralnih poslanica,
u odsustvu apostola Pavla,
njegovi najbliži suradnici Timotej i Tit
vrše dužnost naviještanja evanđelja u
zajednici. Ova služba podrazumijeva
očuvanje veza s izvornim navjestiteljem.
Vjernost apostolskoj tradiciji
nije samo prenošenje običaja, već je
njezina zadaća prenijeti izvorno apostolsko
učenje, tj. samo evanđelje.
Pavlovi učenici, kao i kasniji pretpostavljeni
u zajednicama, biskupi, prezbiteri
i đakoni, nasljednici su apostolskih
učitelja, iz čega proistječe i
njihov autoritet.
|
|
|
