Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 186
Riječ urednika
Meditacija
Uskrs 2010.
Tema
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Priča
Kršćanski stav
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarao: Mirko Štefković

Razgovor sa s. Mirjam Pandžić

Glazba uzdiže dušu k Bogu

S. Mirjam (Julijana) Pandžić (1942.), rođena je u Starom Žedniku u brojnoj obitelji. Prva je napustila obiteljsko ognjište i 1969. stupila u samostan Sestara Naše Gospe u Zagrebu. Sestre je upoznala u svojoj rodnoj župi, a želju za odlazak u samostan osjetila je još vrlo rano. Svoje redovničko služenje vršila je u Zagrebu i Subotici, stavljajući na raspolaganje tako svoj glazbeni talent i umijeće, osobito u vođenju katedralnog zbora "Albe Vidaković", te početkom i dugogodišnjim organiziranjem "Zlatne harfe" u Subotičkoj biskupiji.
Zv.: Kada ste se i kako odlučili poći u samostan?
* Sestre su došle u Žednik 1952. godine, kad sam imala deset godina. Tada sam ih upoznala. Kontaktirala sam s njima, odlazila na pjevanje, skupa s braćom i sestrama. Sestre su tamo imale veliki zbor. Moje dvije starije sestre i dva brata pjevali su u zboru. Kako sam bila mlađa od njih, nisam mogla biti članicom zbora. Žalila sam zbog toga, ali takva su bila pravila. Kad sam završila osmi razred otišla sam u Zagreb k sestrama u samostan. Prije nego sam to učinila, već dugo sam razmišljala o tome. Zvanje se u meni probudilo dosta rano. Naime, od desete do petnaeste godine to je u meni polagano raslo. Možda je to zato što su sestre bile kod nas na župi, a poslije se pokazalo da je dragi Bog bio onaj koji me zvao.
Zv.: Kako su Vaši primili vijest da želite biti časna sestra?
* Nisam imala zapreke od mojih. Mama me jako podržala. Ali, bilo mi je teško ostaviti kuću i obitelj. Jako smo se lijepo slagali međusobno. Dragi Bog je eto prihvatio onu moju žrtvu, pa mi je nakon godinu dana već bilo lakše. Veliku podršku pri odlasku u samostan i na počecima svog redovničkog života imala sam od strane župnika Franje Vujkovića. Kad sam dolazila kući, uvijek me rado primao na razgovor, zanimao se kako sam, poticao me. To mi je jako puno značilo.
Zv.: Kako se to dogodilo da ste dobili priliku studirati glazbu?
* Sestre koje su bile orguljašice u Zagrebu, otkrile su da imam smisla za glazbu. One su me spremile za glazbenu školu, pa sam tamo završila srednju glazbenu školu. To je bila odluka poglavara, koju sam rado prihvatila. Ljubav prema glazbi ponijela sam iz obitelji. Naša mama je jako lijepo pjevala, a kažu da je otac svirao frulu. Moj brat Mijo je svirao harmoniku i frulu. Svi smo uz mamu jako puno pjevali, koja je pjevala čak i kad je radila. Od nje smo jako puno naslijedili. Poslije sam ušla u novicijat, a poslije novicijata došla sam u Suboticu na tri godine, te sam ponovno otišla u Zagreb. Moja relacija bila je između ova dva grada. Kad sam otišla za prefektu u Zagreb, usput sam završavala flautu u srednjoj glazbenoj školi. Potom sam išla i na Glazbenu akademiju u Zagrebu i završila za nastavnicu.
Zv.: Gdje ste bili na službi u svojih više od 40 godina redovništva?
* Dugo sam već ovdje u Subotici. Najviše sam bila u svećeničkom domu Josephinum i na katedralnoj župi. Ustvari, to je bilo zajedno. Ondje sam provela punih 26 godina. Pomagala sam i sestrama u domu što se tiče bolesnika. Ondje sam godinama bila poglavarica. Dvije godine sam predavala glazbu u sjemeništu umjesto mons. Miocsa, dok je on završavao Institut. No, sve to vrijeme bila sam orguljašica u katedrali i vodila sam zbor.

Nije lako biti u svom rodnom mjestu. To je jedna velika žrtva ali i zadovoljstvo u duši da si ipak u toj žrtvi dao sebe svom narodu.
Zv.: Kojom prigodom je uslijedio Vaš premještaj u Suboticu?
* Za dvjestotu obljetnicu katedrale, 1973. bila sam pozvana doći iz Zagreba u Suboticu i došla sam. Pripremana je ta velika svečanost. Tada je oformljen zbor Mađara i Hrvata. Za blagdane smo uvijek pjevali latinski. Trideset godina sam surađivala s mons. Miocsom, osobito na velikim svečanostima, kada smo puno pjevali na latinskom. On je radio s mađarskim zborom, a ja s hrvatskim. Zbor Hrvata je ostao i opstao sve do dan danas. Tada je to bio katedralni mješoviti zbor, i to sve do 1980. godine. Te godine slavili smo 40. obljetnicu smrti Alekse Kokića, te je zbor prvi puta nastupio pod imenom Katedralni zbor "Albe Vidaković".
Zv.: Jeste li imali podrške i tko Vas je to podržao u Vašim počecima glazbenog djelovanja ovdje u subotičkoj katedrali?
* Mogu reći da sam imala jako puno podrške na početku od samog biskupa Zvekanovića. Sretna sam što je, u vrijeme kad je nastajao zbor, ovdje u katedrali župnikom bio preč. Franjo Vujković. Izuzetno sam Bogu zahvalna što sam osobito na počecima imala podršku od svećenika. Ovdje želim istaknuti preč. Blaška Dekanja. Bilo mi je inače jako teško u ono vrijeme doći iz Zagreba. U Sv. Blažu sam se jako lijepo snašla, pa tako i kod isusovaca. Dvije godine sam tamo svirala i dječju misu i misu mladih. Ali eto osjećala sam potrebu i časna Majka me je odredila za Suboticu. Nije lako biti u svom rodnom mjestu. To je jedna velika žrtva ali i zadovoljstvo u duši da si ipak u toj žrtvi dao sebe svom narodu.
Zv.: Ovdje u Subotici čekao Vas je veliki posao, kako ste uspjeli sve to izdržati?
* Trebalo je izdržati. Zamislite kad sam ono imala puno misa, pa po dvije polnoćke. Na Božić i Uskrs je bilo po osam misa. Od 5 sati ujutro sve do ponoći bila sam u crkvi. Tako je to bilo godinama. Onda već kad je stasao Alen Kopunović Legetin, dolazio je na prvu misu u 5 sati. U njemu je već u ono vrijeme bila ta velika ljubav prema glazbi. Pitala sam ga što je došao, a on mi je odgovarao: "Pa kad ja to volim". Te mise su bile jako posjećene. Bilo je jako teško, ali je bilo i jako lijepo. Uopće te proslave ovdje u Subotici. Još 1968. kad sam bila mlada sestra bila je proslava uspostave biskupije. Puno tih proslava doživjela sam ovdje u Subotici. Potom je bila 200. obljetnica katedrale, pa dvije katehetske škole, pa glazbeni dani 1989. o obljetnici smrti Albe Vidakovića. Naravno tu je još bila i 300. obljetnica doseljenja Hrvata u ove krajeve. Sve su to bile predivne proslave i rado ih se sjećam.
Zv.: U kome ste našli stručnu suradnju u Subotici?
* Jedna divna suradnja je sa Stipanom Jaramazovićem. Do sad smo eto imali dvadeset božićnih koncerata i desetak uskrsnih koncerata. On je divan za suradnju. Prije su mi prigovarali da tamburica nije za crkvu, ali to se kod nas događa samo na misi polnoćki. No, za mene je to nešto predivno. Sad je to pak prisutno diljem Hrvatske. Mi smo u tome bili među prvima. Glazba je govor Crkve. Ima toliko različitih glazbenih izričaja. Naše stare božićne pjesme smo sve obnovili. Puno tih pjesama je gospodin Jaramazović aranžirao, tako da su postale ponovno prisutne u našim crkvama. Uskrsnih pjesama nema puno.
Zv.: Iz Zagreba ste donijeli i novije glazbene izričaje, poput duhovnih šansona. Na kakav odjek su one nailazile kod nas?
* U moje vrijeme, kad sam bila u Zagrebu, duhovne šansone su bile jako popularne. Međutim, poslije je to jenjavalo jer su one više za mlade. Kad sam se vratila u Suboticu, počela sam uvoditi po koju takvu pjesmu na dječjoj misi. Pokojni biskup Zvekanović je znao prigovoriti, a pokojni Gere mu je tada rekao: "A ne čuješ Matiša kako pjevaju?". Onda jedno vrijeme opet nismo smjeli pjevati šansone, jer ih je biskup zabranio. No, na taj način sam uspjela privući toliku djecu i mlade. Poslije smo, međutim, opet uspjeli uvesti pokoju šansonu, više dječju, pa nije bilo prigovora.

Glazba je nešto veličanstveno. Ona stvarno uzdiže dušu k Bogu. Posebno u liturgiji, u misi.
Zv.: Kako uspijevate uskladiti pjevanje zbora i sudjelovanje naroda u liturgijskom pjevanju?
* Jako mi je važno da svi mogu sudjelovati u pjevanju na misi, što su i drugi primijetili. Prije par godina je jedan gost glazbenik iz Austrije bio u katedrali na misi u 10 sati. Jako mu se svidjela ta misa. Pjevala su djeca, pjevao je dolje zbor i pjevao je puk. Poslije mise je on to vrlo srdačno pohvalio rekavši kako takvu misu skoro nije vidio. Prekrasan je doživljaj kad pjeva cijela crkva.
Zv.: Zacijelo samo nečija ljubav prema liturgiji može učiniti da crkva pjeva...
* Jako volim liturgiju. Pokušavam tako učiti i pjevače. Vidim da su od početka vjernici. Glazbom se može jako puno apostolirati. Tako učim pjevače i djecu. Kad pjevamo dvostruko molimo i slavimo Boga. Stalno to naglašavam pjevačima. Uvijek im kažem da paze na tekstove. Ako je što na latinskom uvijek im pročitam i više puta. Objasnim im o čemu govore tekstovi. Tako i djeci pokušavam objasniti što znači riječi koje pjevaju. Tako ih želim navesti da razmišljaju o tim tekstovima.
Zv.: Što bi po Vama bilo potrebno činiti radi pospješivanja pjevanja u našim crkvama?
* Trebalo bi se više davati na glazbu u crkvi. Trebalo bi sa zborovođama biti u kontaktu, osobito to važi za župnike, kapelane. To puno znači i pjevačima. Potrebno je potaknuti te ljude, priznati njihov rad. Jednostavan dolazak na samu probu ili susret nakon odrađenog posla, značajni su za opstanak i rad jednog crkvenog zbora. Ovdje se radi o pažnji prema samim pjevačima. Sa zborom smo ranijih godina išli i na izlete. Nastupali smo i u zemljama u okruženju. Sad rjeđe idemo. Ali stariji pjevači spominju kako je to bilo lijepo. Oni cijene trud, vide kad netko s njima doista radi. Divim se pjevačima da u današnje vrijeme dolaze na probu, pored tolikih obveza i ovakvog tempa života. Drugo je bilo prije tridesetak godina kad smo počeli. Zanimljivo je to što još uvijek ima mladih koji žele biti u zboru, mada slabo dolaze na probu zbog obveza. Ali, eto na koru nas nedjeljom ima puno.
Zv.: Više glazbenika stasalo je u Vašem zboru, kako ste ih otkrivali?
* Dugo radim sa zborom. Dosta njih se odlučilo za glazbu: Alen Kopunović, Kornelije Vizin, Miroslav Stantić, pa onda Silvana Žigmanov, Marina Pećerić, Marijana Brejar. Barem njih desetak koji su bili u zboru, postalo je glazbenicima. Svi oni su ostali vjernici i to me jako raduje. Nekako sam otkrivala osobe koje su sposobne za glazbu, te ih ukoliko su bile spremne, i usmjeravala u njihovim odabirima.
Zv.: I zbor i Vi dobili ste prestižna priznanja, kako ste ih doživjeli?
* Zbor je dobio Antušovu nagradu, a ja sam dobila nagradu "Pro urbe". Ne volim to jako isticati, tako sam odgojena. To je ipak dar Božji. Sve je zapravo dar od Boga, sav naš život. Lijepo je ipak kad i drugi priznaju Božje darove koji su ostvareni po dotičnim osobama.
Zv.: Što je po Vama važno da se i u današnje vrijeme mladi mogu odvažiti odgovoriti na duhovni poziv?
* Jako je važan odgoj u obitelji i to kršćanski odgoj. Važna je dakako i župna zajednica. Kod nas u župi je bilo jako puno aktivnosti, tamo su se pravila prela, bilo je glume, ma svega. U ono vrijeme je to bilo jako aktivno. Sve se zapravo događalo na župi. A što se tiče vjeronauka, morala sam na posebna vrata ulaziti na vjeronauk. Nama u osmoljetci je bilo zabranjeno ići na vjeronauk. Morali smo kradom ići.
Zv.: Postoje li razlike u odgoju redovnica nekada i sada?
* Davno sam otišla iz Zagreba i ne znam kako se to danas radi što se tiče odgoja, ali vidim da je drugačije. Danas mlade redovnice šalju na studije, uglavnom na ono za što vide da su sposobne. Tako je to išlo i prije. Međutim, kad sestre nisu više imale škole nego su preuzimale rad na župama, tada je svakako manje sestara studiralo, jer više nismo trebale učiteljice, nego sestre za rad na župama, u pastoralu, u zajednicama. Prije je bilo onako da su ljudi bili jako poslušni i pokorni. Nisi se ti smio ništa buniti. Danas su druga vremena. Već sam starija, ali da sam mlađa ne znam kako bih se uključila u samostan. Kažem, i kod kuće i na župi sam dobila vjerski i obiteljski odgoj, a u samostanu je u ono vrijeme bilo dosta strogo. Kasnije se to godinama puno promijenilo.
Zv.: Što je najvažnije za jednu redovnicu, da bude ispunjena i sretna svojim životom?
* Najvažnije za redovnicu je da imaš u duši ono zašto si došao i za koga si došao, za koga ćeš živjeti. Jako je važna sveta misa. Mislim da su važne i možda još neke pouke i priprave u samostanima. Važno je mladima koji dođu puno govoriti i naglašavati o tome, pa ako nisu sigurni u svoje zvanje da se učvrste, a ako nisu za samostan, pa neka odu u svijet i tamo potraže svoje mjesto. Danas ima toga jako puno. Mi nismo imali tolike seminare, tečajeve, kao što je to danas slučaj. Jedino što sam ja išla, to je na vjeronauk kod franjevaca na Kaptol kao srednjoškolka. To je bilo jedanput tjedno. Dakle, iako je ponuda tada bila puno manja nego danas, mladi su pronalazili put do samostana. Danas je već toliko i te literature. Možda je i to problem što su mladi jako puno zauzeti svim tim pomagalima, pa da ne uspijevaju naći vremena za koncentrirat se na svoj put k Bogu.
Zv.: Kako komentirate nedostatak duhovnih zvanja?
* Ne opterećujem se nikad što nema zvanja. Ako dragi Bog bude trebao, on će pozvati. Mi koji smo sad već na odlasku, naš život je ipak za Boga istrošen. Nikad se ne zna tko će se i kada za Boga odlučiti. Nije na nama da to određujemo.

Iz priznanja "Pro Urbe": Životno djelo s. Mirjam Pandžić je osnivanje i vođenje Katedralnog zbora "Albe Vidaković". Od 1966. godine, kada postaje orguljašicom u subotičkoj katedrali-bazilici Sv. Terezije, s. Mirjam neprestano djeluje u izvedbi orguljaške glazbe na svetim misama na hrvatskom i mađarskom jeziku. Djelovanje s. Mirjam Pandžić na liturgijskocrkvenom polju je ogromno, a njezino vođenje i sudjelovanje Katedralnog zbora "Albe Vidaković" u glazbenom miljeu Subotice veoma je značajno i plodonosno.