Kutak za katehete - Uređuje: Tim kateheta
Preč. Franjo Ivanković – radostan
na njivi Gospodnjoj
Drage katehete! Radost nam je predstaviti vlč. Franju
Ivankovića, divnog svećenika i vrsnog katehetu! Bez svećenika
nema Crkve, a bez radosnih svećenika i kršćanima je
život teži! Volimo svoje svećenike i molimo za njih puno i
žarko, da nam budu sveti i nas vode k svetosti! Svoju suradnju
šaljite na: huska@nadlanu.com.
Zovem se Franjo Ivanković. Rođen sam i kršten u Starom
Žedniku 5. studenog 1962. godine kao osmo dijete od roditelja
+Grge i Kate rođene Stantić. Nakon osnovne škole
koju sam završio u Starom Žedniku upisao sam se u sjemenište
"Paulinum" u Subotici. Poslije završene gimnazije i odslužene
vojske, studij filozofije i teologije sam pohađao u Zagrebu
kod Isusovaca. Svećenik sam od 1988. godine. Bio sam
kapelan u Novom Sadu, a zatim prefekt
u našem sjemeništu. Od 1990.
godine bio sam upravitelj župa Sv.
Križa i Sv. Nikole Tavelića u Somboru.
Od 1998. godine župnik sam u
Tavankutu. Pored glavne župe Srca
Isusova u Donjem Tavankutu imam
dvije filijalne župe: Sv. Ane u Gornjem
Tavankutu i Sv. Križa u Ljutovu.
Kao svećenik uvijek sam se bio
i kateheta.
Moj moto kao kateheta je: biti
nositelj i navjestitelj radosne vijesti.
Najomiljenija pjesma mi je: Svi
slavimo Gospodina.
Najdraža slika mi je ona Dobrog
Pastira.
Kao svećeniku i kateheti najdojmljiviji
trenutak mi je godišnja
proslava prve Pričesti u župnoj zajednici.
Promatrati djecu koja otvorena
srca i vesela pogleda čekaju
žuđeni trenutak prvog susreta s Isusom
u Euharistiji, neopisiv je doživljaj.
Na početku misnog slavlja kada s djecom ulazim u crkvu
i za vrijeme Pričesti naviru mi suze radosnice na oči. To je
svaki puta neponovljiv događaj.
Žalosti me u katehetskom radu što djeca nemaju potrebnu
podršku od svojih roditelja. Malo je roditelja koji dolaze
na svete mise sa svojom djecom. Težak je napredak u vjerskom
odgoju ako djeca namaju potporu od svojih roditelja.
Kada polazim na sat vjeronauka najvažnije je pripremiti
samoga sebe. Djeca osjete kakvo je moje nutarnje raspoloženje.
Pokušavam uvijek biti raspoložen. U radu s djecom nižih
razreda uvijek koristim i tamburu uz koju djeca lakše nauče
nove pjesme. Sat počinjemo zajedničkom molitvom, a posljednjih
desetak minuta pjevamo poznate pjesme i učimo nove.
Redovito su to liturgijske pjesme tako da djeca znaju sve najvažnije
pjesme i lakše se uključe u misno slavlje. Na župi ne
postoji dječji zbor nego se trudim da sva djeca pjevaju s ostalim
vjernicima. Zato se prije svete mise uvijek podijele tekstovi
pjesama koje će se pjevati na svetoj misi.
Kao svećeniku i kateheti najdraži mi je posao rad s djecom.
Radim u tri osnovne škole u Tavankutu i Ljutovu, kao i
u Ekonomskoj srednjoj školi u Subotici. Moram pohvaliti izvrsnu
suradnju s vodstvom svih škola. Bojao sam se kako će
biti raditi u školama jer je moje iskustvo iz djetinjstva bilo negativno.
Školski vjeronauk predajem od samog početka. Prvo
sam radio u sedam različitih škola, a posljednjih pet godina
radim u navedene četiri škole. Na radnom mjestu u školama
posve je normalno da vas kolege u zbornici pozdrave sa Hvaljen
Isus. Među radnim kolegama imam iskrenih prijatelja. U
zbornici među kolegama bude često dubokih duhovnih razgovora.
U srednjoj školi radim zajedno s kolegom koji predaje
pravoslavni vjeronauk i mi smo pravi prijatelji. Tako smo
na primjer nas dvojica zejdnički sudjelovali
u pripremi ovogodišnjeg
križnog puta mladih.
Djeca se raduju svakom satu
vjeronauka. Raspored se uvijek pokušava
uskladiti i prema mojim mogućnostima
te satovi vjeronauka
nisu uvijek posljednji, kako to često
zna biti u drugim školama. Sve to
dovoljno govori kako je važno imati
dobre i stručne osobe na rukovodećim
mjestima u svakoj školi.
Vjeroučenicima želim da što
bolje upoznaju i zavole svoga najdražeg
Prijatelja. Ono što može Bog
dati nema nitko dugi.
Roditeljima savjetujem da
djecu najbolje odgajaju za život svojim
primjerom. Djecu se ne šalje na
svete mise, nego se s njima zajedno
ide na slavlja u crkvi.
Kateheta uvijek mora biti raspoložen
kako bi mogao prenijeti radosnu
poruku onima kojima je poslan.
Ne smijemo zaboraviti da smo
samo radnici na njivi Gospodnjoj, a ne gospodari.
Naš Zvonik je divno pomagalo u vjerskom odgoju. Svakom
broju Zvonika silno se obradujem jer mi pomaže da rastem
u vjeri i dublje upoznam život Crkve. Svim čitateljima
Zvonika želim da ovaj naš list preporučuju i drugima.
NEDJELJA – DAN GOSPODNJI
Volim nedjelju, jer je to dan kada se približavam
Bogu, jer je to čas kada se začuju pjesmice koje se
pjevaju da slave Boga. Tada slušam Evanđelje i savjete
kako da živim ljepši život. (Nađa K., 3. e, Mala Bosna)
|
|
|
