Kršćanski stav - Piše: Željka Zelić
Na tragu činjenica, skandala, ogovora, klevete...
Koliko smo autentični kršćani?
Pedofilski skandali koji potresaju
Katoličku crkvu i s njima povezane
(ne)reakcije iste (ovisi iz kojega se kuta
gleda), ali i neštedljivi napadi javnosti
na nju, pune posljednjih mjeseci rapidno
novinske stupce. Posljednja u nizu
krajnje negativnih reakcija koja je izravno
povezana s gore spomenutim problemom,
svakako je ona na Malti gdje
su na velikom plakatu s likom pape Benedikta
XVI., poglavaru Katoličke crkve
docrtani brkovi nalik na one omraženog
Adolfa Hitlera, te dopisani natpisi
koji aludiraju na pedofilske skandale u
Katoličkoj crkvi. Budući se da se tim
problemom opširnije bavimo u temi
ovoga broja (6., 7. i 8. str.), neću se baviti
svojevrsnom vivisekcijom konflikata
unutar same Katoličke crkve i napada
na nju izvana, koliko drugom stranom
medalje: jesmo li, bilo kad je riječ o djelovanju
i stavovima Crkve kojoj pripadamo,
bilo kad je riječ o ljudima na koje
smo upućeni, spremni najprije aktivno
promišljati i tek na temelju toga donositi
određene zaključke? Hoćemo li se
poslužiti samo onim što nam se plasira
"na tanjuru" ili ćemo se poslužiti vlastitim
prosudbama?
Mnogi će upravo u kušnjama koje
su pritisnule Crkvu, pronaći razlog za
odustajanje od svega onoga što ona propovijeda,
a dogodi se da ponekad ne
svjedoči. No, pitam se, opravdava li grijeh
bilo kojega svećenika ili pak brata
čovjeka moj grijeh? Crkva, dakako,
treba upozoravati na negativnosti pa
čak i kad ih i sama često čini (u svakom
žitu ima kukolja, ali svi znamo što se događa
s kukoljem), jer je institucija podložna
isto tako "grijehu" i pogreškama.
No, njene pogreške ne bi trebale generalno
utjecati na vjeru i zagovaranje i
svjedočenje kršćanskih vrijednosti samoga
vjernika. Svaki je vjernik, svojom
savješću, odgovoran za svoj odnos s
Bogom!
Kad već promišljamo o tomu kako
se postaviti pred naletom "povjerljivih"
informacija, sigurno su vam svima
znane osobe koje svoje rečenice započinju
pitanjem: "Jeste li čuli?", ili u najboljem
slučaju "Jeste li znali?". Takvima
obično na taj upit, iako možda niste čuli,
istom treba odgovoriti potvrdno, jer
svaka dalja eksplikacija dovela bi nas u
nerazložne rasprave od kojih nema koristi.
Barem za one koji svoje vrijeme ne
žele kratiti slušajući i prenoseći dalje insinuacije
ili neistinu (pa čak i istinu!) o
drugima. To bi se u današnje vrijeme
zvalo gubljenjem vremena. A vrijeme je,
zna se, novac!
Kako bismo se kao kršćani trebali
postaviti u tim i sličnim situacijama?
Ako već ne zna obraniti brata čovjeka
pred drugim, njegov jedini odgovor po
uzoru na mudroga Sokrata trebao bi
glasiti: "Ne želim ništa znati od onoga
što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje
da sve to zaboraviš". Nema boljeg hladnog
tuša za zlonamjernoga čovjeka od
odbijanja onoga što nam ima za reći. U
ovo vrijeme recesije, valjalo bi se voditi
mišlju "manje je više" i kad su riječi u
pitanju, šutjeti i ne komentirati ničije
postupke, jer nitko od nas ne zna što ga
čeka sutra.
Po uzoru na mudroga Sokrata, riječi
bismo trebali prosijati kroz tri sita:
Istine, Dobrote i Korisnosti. Koliki od
nas danas ne siju vlastite riječi kroz ova
sita pa postaju spremnici u koje se nakupljaju
tolike prljavštine tuđih izgovorenih
riječi o drugima, kojima se pak
oni duhovno siromašni hrane i na sve
ih načine pokušavaju, tobože iz dobre
namjere, prenijeti drugima, kako bi što
više njih bilo upućeno u upravo priopćenu
"istinu". Koliko je među njima kršćana,
moralnih sudaca kojima je jedina
misija znati tko je gdje i što činio, bio,
rekao, po uzoru na davno opisani orwelovski
svijet. Što bi se drugo moglo reći
za čovjeka gladnog tračeva i pojedinosti
iz života brata čovjeka, osim da je isto
ponašanje odraz njegove nemoći pred
krhkošću vlastitoga bitka, bježanje od
samoga sebe i pokušaj projiciranja vlastitih
nedostataka na drugoga kojemu
se pak prečesto zapravo i nema što
"spočitati". Takvi se obično prepoznaju
po pesimističnim mislima, vječito smrknutom
licu, nezadovoljstvom svim i svačim,
prigovorima na račun drugih i
skrivenom frustracijom koju liječe i
hrane je u razgovoru sa sebi sličnima.
Jer, sit gladnom ne vjeruje i malo je vjerojatno
da će netko nešto drugom htjeti
prenijeti u "povjerenju" ako ne zna da na
drugoj strani neće naići na "plodno tlo".
Stoga, dobro pazimo kakvo smo i
kakvo ćemo tlo do kraja postati!
"Što si ti spreman učiniti i što si učinio da se stanje u Katoličkoj
crkvi, počevši od mikrorazine do makrorazine popravi?" - pitanje
je koje svatko od nas treba postaviti najprije sebi, a onda svakako
i kritizerima koji ponekad utemeljeno, ali puno češće bez pokrića,
napadaju svim raspoloživim sredstvima, ne štedeći pri tom onoga
o kome govore. Takvima cilj opravdava sredstvo. Autentično pak
kršćanstvo podrazumijeva to da svaki od nas treba imati kritični
stav prema stvarima i pojavama koje nas okružuju, ali stav koji
nije utemeljen na paušalnim činjenicama.
Vjera stoga nije prepreka razumu ili razumskim spoznajama.
Odgovornost katolika, osobito katoličkih intelektualaca glede
važnih društvenih, pa i crkvenih problema je nemjerljiva, i svako
tzv. autistično ponašanje katolika glede istih značilo bi po meni
nijekanje onoga razumskoga i spoznajnoga koje nam je Bog dao
na raspolaganje kako bismo životne norme i pravila po kojima se
ravnamo učinili takvima da budu u interesu zaštite istine.
Kršćanin, dakle, treba pozorno osluškivati bilo današnjega
suvremenoga svijeta, medija koji nas bombardiraju
neprovjerenim činjenicama i samo jednom stranom medalje, i
reagirati jedino tako da stane u obranu kršćanskih vrijednosti i
čovjekova dostojanstva, ma o kojim se akterima radilo.
|
|
|
