Obitelj - Uređuje: obitelj Huska
Ozbiljno računati s Isusom
Dragi čitatelji! Toliko toga danas nije dobro onako kako bi trebalo biti,
kako je zamislio dragi Bog! Koliko god srcem i dušom radili za Boga i ljude,
vidimo greške, propuste, manjkavosti... Tužni smo kad shvatimo koliko smo
nesavršeni, slabi, mlaki i nikakvi, iako puni ljubavi prema našem Bogu, savršenom
i milosrdnom... To valjda osobito i boli radimo za Njega, a sve ispadne
osrednje i nesavršeno! Znamo da to ne smeta Njegovom savršenstvu
naš Bog je silan Bog, savršeni Gospodar svega, Presveto Trojstvo. Mudri svećenik reče u propovijedi trebamo raditi S
NJIM, s Isusom... S Isusom "loviti srca", učiti i raditi, odgajati, propovijedati Evanđelje... Ne govoriti o Isusu, nego s Isusom!
Uistinu, bez Njega ne možemo učiniti ništa... (Iv 15,5). lvh
Obitelj i duhovna zvanja
Obitelj je redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi,
kršćani i pozvani na službe. Tu se najbolje bude i hrane duhovna
zvanja, jer niču iz srca i vjere roditelja i kućnog ambijenta.
Obitelj tako postaje prvo sjemenište i nenadomjestivi
izvor zvanja. Vrijedno je poticati kršćanske obitelji na zajedničku
obiteljsku molitvu. Posebno su pozvani roditelji i odgojitelji
svojim životom i
svjedočanstvom stvarati
djeci ozračje radosti, nade
i povjerenja. To su početni
temelji životnoga
projekta koji će se još
više razviti u dobi adolescencije
kada će mladi u
svjetlu vjere i osobnoga
traženja možda otkriti
"svoju zvijezdu" i usmjeriti
svoj životni hod. U
zvanju se raste po vrednotama.
(Fra Juro Šimić
OFMCap)
Kad se govori o
mnogim problemima i
potrebama Crkve i društva
danas, a osobito
kada se spominje odgovornost obitelji za rješavanje istih,
prave kršćanske obitelji se često znaju pitati: činimo li dovoljno
da pomognemo Crkvi i društvu, jesmo li na pravom
putu da se nama i našoj djeci ne dogodi koje od zala koje prijete
svijetu danas, molimo li dovoljno za našu djecu trebamo
li se moliti da neko od njih bude pozvano i izabere duhovno
zvanje?
"Za mene je svećeništvo najdivniji poziv koji u sebi uključuje
žrtvu i predanje Božjoj providnosti. Veseli me svećenička
kolegijalnost i zajedništvo, a najviše žalosti njihovo neslaganje
ili pretjerani individualizam. U duhovni stalež poziva
uvijek sβm Bog, ali tome mogu znatno pridonijeti mnoge okolnosti
od kojih je sigurno presudan obiteljski odgoj. Nikada
me u obitelji nitko nije savjetovao
da budem svećenik,
ali kada sam izabrao
ovo zvanje imao sam podršku
od svoje obitelji i
iskrenih prijatelja", kaže
jedan naš svećenik, u čijoj
obitelji ima još duhovnih
zvanja.
Nastojanje oko odgoja
ZA DUHOVNA ZVANJA
(molitve, poticaji) je važno
i potrebno, ali je možda
još važnije ozračje otvorenosti
za Božji poziv i odgovornost
za naš odgovor
prihvaćanje ili odbijanje.
Ako smo otvoreni i živimo
svoje kršćanstvo radosno i
aktivno, nećemo propustiti
ni prijateljstvo ni ljubav, ali ćemo također lakše primijetiti i
prihvatiti Božji poziv u duhovno zvanje. Tada obitelj kao uostalom
i kod svih životnih izbora daje svoj doprinos podršku,
molitvu, savjete, radost zbog predanja Bogu (bilo u
duhovnom ili obiteljskom zvanju) i riječ utjehe i topli zagrljaj
u "tamnim noćima"... /vv/
jedna slika jedna priča
Duh molitve
Jedne večeri dosta kasno primijeti neki siromašni seljak, na putu kući s
tržnice, da nema kod sebe svog molitvenika. Tada mu se usred šume raspukne
kotač kola na dva dijela. I bio je vrlo žalostan da taj dan završava a da
nije izrekao svoje omiljene molitve. Molio je: "Gospodine, učinio sam nešto
šašavo, jutros rano sam izašao iz kuće a da nisam uzeo svoj molitvenik, a pamćenje
mi je tako loše da ne znam ni jednu molitvu napamet. I zato ću ovo učiniti:
Sasvim polagano ću izrecitirati cijelu abecedu pet puta, i ti, koji poznaš
sve molitve, možeš slova tako složiti da možeš napraviti molitve kojih se ja ne
mogu sjetiti."
I Gospodin reče anđelu: "Od svih molitava koje sam danas čuo, ova je najljepša,
jer dolazi iz jednostavnog i iskrenog srca." /Anthony de Mello/
male mudrosti
Pastiri
Pastiri su, u vrijeme kad je Isus živio, bili jednostavni i priprosti
muževi, koji su dan i noć živjeli sa svojim stadom. Zato su bili
često neuredni, zaudarali su i pobožni Židovi su ih izbjegavali. I zato
se još više čudimo da se upravo tim ljudima na kraju društva prvima
objavila radosna vijest o rođenju Djeteta i da su upravo oni bili
koji su prvi svjedočili. Pastiri su tada imali mnoge zadaće.
Oni su trebali poznavati dobre pašnjake i putove do njih. Oni
su morali znati gdje ima vode, da ne bi životinje ožednjele. Oni su
morali opažati kada su ovce umorne i pustiti ih da se odmaraju. Oni
su morali znati kako se panika među životinjama izbjegava, da besciljno
ne lutaju. Oni su se brinuli za bolesne ovce, ranjene liječili,
brinuli se za slabe, pa čak ih ponekad nosili. Oni su čuvali životinje
u kamenim ogradama, da ne padnu u provaliju, da ne budu odnešene
od pljačkaša, tjerali su od njih gladne divlje životinje, ako bi
pokušali napasti slabije ovce.
Dobar pastir se brinuo i bdio, vjeran i odvažan, ako bi bilo potrebno
riskirao je čak i život. Pa ako je koja ovca pošla krivim
putem, ostavljao je cijelo stado i izgubljenu tražio. Ovo stoji iza
svega onoga kad kažemo: Bog je dobar pastir. (nepoznati autor)
nasmijmo se skupa
MINI KATEHEZA
Majka priprema sinovima, petogodišnjem Ivici i trogodišnjem
Peri, palačinke. Kada su se djeca počela svađati oko toga tko će dobiti
prvu palačinku, majka je vidjela priliku da svojoj djeci održi lekciju:
Da je Isus tu, on bi rekao: "Neka moj brat dobije prvu
palačinku, ja mogu čekati". Ivica se okrene mlađem bratu: "Pero, ti
budi Isus!"
TKO ĆE U NEBO?
Na satu vjeronauka časna sestra priča malim prvašima o nebu.
A sada reče ona neka digne ruku svaki od vas koji želi doći
u nebo.
Svi su, dakako, digli ruku osim Ivice.
Što je s tobom, Ivice? upita časna Zar ti ne želiš doći u nebo?
Ja ne mogu odvrati Ivica jer mi je mama rekla da poslije vjeronauka
odmah idem kući.
za život:
RECI NE U REDU JE
Uče nas kako trebamo biti dobri, vrijedni, skromni,
poslušni...Vrline su ovo ne osobito popularne u suvremenom
svijetu. Stoga odgoljitelji često imaju problem
objasniti mladima zbog čega treba biti takav
kada se to, na prvi pogled, uopće ne isplati. A onda,
loše nas vijesti uznemire.
"Grupa dječaka pretukla svog vršnjaka na ulici
pokraj škole. Školski drugovi nesretnog dječaka se,
uplašeni prijetnjama nasilnika, razbježali i ostavili ga
na milost i nemilost..."
"U školskom dvorištu nekoliko se učenika tijekom
odmora zabavljalo šutiranjem povrijeđenog
vrapca. Ostali su stajali po strani, neki su promatrali s
neodobravanjem, ali nisu reagirali sve dok se nije pojavio
dežurni nastavnik..."
Ovakve priče, vjerujem, većinu ljudi potaknu na
razmišljanje. Ono što u njima boli je nasilje, ali i ravnodušnost
promatrača.
Možda ovo, na prvi pogled, ne ide u prilog promoviranju
jedne od navedenih vrlina poslušnosti.
Jasno je kako nije uvijek lako suprotstaviti se drugima,
a osobito ukoliko su oni jači, stariji, moćniji. Mnogi
osjećaju nepravdu, ali se ne usuđuju pobuniti protiv
onih koji je čine. Pokušavaju pronaći opravdanje za
svoje "nemiješanje" pod izlikom kako to nije njihova
stvar, kako su nasilnici jači, mogu se nepotrebno uvaliti
u neprilike
Međutim, važno je suprotstaviti se
nasilniku, ali učiniti to pametno:
potražiti pomoć, pružiti
podršku, prijaviti onome
tko može pomoći. Postoje i
druge situacije kada imamo
pravo "otkazati poslušnost".
Primjerice:
Reci "NE":
Poslu koji vrijeđa tvoje dostojanstvo
Nasilju prema bližnjem
Situaciji koja čini da se osjećaš neprijatno
Kolegi koji psuje ili vrijeđa druge
Politici koja se miješa gdje joj nije mjesto
Osobi koja muči životinje
Prolazniku koji baca smeće na ulici
Znam, nije lako, ponekad je, možda, opasno ali
je hrabro i kršćanski.
Stoga nekad reci: "NE"! U redu je.
(Ljiljana Kujundžić Ivanković)
protiv života:
PSOVKE
"Sjećam se svog instruktora vožnje koji mi je za
svaki propust ili pogrešku skidao s neba i Boga i Isusa
i sve svece koji su mu padali na pamet. Dok mu jednom
nisam onako kao u šali rekla da ću očito biti kriva
kad on završi u paklu budući da zbog mene toliko
psuje. I za divno čudo, čovjek se zamislio i nije više
tako ružno psovao. Mislim da je kod mnogih to postala
navika, da nisu ni svjesni što rade, pa im neka
usputna opaska ili opominjanje kroz šalu mogu pomoći."
(Olga M.H., komentar s interneta)
|
|
|
