Zvonik

Vjernici pitaju - Odgovara: mons. dr. Andrija Kopilović

Budućnost Crkve

Krist je više puta uputio pitanje: "Hoće li Sin Čovječji kada dođe naći vjere na zemlji?". Kako to protumačiti kada je on sam rekao da njegovu Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati a danas postoji oko jedna milijarda kršćana?
Bogoljub A., Beograd
Hvala na pitanju. Moram odmah na početku upozoriti – ne želeći biti neugodan – Isus je tu tvrdnju izrekao samo jednom u evanđelju. Međutim, to ne umanjuje ljepotu i važnost Vašega pitanja. Upravo ovih dana smo slavili događaj Uskrsa. Nažalost, mnogi su ga slavili samo kao spomen, a ne kao događaj. Čak bih se usudio reći da je velika većina vjernika blagdan slavila više kao tradiciju nego kao vlastitu obnovu u vjeri krštenja. Stoga već sada jednom dubokom teološkom analizom možemo razlikovati više stupnjeva vjere.

Najmasovniji segment vjernika onaj dio koji se izjašnjava kao vjernici i de facto su kršteni. Krštenjem su postali članovi jedne određene zajednice vjernika – ovaj puta kršćana – ali često puta od toga nisu pošli dalje. Oni Boga priznaju ali vjeru ne poznaju dovoljno a kamoli da je životom svjedoče. Takva razina vjere više se može nazvati kulturološkom ili tradicionalnom vjerom, ali ta vjera nije u teološkom smislu prava vjera. Vjera bez susreta i trajnoga svjesnoga odnosa prema Bogu i normama njegova zakona ne može biti vjera. Druga razina vjernika je također vrlo brojna, poznaje donekle bolje sadržaj vjere, napose moralna načela, ali logikom "selekcije" odbacuje neke vjerske istine a napose moralne zakone. Ta skupina vjernika je čak najbrojnija. Primjerice, u nekim tzv. katoličkim zemljama ima čak 46% kršćana koji ne vjeruju u život vječni a još manje u uskrsnuće mrtvih. U mnogim "katoličkim zemljama" doneseni su pozitivni državni zakoni koji se u biti protive vječnom Božjem zakonu. A oni koji u Parlamentu glasuju nisu ni ateisti ni pripadnici drugih konfesija, nego većinski vjernici – katolici. Dakle, zbrojimo onu prvu skupinu koja ima samo deklarativnu pripadnost vjeri, i ovu drugu koja selektivno odbacuje i neke vjerske istine i većinu moralnih zakona koji nisu crkveni nego vječni Božji zakon, kojega Crkva nit je kada mijenjala niti će mijenjati. Brojka koju ste spomenuli ovim je već barem prepolovljena. Kao treću skupinu možemo spomenuti vjernike koji u načelu i prihvaćaju vjeru i pokušavaju prakticirati moralna načela, međutim to čine povremeno ili površno. I ta je skupina vrlo brojna. Da dalje ne nabrajam, trebamo postaviti temeljno pitanje što je zapravo vjera i tko je stvarno vjernik?

Ponajprije vjera je "silazak" Božji k čovjeku. Ako hoćete, "pružanje ruke" kojom Bog ne samo da se objavljuje nego i nudi milost vjere. Radi se, dakle, o susretu milosne ponude – milosnoga dara – i čovjekovog slobodnog opredjeljenja za Boga. Jedno je vjerovati u Boga kao stvarnost prema kojoj se ne zauzima osobni stav nego se jednostavno priznaje da postoji, drugo je vjerovati Boga, to jest poznavati ono što je Bog o sebi objavio pa tako Bog postaje predmetom naše vjere i, konačno, posve je drugo vjerovati Bogu a to znači prihvatiti i otvoriti se, pun povjerenja, i reći "da". Čovjek, da bi postao vjernik, treba proći sva ova tri puta: vjera u Boga, vjera Boga i vjera Bogu. Kako je to milosni hod, onda se taj susret događa Božjim darom koji se redovito kod nas kršćana događa po sakramentima. Na ovom mjestu ne smijemo zaboraviti da bi svaki vjernik u prvom redu trebao postati ispravni čovjek da bi uopće imao pretpostavku moći biti vjernik. Kada dalje analiziramo prihvaćanje i povjerenje Bogu, čovjeka ne ostavlja indiferentnim nego ga mijenja u odnosu svakako prema Bogu, prema čovjeku i prema njemu samom. Ulazeći u taj proces – čovjeku "vjerovati" – biva posve naravno kao i disati, hodati, jednostavno živjeti. Tek na toj razini se može govoriti o vjeri i vjerniku. Jasno da takav vjernik donosi "plodove" vjere. U spomenutom citatu Isus je na to mislio: da li vjernik rađa "plodove vjere". Još smo u Uskrsnom vremenu i vidimo kako je temelj Uskrsa događaj koji doduše iskoračuje iz naše povijesti, ali ostaju svjedoci njegova uskrsnuća koji su svi do jednoga to svoje svjedočanstvo platili krvlju – životom. Vjera se, dakle, ne navješćuje samo riječima ili još bolje – manje riječima – nego se vjera svjedoči. Sada se saberimo i zbrojimo brojku koju ste spomenuli i postavimo jedno pitanje: koliko je od tog broja krštenih stvarno svjedoka među nama? U tom času dobivate odgovor na Isusovo tjeskobno pitanje: "Hoće li kad dođe naći vjere na zemlji?" Vama i meni je jasno da je to pitanje opravdano, jer smo svjedoci procesa o kome sam do sada govorio. Drugo je pitanje o Crkvi. Crkva je božanska stvarnost koja je utemeljena na Kristu kao "zaglavnom kamenu" i Petru kao "stijeni". Crkva je Mistično Tijelo Kristovo – sam Krist. Pavao je stoga razvio teologiju Crkve kao organizma a ne organizacije. Kada ponestane u tom organizmu bitnih znakova života, onda taj dio umire. Uostalom, nije li Isus rekao: "Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta... ako sol obljutavi čime će se ona osoliti?" Dakle, povijest poznaje događaje u kojima je u nekom razdoblju Crkva bila na određenom području i živa i aktivna i plodonosna, a sada je više tamo nema. Mi smo upravo sada svjedoci kako Crkva na starom kontinentu umire ili se obnavlja. Poznati je biblijski pojam "ostatka". "Ne boj se stado malo!" Dakle, sigurno je da će Crkva ostati i kao takva dočekati Kristov drugi dolazak. O broju Isus ne govori. Doći će kao svoj svojima i započeti treće stvaranje – novo nebo i novu zemlju. Ne smijemo zaboraviti da je povijest Crkve kroz dvije tisuće godina mnogo više slavna negoli upitna. Nebrojeno je mnoštvo muževa i žena, pa i djece koja su dosegla i živjela trajno prijateljstvo s Bogom a jednako tako je nebrojeno mnoštvo svjedoka. Ostaje nam dakle završiti odgovor: trudimo se da kad dođe izađemo kao njegovi Njemu u susret.