Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 186
Riječ urednika
Meditacija
Uskrs 2010.
Tema
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Priča
Kršćanski stav
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Priča - Piše: Vesna Huska

Odluka

Pospremila je stol nakon večere, stavila modernu prostirku od bambusa i – okrenuvši se po lijepoj trpezariji spojenoj s dnevnom sobom – malo nervozno sklopila ruke. Sve je bilo dobro. Muž je – nakon ukusne večere i poljupca zahvale – sjeo na udobni dvosjed malo odmoriti. Ona je, istina, željela da malo razgovaraju, ali razumjela je i nije ga htjela siliti ni na što. Ipak, i on je patio. Danas su stigli novi rezultati iz privatne klinike koju su posjećivali sad već redovito i opet isto – povišeno ovo, sniženo ono – predlažu još ove pretrage, ali ništa ne garantiraju... Stresla se.

U braku su već godinama. Nije to savršeni brak, no, oni – funkcioniraju. Osobito se slažu u tome da – žele dijete. A djeteta – nema! Liječenja – konvencionalna i nekonvencionalna. Malo joj je postalo mučno kad se sjetila silnih čajeva koje je žedno, a bez žeđi pila, jer je travar garantirao uspjeh. Ipak, i njegovo liječenje nije bilo bezbolno. A onda se sjetila svojih zahvata i – više nije mogla sjediti na stolici. Prišla je i sjela uz muža. Naslonila se na njega, čvrsto odlučivši da neće ništa reći, ništa spominjati... Prošli su već sve faze – od nevjerice, međusobnog optuživanja, sitnog durenja – kao da bi to pomoglo. Onda ona blaga nezainteresiranost za temu djece i svega u vezi njih... Pa faze blage opsjednutosti – ako budemo dovoljno jako željeli i stisnuli oči i u isto vrijeme zamislili želju – bit će! Ako sve pripremimo za bebu – dogodit će se! Pa, mi smo mladi, zdravi... U redu, taj abortus prije braka nam možda i nije trebao, ali – to je bila zbilja teška situacija...

Uvijek, kad bi se sjetila toga, obazrela se – kao da joj netko čuje misli. Nije se ona nikada pravila svetica, ali nije bila ni najveća grešnica. Samo nije željela da svi znaju, a oni ipak – idu u crkvu svake nedjelje, ne kao neki drugi. Ma, to je svakako prošlo! To je i zaboravljeno i nije željela nikako povezati to sa sadašnjom situacijom. Naravno, sad bi to bilo drukčije; da je znala kakve je boli čekaju, možda ne bi...

Ipak, što je bilo, bilo je. Ona nije osoba koja ne bi prihvatila zbilju takva kakva je! Sada je samo – vrijeme odluke... Pokušati usvojiti dijete ili dalje – na seriju umjetnih oplodnji, kod kojih ni liječnici nisu davali mnogo nade, ali – zna se – davljenik se za slamčicu hvata...

"Mrzim ove reklame za pelene!", promrmljao je muž prebacujući program, a ona je znala da laže. Voli on gledati bebače i čini mu se i smiješno i drago gledati malene kako se vrte po krevetiću i sanjaju sigurno bilo što drugo samo ne "Pampers", ali znao je da ju to sve malo boli. Onako tupo – može se to izdržati, ali...

"Ostavi ovo", rekla je i namjestila se udobnije kraj njega, namještajući se tako da on ne primijeti njene suze koje će – sad odmah ili za koji čas – ipak stići... Nadala se da će uskoro oboje zadrijemati i tako prekinuti tu tišinu u kojoj ne znaju što jedno drugome reći, da će se nešto značajno i naglo dogoditi što će učiniti da ne moraju odlučivati više. Jer, ona za odluku nije imala snage...

Najbolja prijateljica joj je rekla što o umjetnoj oplodnji kaže Crkva, ali – lako je njoj – ona ima troje djece! Troje! Kako netko može imati troje, a mi... Suspregla je to zrno bijesa i srdžbe i mržnje na sve koji imaju blago, a ne znaju ga cijeniti...

"Ne, nemam snage više..." Nije to željela reći glasno, ali samo je izašlo iz njenih usta. Uplašeno se okrenula. Dragi je spavao, na sreću. Nije ga željela povrijediti, ne, zbilja nije. Osobito od posljednjeg posjeta Gospinu svetištu. Krišom je tada – ne da bi joj netko zamjerio, ali nije mogla svima pokazati da joj još jedino molitva preostaje – u torbi, kraj paketića maramica pogledom preletjela onu sličicu trudne Marije i Josipa koji je vodi, s onom molitvom bračnoga para koji čeka dijete... oh, kako bih ja molila, samo da... Tada je odlučila jedno – nikako nikada neće osuđivati svoga muža, premda je on isprva bio prilično nezainteresiran za ideju očinstva... Kako ju je hladno savjetovao da uzima pilulu još par mjeseci, dok ne skupe dovoljno za kaparu za stan. Tada je ona već gorjela od želje, ali on nije osjećao tu toplinu. Sada je ona sve hladnija, hvata sebe kako bježi od razmišljanja o tome i kako svoju želju za djetetom i iskonsku potrebu za majčinstvom gužva u grudicu – kao končić, i baca je negdje u kraj, kao da će tako nestati. Ako i sve nestane, ne želi da nestanu i oni. Ako je i griješila, a i ako je on griješio prije (sumnjala je čak i na neke njegove "epizode" s nekom djevojkom još dok su hodali... oh, kako to sada nije bilo važno!), ona se zbilja udala... zbilja se darovala. Nije to bila riječ, nego neki osjećaj podvučen crvenom bojom – želim dati život za Tebe, mužu moj... U ime te, makar i lude, a ipak – njene slike o ljubavi – sve je davala... i sve je htjela dati...

Ne, neće ga pitati... zna što bi vidjela u njegovu plavom pogledu – riječ ne bi morala ni čuti. To bi bila još jedna bol, na koju više ni jedno od njih nije spremno... Treba malo vremena – da budu jedno za drugo skroz, pa će onda odlučiti... Ako i ne bude – pomislila je padajući u san, ja ću ga ljubiti... u njegovim očima ću uvijek vidjeti našu zajedničku tugu, ali ljubit ću ga do kraja... Zaspala je. Nakon godinu dana, držala je u rukama čedo – maleno dijete, sinka plavookog na tatu... Nitko joj ne bi vjerovao – možda ni sama sebi ne bi vjerovala kad bi na glas kazala, jer joj je vjera još manja od zrna gorušice, ali ona je znala da je začela te noći, kada je zaboravila sve, kada je ostavila na stranu i ono što nitko ne bi smio zabranjivati ženi – želju da postane majka... Iz ljubavi, sve je pustila da umre. Tada se rodila – ljubav, čiji je plod upravo mahnuo ručicom i u snu zatreperio trepuškicama...