Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 186
Riječ urednika
Meditacija
Uskrs 2010.
Tema
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Kutak za katehete
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Priča
Kršćanski stav
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Reportaža - Piše: mr. Mirko Štefković

Sestre Naše Gospe u Subotici

Redovničko zvanje - Božji dar

Povijesni prikaz Družbe

Družbu sestara Naše Gospe osnovao je sv. Petar Fourier s bl. Alix le Clarc u Loreni (Francuska) 1597. godine. Družba se širila, te su sestre djelovale u Njemačkoj i drugim okolnim zemljama. Za vrijeme Francuske revolucije Družba je ukinuta, te ju je 1833. godine u Njemačkoj obnovila Majka Terezija Gerhardinger. Odatle se Družba proširila na Češku i Mađarsku. Na području Mađarske od 1860. kuća Matica bila je u Kaloči. Kaločka Družba otvara samostane po Bačkoj, prvo u Bečeju 1868., potom u Subotici 1874., te u drugim mjestima.

Nakon I. svjetskog rata veliki dio kuća Družbe našao se u novonastaloj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zalaganjem biskupa Lajče Budanovića za te kuće osnovana je samostalna "Družba siromašnih bačkih sestara Učiteljica Naše Gospe" papinskog prava, s kućom Maticom u Subotici. Početkom II. svjetskog rata Bačka je opet pod vlašću Mađarske, te su zalaganjem zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, kuća Matica i novicijat preneseni u Zagreb, a iz naziva sestara ispušten je regionalni naziv "bačkih". Sestre Hrvatice skupa s č. M. Anuncijatom Rozom Kopunović otišle su u Zagreb, gdje se sve do danas nalazi generalno sjedište Družbe. Kuće Družbe na području Vojvodine u kojima je prevladavao mađarski jezik ostale su pod upravom Kaločke provincije. Tako je ustvari došlo do podjele "Bačke Družbe". Poslije II. svjetskog rata, a napose poslije II. vatikanskog koncila, Družba je proširila svoj djelokrug od poučavanja ženske mladeži i na druga područja djelotvorne ljubavi u službi Crkve, kao što su vođenje kućanstva na župama, briga za crkvu, katehizacija, vođenje pjevanja i drugo, te posjećivanje bolesnika i skrb za staračke domove. Od 2000. godine Družba nosi naziv "Družba Sestara Naše Gospe – Zagreb".

Nakon što su sestre 1946. godine morale napustiti samostan na Zrinjskom trgu (današnja škola Jovan Jovanović Zmaj, Trg Oktobarske revolucije 22), biskup Lajčo Budanović ustupio im je praznu zgradu bivšeg svećeničkog doma u Harambašićevoj ulici br. 7, gdje su sestre djelovale sve do 1999. godine, kada su se preselile u samostan "Annuntiatu" iza crkve Isusova Uskrsnuća. Ta kuća otvorena je na Blagovijest 1982. Sestre su od 1952. do 1981. djelovale u Starom Žedniku, a od 1958. nalaze se u Domu biskupije. Danas družba u Subotici ima 9 sestara, od kojih su dvije u Domu biskupije, a sedam u "Annuntiati". U biskupiji djeluju dvije sestre, a u "Annuntiati" pak živi sedam sestara, od kojih je jedino s. Mirjam aktivna izvan zajednice, budući da još uvijek uspješno vrši svoju dugogodišnju službu orguljašice i zborovođe u katedrali. Ostalim sestrama primarna aktivnost je molitva, te kućanski poslovi u zajednici. Ovaj samostan može primiti najviše 14 sestara. U njemu se brižno čuva još par dragocjenosti spašenih iz prvotnog subotičkog samostana, to su kip sv. Josipa, kip Blažene Djevice Marije, oltar i tabernakul u kapelici te jedan klavir.

DNEVNI RED: Budući da sve sestre u samostanu više nisu mlade, nisu u prilici održavati dnevni red kakav je nekada bio. Uzimajući u obzir potrebe i mogućnosti svake od njih, trude se njegovati zajedništvo. Jutarnju molitvu svaka sestra obavlja kada stigne, dok sve skupa u podne mole Srednji čas i Litanije sv. Josipa, jer Družba osobito štuje glavara Sv. Obitelji. Predvečer zajednica moli Večernju molitvu i Litanije Majci Božjoj, te svaka sestra pojedinačno ima razmatranje. Sestre se jako uključuju u župu, a u samostanu gotovo svaki drugi dan mons. Marko Forgić slavi svetu misu sa sestrama, osobito radi sestara koje ne mogu otići u crkvu. Preko dana sestre često odlaze u kapelicu. Povečerje svaka sestra zasebno moli. Četvrtkom je pak zajednička molitva krunice, te sestre obavljaju i druge pobožnosti, ovisno o liturgijskom vremenu. Pored navedenog, za sestre su važni trenuci zajedništva kod svih objeda.

SESTRE O SEBI: S. M. Leonija (Matija) Skenderović (1936.), rođena je u Durđinu. Krštena je u Tavankutu, a na Bikovu je primila ostale sakramente, te ondje provela svoju mladost do dobi od 21 godine, kada je otišla u samostan. U novicijat je stupila u Zagrebu. Sestre je upoznala preko tetke, tatine sestre, te u Subotici. Početak života u samostanu joj nije predstavljao poteškoće, jer je u obitelji naučila prihvaćati sve što život sa sobom donosi. Kao redovnica djelovala je u Subotici, Žedniku i Zagrebu. U samostanu je radila razne kućanske poslove, dajući tako svoj doprinos zajednicama u kojima je djelovala. Voli jednostavnost i tihi rad u pozadini. U razgovoru za Zvonik, s. M. Leonija govoreći o odgoju kandidatica, ističe kako joj je sve u lijepom sjećanju. Prije je bio jako strogi odgoj, ali uvijek se rado sjećam toga odgoja. Bilo je to predivno vrijeme. Tada je sličan odgoj bio i kod kuće, mislim ovdje na strogoću. Najteži mi je bio prvi premještaj kad sam išla iz novicijata. Inače, ništa mi nije bilo osobito teško. S. Leonija mladima poručuje: Svakom bih rekla neka dođe i proba, jer ne može se ništa početi bez početka. Jako bih voljela da iz naših krajeva dođu zvanja, ali na koncu je svejedno odakle, samo da imamo zvanja.

U subotičkom samostanu je i s. M. Benedikta (Matilka) Lučić (1931.) koja je rođena i odrasla u Subotici. Obitelj je pripadala župi Sv. Roka, gdje je s. Benedikta primila sakramente i išla na vjeronauk. Odlaskom na pjevanje upoznala je s. Imeldu, te preko nje redovnički život, pa je već tada počela učiti svirati. Iako je već u dobi od 18 godina odlučila biti redovnica, tek u 25. godini je od roditelja dobila dozvolu otići u samostan. Na priopćenje jedne svoje dobre prijateljice kako ona želi u samostan, s. Benedikta se pismeno obratila časnoj majci u Zagreb sa željom da želi stupiti u samostan. Odgovor su prvo pročitali roditelji. U novicijatu je bila u Zagrebu, a potom je djelovala u Garešnici, Rumi i Subotici. Dugo je radila u svećeničkom domu u Subotici, i mada to nije bio lagan posao, rado je radila sve što se od nje očekivalo. Cijelih 13 godina radila je u praonici rublja koja je opsluživala stanovnike staračkog doma, njihove zajednice te katedralu. Bila su to teška vremena, morali smo davati obavezu, tatu su mi zatvarali. Mama se bojala pustiti me da obitelj ne strada, jer trebalo je raditi. Ujak ju je nagovarao da me ne pusti, pa da ću ja već odustati. Ipak, nakon puno nagovaranja tata i mama su me pustili da odaberem što hoću i tako sam otišla u samostan, ističe s. Benedikta, dodajući kako joj je u Rumi bilo jako lijepo jer su ondje bili vrlo kompaktna zajednica. O redovništvu kaže: Cilj mi je bio potpuno se žrtvovati dragom Bogu, potpuno mu pripadati, te moliti za svećenička zvanja. Još uvijek puno molim za svećenike. Svećenik, to je nešto uzvišeno, zaključuje s. Benedikta.

S. M. Ljiljana (Ana) Miković (1940.), rođena je i krštena na Bikovu, a od sedme godine živjela je u Subotici gdje je pohađala školu. U samostan je ušla u dobi od 22 godine. Djelovala je u Rumi, Žedniku, Zagrebu i Subotici. Svoje redovničko služenje provela je kao kuharica, a to još i danas radi. U ovom samozatajnom poslu s početka nije vidjela veliki smisao, no s godinama ga je počela pretvarati u način svoga ispunjenja i ostvarivanja. Nije joj žao što je svoj redovnički vijek provela najvećim dijelom u kuhinji. Dok je radila u Zagrebu, u kući je bilo puno kandidatica te je s njima i za njih jako voljela raditi. Radost joj je bila pokazivati im što i kako trebaju činiti i živjeti. Puno se može postići predanim poslom u kuhinji. Zadovoljna je i sretna što obavlja tu vrst dužnosti i ne doživljava ju kao poniženje. Da opet bira, opet bi odabrala duhovno zvanje. U dvadesetoj godini sam dobila zvanje, na ulici, hodajući s vjeronauka mladih. Netko kao da je bio kraj mene i šapnuo mi da trebam biti redovnica. Pokojni preč. Kujundžić nas je okupljao nedjeljom popodne. Toga puta tema je bila o tome da se svi moramo opredjeljivati za ono što želimo biti u životu. Govoreći o vlastitom putu ka redovništvu, s. Ljiljana svjedoči kako je jako puno čitala živote svetaca. To ju je oduševljavalo, ali ni na kraj pameti joj nije bilo krenuti putem redovništva.

Čak je jedanput rekla za sestre u Keru, bila je silna vrućina, da su baš lude što su se tako zamotale. A i sama se brzo "zamotala". Nisam voljela niti naići blizu sestara. Kad sam prolazila ulicom i vidjela sestru, prešla sam na drugu stranu da ne moram pozdravit. Zazirala sam od sestara, svjedoči s. Ljiljana koja je kasnije po Božjem pozivu ipak odabrala redovništvo. Dok sam ulazila u samostan nije mi ni na pamet palo što ću raditi. Željela sam samo biti Božja i sva Bogu pripadati. Žrtava uvijek ima u životu. Neka je teško. Jedna zanimljiva zgoda je bila kad sad odlazila jednoj sestri na razgovore dok sam se spremala stupiti u samostan. Ona mi je rekla: Znaš Ana, ti u samostanu moraš biti spremna i na mučeništvo. Ja sam mislila na ono što sam čitala, da ti odrube glavu ili već kako su prolazili sveci. To mi sad više puta padne na pamet i onda kažem da ovo što je ovdje teško nikad nije mučeništvo. Ono što čovjek u duhovnom zvanju može steći, to je nešto posebno. Naravno, ima i laika svetaca, ali nekako mislim da ne bih uspjela u svjetovnom životu ono što sam uspjela u samostanu.

S. M. Bernardica (Ljubica) Dukić (1941.), rođena je u Subotici na području župe Sv. Jurja. Jako rano su ostali bez oca, te je njih četvero podizala majka. Odrasla je na području župe Marije Majke Crkve u Aleksandrovu. S. Bernardica je radila u tvornici slatkiša "Pionir" kao šegrtkinja tri godine, a četvrtu godinu kao kalfa. Kako tada nije bilo nikakvog drugog oblika druženja, jako se držala crkve. Sestre su do 1958. odlazile na župu svirati, te je tako i ona naučila svirati. Kako su ostale bez sestara, a i župnik je jedno vrijeme bio zatvoren, ona je s nekolicinom tada bila jako aktivna na župi: vježbala je djecu pjevati, svirala je na misama, pripremala ih za Prvu pričest. Gotovo sve svoje slobodno vrijeme je posvetila crkvi, gdje je imala jako dobro društvo. U dobi od 20 godina stupila je u samostan, do kad je bila u radnom odnosu. Majka je dobro prihvatila njezinu odluku. Djelovala je u Zagrebu, Žedniku, Belgiji i Subotici. Tijekom djelovanja u Belgiji obavljala je kućanske poslove, te je tamo svirala u hrvatskoj misiji, a u ostalim mjestima je vršila službu orguljašice te sakristanke. U župi Isusova Uskrsnuća joj je bilo osobito lijepo, jer je imala dobre suradnike za spremanje dječjeg zbora za Zlatnu harfu i druge prigode. Svoju vjeru sam slobodno ispovijedala. Kao kršćanka sam se slobodno ponašala i u tvornici, na radnom mjestu. Iako sam bila najbolja šegrtkinja, redovničko zvanje je prevagnulo te sam otišla u samostan. Godinu dana sam radila kako bih, uz maminu pomoć, pripremila sve što mi treba za samostan. Mi to kažemo "štafir". Majka mi je rekla: pazi što radiš. Nemoj da mi se za par dana vratiš natrag. Bila sam strašno živa, pa se možda mama zbog toga bojala za mene. Eto, s pomoću Božjom do danas sam izdržala. Najteže mi je bilo kad sam od mame molila blagoslov. Lijepo su me primile sestre u Zagrebu, mada sam početak nije bio lagan, zaključuje s. Bernardica.

U samostanu je i s. M. Josipa (Julijana) Milodanović (1930.), koja je prije godinu dana premještena u Suboticu, a do tada je dugo vremena djelovala u Zagrebu i u Njemačkoj. Najveći dio svog redovničkog života provela je kao kuharica. Trenutačno se nalazi u kući matici u Zagrebu, gdje mijenja sestru kuharicu koja privremeno ne može vršiti svoju službu.

Uz nju, ovdje je i s. M. Anđelina (Jelena) Kujundžić (1912.) koja je rođena u Maloj Bosni, a krštena u katedrali. U dobi od 20 godina stupila je u samostan u Subotici. Već kao redovnica u Novom Sadu je 1939. završila veliku maturu na realnoj gimnaziji, te je poslana na studij matematike u Zagreb. Ondje je provela ratne godine. U Družbi je vršila dužnosti prefekte, predstojnice, pa i Vrhovne glavarice (1946.-1958.), a 1988. vratila se u Suboticu. Trenutačno je najstarija članica Družbe.

Karizma Družbe: iz ljubavi prema Isusu Kristu posvetiti se odgoju siromašne i zapuštene djece i mladeži, poglavito ženske.

S. M. Marijana (Manda) Dukić (1945.), rođena je u Domaljevcu, u Bosanskoj Posavini. Školu je pohađala u rodnom mjestu, te je odlaskom u samostan u Sombor, ondje pohađala 7. i 8. razred. Kako nije imala prilike upoznati sestre, na preporuku fratra, s još tri kolegice je došla u Sombor Sestrama Naše Gospe. Potom je pohađala katehetsku školu u Dakovu, a u Baču završila kandidaturu i novicijat. Nakon djelovanja u Dalju, odlučila je prijeći u Hrvatsku Družbu, budući da je do tada pripadala mađarskoj Družbi koja djeluje u Vojvodini. Potom je djelovala u Gunji, Zagrebu, Garešnici, Osijeku, Davoru i Subotici. Najviše je kao redovnica bila aktivna u pastoralu, predavajući vjeronauk bilo na župi, bilo u školi. Puno vremena je obnašala službu sakristanke, radila je s raznim skupinama na župama, mada je uvijek imala i kakvo zaduženje u zajednici. Puno puta je bila premještana, i mada te odluke poglavara nije lako prihvatiti, sretna je što je imala različite situacije u čemu vidi i bogatstvo. U razgovoru za Zvonik kaže kako u njenom životu ima lijepih trenutaka, događaja. Zapravo, uvijek je na taj način radila i živjela da bude lijepo i drugima. Ali, unatoč tomu, kako svjedoči, najteži su joj bili premještaji. Kad deset godina živiš i radiš na jednoj župi, radiš s djecom… Svu tu djecu si prihvatio kao nešto što ti puno znači u životu i onda dobiješ premještaj. Jednom zgodom sam rekla časnoj Majci: "Valjda jedino što bi me odvratilo od redovničkog poziva je da sam znala kako su premještaji teški". Unatoč svemu isplati se na neki način svojim životom posvjedočiti za Boga, da nas sve on poziva na vječni život, zaključuje svoje svjedočenje s. Marijana.

S. M. Karmela (Ankica) Kovačević (1943.), rođena je u Rešetarima kod Nove Gradiške. Iako je imala želju ući u samostan u dobi od 14 godina, zbog potreba u obitelji ostala je biti im potporom, te je u dobi od 20 godina otišla u samostan. U odabiru Družbe poslušala je i prihvatila župnikov prijedlog. U Zagrebu je ušla u samostan, te je potom boravila u Subotici gdje je završila gimnaziju, a postulaturu i novicijat je završila u Zagrebu. Od 1967. nalazi se na službi u Domu biskupije. Obavljala je puno različitih dužnosti, a dugo vrijeme se brinula za goste. Od najranije dobi voli glazbu i pjevanje. Iako nije dobila priliku pohađati glazbenu školu, svoju ljubav prema glazbi njeguje kroz pjevanje. Mnogi od onih koji su se vjenčali u subotičkoj katedrali sigurno nisu zaboravili svečano pjevanje s. Karmele. Teško je izreći što to znači doživjeti poziv. Jedno jutro sam gledala kroz prozor. Na procvaloj ruži opazila sam kaplju rose. Promatrala sam kako je sunčane zrake obasjavaju i jednostavno sam osjećala neki zov, da trebam poći nekim putem, a nisam znala kojim, kaže s. Karmela. Svjedočeći o životu u samostanu, ističe kako joj je bilo teško što nije mogla raditi ništa što se tiče njihove karizme, ali kako joj je i brat Marijan postao svećenikom, rado je prihvatila žrtve i odricanja prikazujući to za svećenike. Najveća joj je pak radost bilo pjevanje. Predivno je pripadati potpuno Gospodinu. To nije lako, ali svim snagama za Gospodina, ma što se dogodilo bitno je ići za njim, kaže s. Karmela.

Zvanje je Božji dar, a jako puno znači odgoj u obitelji i u župnoj zajednici. Danas je sve manje djece u obitelji, pa prema tome ima manje i zvanja. Gdje je nekad bilo puno djece, tamo je bilo i zvanja. (s. Mirjam P.)