Riječ urednika - piše mr. Mirko Štefković
Božji poziv je
ipak svet
Ovih dana nimalo nije popularno
govoriti o duhovnim zvanjima,
ali kako ovaj broj izlazi na
Nedjelju Dobroga Pastira, odlučili
smo ga najvećim dijelom posvetiti
upravo toj temi. Kad govorimo o
duhovnim zvanjima, mislimo prvotno
na svećenike, koje susrećemo
na našim župama, ali istodobno
trebamo misliti na redovnice i redovnike,
koji također svoje živote
posvećuju Bogu.
Božji poziv nešto je tajanstveno
i nikad do kraja dokučivo,
baš kao što je to kada se dva mlada
srca sretnu i u njima se rodi uzajamna
ljubav koja obilježi cijeli njihov
život. Zvanje, srce, ljubav, sve
te riječi u novije vrijeme doživjele
su toliku inflaciju, da im je u svagdašnjem
govoru teško dati težinu
značenja koju sadrže. Ipak, vjerujem
da mi vjernici možemo i trebamo
paziti da, barem u našim
krugovima, one ne izgube crtu svetosti
koju izražavaju.
Naime, kad govorimo o Božjem
pozivu, vrlo često to poistovjećujemo
s ljudskim odgovorom
na taj poziv. To je tek drugi korak,
kojega Božji poziv ustvari omogućuje.
Taj čovjekov odgovor uvijek
ostaje ograničen, nedovršen, jednostavno
ljudski, a Božji poziv pritom
uvijek ostaje i jest svet! Otajstvo
kojim Božji poziv zahvaća pozvanoga
nije tek puki osjećaj koji
prolazi, nego susret kojim sam Bog
pohađa osobu. Sloboda pozvanoga
nije time narušena, nego čak i pretpostavljena,
jer bez nje nema pravoga
odaziva.
Iako Bog ne traži ništa što nije
darovao, njegov poziv jako je zahtjevan.
Ustvari, Bog u svojem pozivu
traži ono što pojedinac sam od
sebe sigurno ne može ostvariti. Ne
mislim ovdje na kakva velebna
djela, ostvarenja, trapljenja, nego
na jednostavan zahtjev poziva:
"Ti dođi i slijedi me". Tko još može
slijediti Boga a pri tom ne zakazati?
Zacijelo nitko!
U svom pozivu Isus ne poziva
da ga netko kopira, oponaša, nego
da ga slijedi i tako da slavu Bogu
svjedočanstvom za Njega. Koje
veće svjedočanstvo čovjek može
dati, nego da Bogu u potpunosti,
bez zadrške i skrivenih namjera,
daruje čitav svoj život, sve ono što
jest? Nema toga blaga kojim bi taj
pojedinac mogao nadomjestiti dar
vlastite egzistencije. Na Bogu je
potom da od toga darovanoga života,
u suradnji s njime, po čovjeku
čini svoja velika djela.
U tom svjetlu, vjerujem, možemo
i trebamo i dalje moliti za duhovna
zvanja, tj. za što cjelovitije i
potpunije odazive pozvanih.
Samim time što Bog nekoga pozove,
ne oslobađa ga njegove ljudske
krhkosti, nego ga poziva da i
nju živi u potpunom predanju
Bogu. Nikada to nije bilo lako, a
osobito u današnjem svijetu prepunom
stranputica do lažnih skloništa
od muke i patnje. Molimo
stoga svi, da naši svećenici, da oni
koji su se odazvali svetom Božjem
pozivu, ne odustaju, da se ne obeshrabruju
pred izazovima samoće,
neuspjeha. Molimo Gospodina da
nam svećenici budu ljudi molitve,
koji će ustrajati i onda kad Božji odgovor
nije odmah jasan. Od toga
kakvi smo mi, ovisit će velikim dijelom
kakvi su nam svećenici i obrnuto.
Pomognimo stoga jedni
drugima, da svatko uspije što cjelovitije
odgovoriti na onaj poziv,
koji mu je sam Gospodin usadio u
srce kad ga je pozvao u ovaj svijet
da ga proslavi.
|
|
|
