Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Uskrs 2010.

Iz propovijedi biskupa Ivana Pénzesa na Misi posvete ulja

Živite dostojno poziva kojim ste pozvani

Zaklinjem vas: živite dostojno poziva kojim ste pozvani (Ef 4,1), pisao je sveti Pavao kršćanima u Efezu. /.../ Kad mi, braćo svećenici, razmatramo o svetosti na koju smo pozvani, obično pomislimo na dane našega svećeničkog ređenja i na prve dane našeg svećeničkog života, kad smo u mladenačkom zanosu prihvatili Božji poziv i prionuli u svećeničko poslanje. Katkada se poželimo vratiti u te dane, katkada u dubini svoje duše čujemo prijekor anđela Crkve u Efezu: Prvu si ljubav svoju ostavio (Otkr 2,4), ili anđela Crkve u Laodiceji: Znam tvoja djela: Nisi ni studen ni vruć (Otkr 3,15).

Missa Chrismatis što je slavimo traži od nas da se darom milosti vratimo na izvore našega svećeništva. // A što znači vratiti se na izvore našeg svećeništva? Znači prepustiti se da nas ponovno zahvati Duh Gospodnji, to jest onaj isti Duh kojega je proročki navijestio Izaija (usp. Iz 61,1-3. 6. 8-9) i kojega je posvjedočio Isus u nazaretskoj sinagogi (Lk 4,16-21). Svaki od nas snagom svećeničkog posvećenja smije uistinu ponoviti: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima (Lk 4,18).

U tom jednom evanđeoskom retku čudesno je sažeta sva naša svećenička duhovnost. U svjetlu tih nekoliko riječi Isus proglašava da se na njemu sve potpuno ispunilo a po milosti svetoga Reda ispunjava se i na svakome od nas.

Prije svega, mi smo potpuno svjesni da pravi veliki pokretač našega duhovnog života nije ni naša dobra volja ni naše zalaganje, nego Duh Gospodnji. // Samo onaj koji je ponizan, samo onaj koji se ne opire ohološću vlastitoga ja može biti zahvaćen, može biti obraćen Duhom Gospodnjim: može postati remek djelo svetosti. // Zahvaljujući pomazanju Duha, posvećeni ne pripada više ni samome sebi, ni svijetu, nego sav pripada Bogu i njegovu kraljevstvu. Na taj način postaje sudionik same Božje svetosti. // Dakle, ako je svaki kršćanin pozvan u svome životu slijediti Krista putem svetosti, svećenik je na to pozvan s jednog novog, snažnijeg zahtjevnijeg naslova. // U tom smislu moramo se ozbiljno zabrinuti ako se bojimo našim vjernicima preporučiti svetost, tu "visoku mjeru redovitog kršćanskog života" (NMI,31). Još se više moramo zabrinuti ako mi sami kao svećenici stojimo po strani i ako se sami isključimo iz avanture svetosti. Zapravo moramo biti čvrsto uvjereni da ništa nije važnije, ništa hitnije, ništa odlučnije u našem životu i u našem pastoralnom radu od zalaganja u svetosti. To od nas traži Gospodin, kao što kaže sv. Pavao: Doista ovo je volja Božja: vaše posvećenje (1 Sol 4,3).

A da bismo postigli i živjeli tu volju Božju, nije potrebno izaći iz naše svakidašnjice, iz naših izbora i aktivnosti, naših obveza i odgovornosti koje su nam povjerene. /.../ Duh posvećuje i šalje blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18-19). Zato se svetost nas svećenika očituje i ostvaruje u izvršavanju naše službe. Mi se svećenici ne posvećujemo povlačenjem od napora naših svagdašnjih pastoralnih odgovornosti koliko živeći taj napor oplemenjen duhom iskrene ljubavi. Mi ljubimo Gospodina i služimo braći i tako kročimo putem svetosti po našem svagdašnjem razmatranju Božje riječi, po njezinom naviještanju uz prethodnu pripravu koju prati radosno osvjedočenje vjere; po ozbiljnom i pobožnom slavlju svete Mise kao središnjem i temeljnom "činu" našeg života i naše službe; po vjernom i cjelovitom slavlju Službe časova i po osobnom razgovoru s Bogom u molitvi. Mi rastemo u duhovnosti nastojeći živjeti bratsko zajedništvo i pastoralnu suradnju sa subraćom svećenicima, u prijateljskoj ljubavi punoj razumijevanja i praštanja. Mi svjedočimo kako ljubav prema beskrajno svetome Bogu postaje sućut i milosrđe prema osobama i zajednicama koje pate kad s iskrenom ljubavlju posjećujemo bolesnike i starce, kao i one koji se nalaze na rubu društva; kad se trudimo razumjeti poteškoće i siromaštvo naših vjernika i drugih osoba što ih srećemo u svome životu. Mi slijedimo Krista na putu križa i tako sudjelujemo u njegovu otkupiteljskom djelu ako vedro prihvaćamo napore, pa i neuspjehe našeg pastoralnog djelovanja, još više, ako hrabro prihvaćamo situacije osobnog umora, osamljenosti, nerazumijevanja, straha i trpljenja.

Da, u toj svakidašnjici često tvrdoj, razočaravajućoj, teškoj, Isus nas poziva da nastavimo svoj put punim pouzdanjem u njegovu neizostavnu pomoć. /.../

Braćo u svećeništvu! Prije svega trebamo biti svjesni da je svaki od nas prvi i nezamjenjivo odgovoran za vlastitu dušu i za vlastiti put. Sveti Karlo Boromejski je o tome rekao sljedeće: "Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi ne bi od tebe ništa preostalo. Treba da se sjetiš duša kojima si na čelu ali tako da sebe ne zaboraviš" (Časoslov na blagdan sv. Karla).

Osim toga, apsolutno je potrebno da svatko od nas bude gospodar svoga vremena, da ga može živjeti odmjereno prema osobnim i društvenim, duhovnim i pastoralnim obvezama. // "Svaki svećenik treba voditi brigu o svom životu, ne samo duhovnom životu i molitvi, razmatranju i apostolatu, nego i o konkretnim pitanjima osobnog materijalnog života, zdravlja, odmora i slobodnog vremena (Pismo talijanskih biskupa svećenicima, 22. II. 1993.). U duhu riječi Propovjednika iz Starog zavjeta: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, (3,1) možemo reći i u odnosu prema pastoralnome i duhovnome životu nas svećenika da postoji vrijeme slušanja Božje riječi i vrijeme njezinog naviještanja, vrijeme molitve i vrijeme izvršavanja djela ljubavi, vrijeme susreta s Bogom i vrijeme susreta s ljudima, i vrijeme kada mislimo na sebe i vrijeme kada mislimo na druge, vrijeme kada radimo i vrijeme kada se odmaramo.

Današnje razmatranje započeli smo podsjetivši se izvora svoga svećeništva te svježine i revnosti prema pozivu na svetost. Pozivam Vas sada, braćo svećenici, da danas obnovimo i naše svećeničko bratstvo odlukom da ćemo svaki dan moliti za svoju subraću svećenike. Ta molitva će onda biti ona nutarnja snaga koja će omogućavati rast zajedništva dijecezanskog prezbiterija. Tako neka i bude. Amen.