[Home] [Sadrzaj] Godina: V     Broj: 5 (43)     Subotica, svibanj (maj) 1998.  

POVIJESNI KUTAK – PASTORALNE TEŠKOĆE 18. I 19. STOLJEĆA U SUBOTICI – Piše: Stjepan Beretić

Svjetovni svećenici na mjestu franjevaca

Na kraju 18. stoljeća svjetovni svećenici preuzimaju od franjevaca župu za župom. Sama ta činjenica je značila lom u dušama vjernika, koji su navikli na svoje ujake. A franjevci su bili jedini dušobrižnici od Novog Sada do Subotice i do Baje. Dok su u Podunavlju djelovali nekadašnji bosanski franjevci, koji su u Mađarskoj osnovali svoju novu provinciju Svetoga Ivana Kapistrana, u Subotici su i u Potisju djelovali mađarski franjevci iz provincije Presvetog Spasitelja iz Gy”ngy”sa. Brojni su vjernici s velikim negodovanjem prihvaćali svjetovne svećenike. Svjetovni su svećenici sve učinili da se vjernički život što ljepše razvije. Prilike su bile teške. Među svjetovnim svećenicima je bilo i nekoliko vrlo učenih bivših isusovaca, kao Franjo Gašljević i Matej Slatković. Bilo je i učenih ljudi iz drugih biskupija. Među njima je bio i najprije bački, pa subotički župnik Dr. Stipan Ranić rodom iz Pečuha, Stjepan Jagodić iz Požege i drugi. Premda je svećenstvo bilo iz različitih krajeva, ipak su se župnici trudili da se bogoslužje obavlja točno prema nadbiskupovim odredbama. Nadbiskup je sa svoje strane pazio da vjernicima pošalje svećenike koji dobro poznaju jezik svojih župljana. To je bilo važno i radi propovijedi. Osim što su svećenici dijelili sakramente, nedjeljom i blagdanom su držali satove kršćanskog nauka. Nauk je bio u popodnevnim satima. U svim tim nastojanjima župnicima su na ruku išle i građanske vlasti. Da bi suradnja građanske i crkvene vlasti bila što djelotvornija, Kraljevsko namjesničko vijeće je povremeno slalo upute o toj suradnji. Prvi subotički župnik – svjetovni svećenik bio je vrlo učeni Dr. Stipan Ranić. U Suboticu je došao iz Bača, a odlikovao se strogošću u radikalnom provođenju i promicanju suradnje između građanske i crkvene vlasti. S početka je sve lagano išlo. No, vremenom se u grad slijevalo sve raznorodnije stanovništvo. Teško je bilo uskladiti običaje starih župljana s običajima novopridošlih. Dolaskom novih ljudi jenjavala je stega ”starosjedilaca”. Župnik Ranić je traž i o od građanskih vlasti da spriječe pustopašnost mladića iz škole. Redarstvenicima je davao po 10 krajcara za svakog u lutanju uhvaćenog đaka. Zakon se među Subotičanima sve manje cijenio. Svoj toj mlakosti doprinio je i kralj Josip II svojim novatorskim propisima. Njegov ”zaštitnički” odnos prema Crkvi u Mađarskoj nije pogađao samo crkvenu stegu. Kralj se miješao i u same obrede i u pobožne običaje cijele kraljevine. Ništa više nije ostalo kako je bilo prije. Ranić je bio čovjek ”prijeke” naravi. Sukobljavao se najžešće s franjevcima, ali i s gradskim poglavarstvom i s vjernicima. U međuvremenu je valjalo graditi i današnju katedralnu crkvu svete Terezije. Njezin dovršetak je dočekao istom župnik Ivan Lukić, koji je samo četiri godine stajao na čelu župe. Subotička župa je 1798. godine brojala već 26000 katolika, koji su govorili hrvatski, mađarski, njemački i slovački. (Tako Katona Stephanus, Historia, Pars I, str. 119) Ivana Lukića je poslije Matije Radičevića, Pavla Bednarića i Simona Sebeteicsa naslijedio gorljivi Pavao Sučić koji je svojim pastoralnim radom i brigom za dovršenje katedrale i župnog dvora puno učinio za grad Suboticu. Uživao je veliku ljubav i privrženost svojih sugrađana. Puno je učinio za moralno podizanje puka. O njegovoj veličini govori i podatak da je unaprijeđen za kanonika, te kasnije postao i stolnobiogradski (Sz‚kesfeh‚rv r), pa đakovački biskup. Sahranjen je u kripti đakovačke katedrale.

Čudni zakoni

Vladavina Josipa II je u mnogome zaustavila i unazadila duhovni život. Uplitao se u život Crkve. Povijest ga je radi toga i prozvala carem sakristanom. Čime se sve bavio u određivanju crkvenog života: Zabranio je hodočašća u ona mjesta u koja hodočasnici ne bi mogli stići za jedan dan hoda. To je za Subotičane bilo nemilo ograničenje. Više nisu smjeli hodočastiti u omiljeno baranjsko svetište Jud (M riagy’d). Car se okrenuo i samoj liturgiji. Obrede Velikoga tjedna nije dopustio slaviti po mjesnim običajima. Zabranio je postavljanje ”Božjeg groba” i obred uskrsnuća u svim crkvama. Protiv toga se pobunilo dijecezansko svećenstvo Kalačko – Bačke nadbiskupije tražeći od nadbiskupa da se izbori za stare običaje. Nakon nekoliko godina nadbiskup je doista odredio da se Sveti tjedan slavi po uhodanim običajima. Bački su katolici bili navikli da novoizabrana građanska vlast dođe u župnu crkvu, na veliku misu, gdje su polagali prisegu, a onda se pjevala zahvalnica ”Tebe Boga hvalimo”. I taj je običaj Josip II zabranio. Prisega se imala polagati u svečanoj vijećnici a ne u crkvi. Radi svih tih nemilih promjena vjernici su počeli relativizirati ne samo građanske zakone i vlast, već i crkvenu vlast i zakone. Sve su te pojave zagorčavale život i župniku i građanskim vlastima. Pokraj svega narod je bio nepoučen, nepismen. U školu je išlo izuzetno malo dječaka.

Nemile posljedice

Smrću Josipa II prestali su važiti njegovi zakoni, ali ne za dugo došli su Napoleonovi ratovi, koji su još više oslabili i duhovnu i građansku stegu. Posljedice Josipove vladavine i ratna pustošenja ostavila su svoje posljedice. Neposlušnost i tvrdoglavost, prezir prema građanskim i crkvenim poglavarima uzimala je sve više maha i u Subotici. Građani nisu bili sigurni ni za svoju imovinu. Vjerski život je počeo nazadovati. Tako je 1818. godine Josef Steininger, upravitelj subotičke župe ostavio zabilježbu u župnom arhivu da su se judski (M riagy’d) hodočasnici iz Subotice na hodočašću nedolično vladali. Radi toga je župni ured do daljnjega zabranio svečano organiziranje hodočašća u Jud. Hodočasnici nisu smjeli više nositi svoje barjake, pa čak ni procesijski križ. Svećenik ih nije smio voditi. Strogost župnika i građanskih vlasti ipak je učinila svoje. U prvoj polovici devetnaestog stoljeća se u dobroj mjeri obnovio duhovni život u gradu. Kraj 18. i početak 19. stoljeća obilježen je nezadovoljstvom subotičkih Nijemaca koji su uzaludno tražili bogoslužje i na svome jeziku. Kako grad nije bio kadar dovršiti crkvu i podići župni dom, župa je ostala bez župnika. Na čelu župe su se smjenjivali samo privremeni upravitelji župe. I to je doprinijelo slabljenju duhovnoga života u gradu. Evo jednog podatka: od 1778. do 1823. godine bilo je u Subotici 10 župnika, odnosno upravitelja župe. To znači da je svaki od njih bio u prosjeku samo četiri i pol godine župnik. To je uvelike otežavalo napredak duhovnoga života.

Obnova

Stanje u gradu Subotici je tražilo ozbiljne zahvate. Zato je godine 1821. u Subotici boravilo jedno kraljevsko izaslanstvo, na čije je traženje gradsko poglavarstvo izdvojilo povjerenstvo koje je imalo smisliti plan za duhovnu obnovu u gradu. Prijedlozi su bili konkretni ali teško izvodivi. Trebalo je grad podijeliti na više župa, podizati nove crkve i škole. Povjerenstvo je predvidjelo uvođenje obvezatnog osnovnog školovanja, kao i kažnjavanje roditelja koji ne šalju djecu u školu. Nedostatak odgoja bio je vidljiv na svakom koraku. Među građanima se sve više udomaćivala psovka, neotesani i grubi običaji, samovolja, rasipno svatkovanje koje se protezalo i na cijeli tjedan. Priređivale su se isto tako dugotrajne gozbe. Rasipnost je proždirala teško stečeno imanje. Bilo je noćnog lutanja. Stari dobri običaji su nestajali. Sva su se ta zla sporo ali ipak s vremenom iskorjenjivala. Nekolika godina mira je dobrodošlo. Ipak je obnova išla presporo. Još 1827. godine bilo je dosta krađe, nasilja, podmetanja požara i sličnih nereda. Zato je gradsko poglavarstvo pooštrilo i kazne i nadzor. Narod je opet zaživio urednijim i mirnijim životom. Obnovi je doprinijela i nesretna kolera 1831. godine. Strah od bolesti donio je stanovitu skrušenost a time i ubrzanu obnovu. Bolest je učinila više nego bilo koja kazna. Mir, bolest, ali i sprega građanskih i crkvenih poglavara pogodovala je procvatu duhovnog života. Nažalost, početkom 19. stoljeća izgrađeni mir i napredak nije bio duga vijeka. Godine 1848. je započela Mađarska revolucija. Diljem kraljevstva su bješnjeli ratovi i bune. Rat nije poštedio ni Suboticu. Revolucija je doduše raskinula okove feudalizma, ali su ratnici sa sobom donosili rane i na duši i na tijelu. Napokon, od lijepih i strogih običaja kršćanskog života starih Subotičana ostale su lijepe uspomene i pohvale. Potomci slavnih i plemenitih Subotičana su sve više vapili za dobrim, narodnim svećenicima i za prosvjetom. Tako je razmišljalo i gradsko poglavarstvo. Sve su više nicale škole, osnivale su se nove župe u cijeloj Bačkoj. Sve je to dalo veliki zamah duhovnoj i materijalnoj obnovi puka čitave tadašnje Kalačko – Bačke nadbiskupije.

Prema: Torm sy G bor, A szabadkai r¢m. kath. f›pl‚b nia t”rt‚nete, Subotica, 1883, str. 125–126, 193–199.


Izrada: [Tipp-Topp System]