[Home] [Sadrzaj] Godina: V     Broj: 12 (62)     Subotica, prosinac (decembar) 1999.  

POVIJESNI KUTAK – Piše: Stjepan Beretić

Prvo župljani, a onda i župna crkva – Betlehem

”I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih.” (Lk 2,7)

Neka ovaj povijesni kutak bude u božićnom tonu. Za Josipa i Mariju, koja je trudna tražila prenoćište, nije bilo mjesta u gostionici. Štalicu su našli. U Betlehemu su tražili prenoćište. Betlehem znači kuća kruha. U kući kruha ostali su bez stana ljudskoga i bez korice kruha. Nekadašnji župljani subotičke župe Marije Majke Crkve imaju jednu, možda zaboravljenu božićnu priču. Dio grada u kojem oni žive se zove Šandor ili Aleksandrovo. Kad su njihovi sugrađani Nijemci morali poći u logor, složili su se i odlučno tražili da maloljetna njemačka djeca ne moraju u logor. Otvorili su Šandorčani svoja srca i svoje kuće da prime male Nijemce kao svoju djecu. Tako su šandorske kuće postale Betlehem. Kuće roditeljske i kuće kruha za one koji su ostali bez roditeljske ljubavi i topline obiteljskog doma. To je božićna priča i po riječi božanskog Učitelja: ”Tko primi radi mene jedno malo dijete... mene prima” (Mt 18,5). Šandorčani su u teškim poratnim vremenima bili kadri primiti djecu koja su bez roditelja ostala. Zato je to božićna priča. Ja sam za nju doznao ove godine. Zato vjerujem da Zvonik ima puno čitatelja koji je ne poznaju.

Kako jedna njemačka novinarka doživljava subotičku župu Marije Majke Crkve

Iz velike daljine, s dosta netočnosti, ali s puno zahvalnosti pisao je 30. kolovoza 1998. godine list ”Der Donauschwabe” o subotičkoj župi Marije Majke Crkve. Članak je napisala Hermine Ziwritsch–Binder. Uvjerena da su subotičku crkvu Blažene Djevice Marije Majke Crkve podigli ”hrvatski katolici – Bunjevci” mahom darovima nekadašnjih stanovnika iz cijeloga svijeta, a ponajviše darovima onih koji žive u Njemačkoj, ona piše da je kamen temeljac za crkvu donesen iz Njemačke, a tako i bijeli mramor kojim je popločano svetište crkve. Znade ona i za lijepo obnovljeni krilni oltar, koji je sada glavni oltar, da je donesen iz katoličke crkve u Ratkovu (nekada se selo zvalo Parabuć i Parip s. Nijemci su ga zvali Parabutsch). Novinarka misli da se Ratkovo nalazi 9 kilometara južno od Subotice. (Ratkovo leži u blizini Odžaka, a daleko je gotovo 100 kilometara od Subotice). I lijepa oltarna slika svetoga Ivana Nepomukog, koja se također čuva u spomenutoj subotičkoj crkvi, također je iz Ratkova. Pisac njemačkoga lista piše da je oltarna slika iz ruševne i dopola srušene crkve u Gakovu. Medutim, gakovačka je crkva (iz 1788. godine), davno porušena, a bila je posvećena svetom Martinu biskupu. U šandorskoj crkvi su uokolo, po zidovima, kipovi svetaca iz nekadašnjih njemačkih crkava iz Bačke. Novinarka znade da šandorska crkva pripada Subotičkoj biskupiji, znade i za župnika Kopilovića, koji je i pratio gradnju i uređenje crkve i u njoj sam sudjelovao. Spominje i časne sestre franjevačkog reda koje se staraju za čistoću i održavanje crkve.

Tako je i šandorska crkva postala još jednom Betlehem. Primila je i zaštitila kipove, slike i božićni oltar iz ruševne i demolirane ratkovačke crkve. Cijela je šandorska crkva tako postala Betlehem. Šandorska je crkva bila Betlehem i onda kad su se Nijemci koji sada žive raspršeni po Subotici i okolici upravo tamo okupili na svetu misu slavljenu njemačkim jezikom.

Sveta misa na njemačkomjeziku

Doznalaje novinarka Hermine i za odžačkog župnika Jakoba Pfeifera koji je u istoj subotičkoj crkvi 30. svibnja 1998. godine, na Duhove, služio svečanu svetu misu na njemačkomjeziku. Na svetoj misi su bili članovi udruženja ”Deutscher Volksbund” – ”Njemački narodni savez”. Župnik Kopilović je obradovao vjernike Nijemce izjavom da njegova crkva može uvijek biti i njihova crkva. Eto još jedne prilike da Šandorčani budu živi Betlehem. Tamo su i malobrojni subotički Nijemci uvijek dobrodošli, te se u svako doba mogu okupljati i sa svojim svećenicima slaviti svetu misu. I župnik Pfeifer je obećao da će doći kad god ga pozovu.

Uspomene iz 1945. godine

Aleksandrovo njemački list spominje kao noviji dio grada Subotice. Od jedne Njemice doznala je novinarka kako je bilo u Aleksandrovu 1945. godine. Tamošnji Nijemci su morali u logor. ”Bunjevci su bili složni i nisu dopustili da se njemačka djeca mlađa od 16 godina odvoze u logor. Njemačku su djecu podijelili među sobom i primili ih u svoje obitelji i držali ih kao vlastitu djecu. Starija su djeca morala doduše pomagati na gospodarstvu, u domaćinstvu, ili u dućanu, ili čuvati mlađu djecu.

Tim hrabrim činom je zacijelo spašen život mnogoj njemačkoj djeci. Takve dobrotvore ne bi trebalo zaboraviti niti nakon toliko godina. Tu gestu ne smijemo smatrati po sebi razumljivom. Čuje se ponekad da su se i Srbi zalagali za svoje njemačke sugrađane. To su bili pojedinačni slučajevi. Ali da je čitavo jedno selo bilo tako složno, u tako opasnim vremenima, to je ipak jedinstven slučaj u povijesti podunavskih Nijemaca. Neka taj primjer, baš u ove naše dane, bude na pouku svima nama.”

Njemačka božićna priča je pohvala za cijeli Šandor. Novinarka očigledno ne zna da su i tada u Šandoru živjeli Srbi, Hrvati i Mađari zajedno. I cijeli je Šandor bio Betlehem. Kuća kruha i ljubavi. I danas je Šandor Šandor.


Izrada: [Tipp-Topp System]