[Home] [Sadrzaj] Godina: VI     Broj: 9(71)     Subotica, rujan (septembar) 2000.  

DOGAĐANJA U SUBOTIČKOJ BISKUPIJI – nastavak

60. OBLJETNICA SMRTI HRVATSKOG PJESNIKA I SVEĆENIKA ALEKSE KOKIĆA

(1913–1940)

U subotičkoj župi Isusova Uskrsnuća je u četvrtak 17. kolovoza bila sv. misa zadušnica o 60. obljetnici smrti velikog hrvatsko–bunjevačkog pjesnika i svećenika Alekse Kokića. Sv. misu je predvodio mjesni župnik mons. Bela Stantić s nekoliko svećenika i redovnika. Na misi je bila nazočna najuža rodbina pokojnog pjesnika. Od njegovih najbližih žive su još sestre Aleksandra i Margica, te braća Lajčo i Ivan (koji sada živi u Zagrebu). Na misi je svečano pjevao župni zbor pod ravnanjem Nele Skenderović i uz orguljsku pratnju Miroslava Stantića. Prigodnu propovijed održao je mons. Stantić. On je u kratkim crtama podsjetio na životni put Alekse Kokića koji je završio za vrijeme služenja vojnog roka na Cetinju. Naglasio je kako je Aleksa u svojim pjesmama pisao ”o duboko vjerskim temama, ali i o svojoj nani i seli, o svojim najbližima, o crkvama, salašima; o njivama i zlatnom žitu, o siromašnim ljudima koji marno rade i pate. On je imao oka i srca za svakoga. U njegovim pjesmama prisutni su svi od Presvetog Trojstva i neba do posljednjeg siromaha, prosjaka... Sve voli, sve duboko vjernički vrednuje i bez trunka obzira staje uz svakog, dušom dubokog vjernika is većenika.” On je nadalje naglasio kako Aleksa Kokić nije pisao samo radi talenta, a još manje radi hobija. Aleksa ”dok pjeva vrši dužnost vjernika i svećenika. Možemo primjetiti kako je on spoznavši da ga Bog zove za svećenika započeo svoj duboki rast kao vjernik i kao pjesnik... Njegovo svećeničko zvanje je temelj njegovog hrabrog nastupa u javnosti. Iz te perspektive će ubuduće kroz pjesme promatrati i nebo i zemlju i ljude i polja, i ?žito pa i samoga sebe. Možemo, čitajući njegove pjesme, zaključiti da je on osjetivši Božji poziv i prihvativši ga, bio doista sretan čovjek i sretan svećenik. I kao takav kao da je svojim pjesmama želio svim svojim svećeničkim i vjerničkim žarom učiniti da svi budu sretni. Aleksa svojim pjesmama svjedoči vjeru! Gledajući vjerničkim očima svijet – poručuje on – sve biva lje p še. Posebno je uočljiva njegova ”bjelina”. Za njega je sve bijelo: salaši, njive, žito, kuće... Aleksine pjesme su molitvenik koji potiče na slavljenje Boga, na vršenje Božjeg zakona, ali i na ljubav prema čovjeku, bližnjemu; na ljubav prema Domovini, Crkvi, prema hrvatskom narodu i bunjevačkom rodu!”

Mons. Stantić je sve prisutne pozvao da ovu sv. misu zadušnicu prikažu Bogu i kao zahvalu što nam je dao Aleksu, jer je on doista velik – i vjernik, i pjesnik i svećenik i iskreni rodoljub.

Poslije mise Marija i Đurđica Stantić, Mirjana Ivanković, Katarina Boldog i Mirjana Horvacki izvele su recital pod naslovom: ”Pjesniku....”, što ga je sastavila s. Fides Vidaković.

Nakon recitala na njegovu bistu – rad poznatog akademskog kipara, subotičanina Neste Orčića, koja se nalazi u dvorištu župe Isusovog Uskrsnuća, položen je lovor vijenac i cvijeće; mladi su pročitali nekoliko Aleksinih pjesama, a o njegovom liku govorio je Marinko Stantić, duhovni pomoćnik ove župe. Župni zbor je također otpjevao nekoliko pjesama. Prisutni su zatim posjetili i Aleksinu spomen–sobu koja se čuva u ovoj župi.

A. A.

IZ SOMBORA GOSPI BUNARIČKOJ

U nedjelju 27. 08. 2000. u ranim jutarnjim satima preko stotinu hodočasnika iz somborskih župa krenulo je u naše omiljeno marijansko svetište blizu Subotice – na Bunarić.

Ove godine smo i mi, vjeroučenici župe sv. Križa hodočastili. U autobusu smo molili krunicu i pjevali marijanske pjesme. Radovali smo se što ćemo vidjeti preuzvišenog kardinala Vinka Puljića. Pred Gospinim likom na Bunariću molili smo za duhovna zvanja i sudjelovali u sv. misi. Ministrirali smo i pristupili sakramentu pomirenja i sv. pričesti.

Poslije mise fotografirali smo se s kardinalom i našim biskupom Ivanom. Ova će nam fotografija ostati u lijepoj uspomeni.

U povratku kući posjetili smo Palić, samostan franjevaca u Subotici, crkvu Isusova Uskrsnuća i na koncu crkvu u Tavankutu. Poseban doživljaj nam je bila i posjeta McDonaldsu.

Iako smo na večer stigli umorni kući, zahvalili smo Gospi na lijepom vremenu i na daru molitve. Neka nas sve i dalje čuva Gospin zagovor i, ako Bog da, vidimo se i dogodine.

Jasna Dožanin – sv. Križ Sombor

MONOŠTORCI NA BUNARIĆU

Pun autobus Šokica, pomišano sa nikoliko muškaraca, krenilo je u Suboticu na Bunarić. Glavni organizator ovog hodočašća bila je, već dobro poznata i izvan granica Monoštora, Marija Turkalj. Ona je bila organizator, kondukter, prvi glas molitve i pisme i sve drugo osim vozača. Ja, fala Bogu, dobro znam šta je putovanje autobusom, jer samo obišao Europu od Athine do Stockholma i od Istanbula do Seville (nemojte ovo shvatiti kao hvalisanje), i svugde je ista priča: jedan otvara pendžer jer mu je vruće, drugi zatvara jer mu smeta promaja, neki jidu, neki piju, neki spavaju i hrču, neki pivaju i dok se neki parfimišu jakim mirisima drugi skidaju cipele – prosto rečeno svako svakom smeta. A mi smo u miru, bez svađe i bilo kakve napetosti, cilo vrime, tamo i natrag, pivali pisme i molili krunicu!

Kad smo prolazili pored buvljaka u Subotici, ositio sam jednu ogromnu razliku – napolju vika, galama, trka za novcem i modom, blještavilo 20. stoljeća a kod nas, u autobusu skromnost, molitva i mir u duši!

Stigli smo na Bunarić neki prvi put,neki drugi ili treći put, prisustvovali smo sv. misi i predivnoj prodiki kardinala Vinka Puljića, moljili smo se, uzeli svete vode i u miru se vratili u autobus. Kad smo prošli Sombor, neko je od sriće i zadovoljstva dao sebi oduška i zapivao bećarac koji je bio prihvaćen i od većine ostalih putnika a na vidiku je već bio toranj monoštorske crkve.

U svakom slučaju bilo je zdravo lipo!

Antun Kovač

Subotica

I SVEĆENICI DOBITNICI PRIZNANJA ”PRO URBE”

U Subotici su 1. rujna 2000. godine u povodu Dana grada i ove godine dodijeljena zvanja počasnog građanina i priznanja ”Pro urbe”. Ova priznanja podijeljena su na svečanoj sjednici skupštine grada u nazočnosti odbornika Skupštine općine Subotica kao i brojnih gostiju među kojima su bili brojni predstavnici veleposlanstava mnogih država, među kojima i predstavnici Veleposlanstva R. Hrvatske u Beogradu i Generalnog konzulata u Subotici, a svoj brzojav je poslala Apostolska nuncijatura iz Beograda.

Zvanje ”počasnog građanina” Subotice dodijeljeno je Beli Gabriću, profesoru hrvatskog jezika i književnosti u miru i publicisti Zoltanu Devavariju, piscu i povjesničaru književnosti.

Među dobitnicima priznanja ”Pro urbe” koje se dodjeljuje osobama koje su dale svoj doprinos ”za grad” na bilo kojem području života i rada, ove godine, po prvi put, bila su i dva katolička i jedan pravoslavni svećenik: mr. Andrija Kopilović, župnik župe Marija Majka Crkve i prorektor Teološko–katehetskog instituta Subotičke biskupije, Imre Ehmann, župnik subotičkih župa sv. Križa i sv. Petra te Milivoj Mijatov, paroh i arhijerejski namjesnik subotički. Osim njih priznanja ”Pro urbe” dobili su i dr. Milan Kekanović, docent, znanstveni radnik i pronalazač, Feliks Lajko, glazbenik, kompozitor i aranžer te udruženje za prirodnu hranu ”TERRA'S” iz Subotice.

Priznanja je dobitnicima uručio gradonačalnik Jązsef Kasza i predsjednik Izvršnog odbora općine Imre Kern.

U ime dobitnika ovih priznanja zahvalili su Zoltan Devavari i mr. Andrija Kopilović, koji je, među ostalim, rekao: ”Otklanjam ovo priznanje od svoje osobe, ali ga prihvaćam za svoje zvanje. Ponosan sam što ovaj Grad i čelnici grada, makar i nakon duge marginalizacije koja je trajala u vrijeme komunizma, u ovoj godini Velikog jubileja nađoše za shodno među vrlo zaslužne građane i današnjih laureata izabrati i tri duhovnika. Rekoh, ponosan sam na to zvanje, na svoj Grad i na njene čelnike jer oni shvatiše da bez duhovničke službe nema prave duhovnosti, bez duhovnosti nema pravih vrijednosti, a bez vrijednosti nema duha, a gdje nema duha ondje vlada tama i smrt. Ponosan sam što moj Grad otkriva da u njemu postoji služba duhovnika i da tako ima osiguranu dušu, duše grada. Unatoč i najnovijim osporavanjima koja nas žele zatvoriti u prostore samo sakralnoga i liturgijskoga, svećenička služba je po naravi javna i uvijek je u službi čovjeka u kojem prepoznajemo Isusa Krista i njemu služimo, a uvijek je i u službi općeg dobra.

Iz ove misli slijedi i naša zahvala za primjećenost te službe čovjeku i za čovjeka. Hvala što ste uz naučne radnike, umjetnike, privrednike i prosvjetne radnike u ovoj godini ovo visoko odličje dodijelili i službenicima čovjekove duhovnosti i njegove kičme, jer bez kičme čovjek je sagnuti prosjak. Svi danas nagrađeni su ljudi koji na svoj način doprinose općem dobru i za to Vam hvala što to cijenite, primjećujete i nagrađujete.

Iz ove činjenice slijedi i treća misao ove zahvale a ta je osjećaj obvezatnosti: časno, vjerno, predano biti, živjeti, služiti i žrtvovati se ”Pro urbe – Za grad”. Naša je obveza koju Vam obećajemo: Živjet ćemo i raditi predano još i više nego do sada za ovog čovjeka, za ove narode i za ovaj Grad, da bude i ostane ovakav, i naš, i još sretniji i još napredniji jer svoje talente svi Vi i mi ulažemo za čovjeka, za Grad: ”Pro urbe”, za Suboticu, jer je volimo i jer mi činimo i jer smo mi taj grad i zato je on naš i mi ostajemo njegovi. Hvala.” /A.

A./


Izrada: [Tipp-Topp System]