[Home] [Sadrzaj] Godina: VI     Broj: 10(73)     Subotica, studeni (novembar) 2000.  

II. VATIKANSKI KONCIL

30 GODINA II. VATIKANSKOG KONCILA (47)

OSJEĆAJ VJERE U BOŽJEM NARODU (II)

Nezabludivost Crkve u vjerovanju i vjerskom naučavanju

”Skup svih vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2,20.27), ne može se prevariti u vjerovanju i ovo svoje svojstvo očituje kada 'od biskupa do posljednjih vjernika' pokazuje sveopće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa. Taj osjećaj vjere budi i podržava Duh istine. Tim osjećajem vjere Božji narod prihvaća ne ljudsku riječ, nego Božju riječ, pod vodstvom svetog učiteljstva, koje vjerno slijedi (usp. 1 Sol 2,13)” (Lg 12,2).

Nedavno je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim papu Pija IX, koji je sazvao I. vatikanski koncil, na kojemu je bila izrečena i prihvaćena definicija o ”nezabludivosti” pape kada govori ”ex kathedra”, tj. kao vrhovni učitelj vjere. Ta je definicija I. vatikanskog koncila o ”nezabludivosti” pape tema teoloških rasprava među katoličkim teolozima I. i II. vatikanskog koncila, a našoj odijeljenoj kršćanskoj braći smetnja ekumenskom zbližavanju. Ne ulazeći ovdje u rasprave između katoličkih i drugih kršćanskih teologa o toj temi, pokušat ćemo na ovim stranicama ukratko vidjeti o čemu se zapravo radi.

Nauku o ”nezabludivosti” pape, Prvi i Drugi vatikanski sabor temelji na nauci prve poslanice sv. Ivana apostola (2,20.27), gdje se govori o pomazanju kojeg su svi vjernici primili od Svetoga, po kojem mogu razlikovati krivu od prave vjerske nauke. To pomazanje od Svetoga nije samo neka Božja akcija koja se dogodila u prošlosti na početku vjerovanja, nego je to pomazanje trajno zajedništvo s Kristom i Ocem. Pomazanje je propovijedana riječ koja za onoga koji uzvjeruje postaje unutrašnja stvarnost, zajedništvo s Bogom po Kristu snagom Duha Svetoga, koji neprestano oživljava i prosvjetljuje, pa je sva Crkva nezabludiva kad pokazuje sveopće slaganje u stvarima vjere i morala. Dakle, cijela Crkva ne može zabludili u aktivnom prihvaćanju, primjenjivanju i izlaganju vjerske nauke.

Za ”nezabludivost” se traži sveopće slaganje cijele Crkve o određenim vjerskim i moralnim istinama. Radi se o moralnom slaganju, jer postoji mogućnost da pojedini vjernici, pa čak i pojedina mjesna ili pokrajinska Crkva upadne u krivovjerje, kako se to događalo u povijesti Crkve. Budući da Duh Sveti konkretnu i povijesnu Crkvu čini pravom Kristovom Crkvom, nije moguće da svi vjernici zajedno sa svojim pastirima padnu u zabludu odbacujući neku istinu koja je bila stvarno objavljena, ili smatraju objavljenom istinom ono što to nije. Potpunog doktrinalnog i moralnog skretanja cijele novozavjetne zajednice ne može biti, jer je Krist uvijek živ i prisutan u svojoj zaručnici Crkvi. To nije neka nova nauka. Ta nauka postoji u Crkvi još iz doba crkvenih Otaca i pisaca prvih stoljeća kršćanstva dok još Crkva nije bila podijeljena. Crkveni pisac iz petog stoljeća Vincencije Lirinski uči da je obvezatna katolička istina samo ono i sve ono ”što je vjerovano uvijek, posvuda i od svih”. Za takvu se istinu traži ukorijenjenost u kršćanskoj starini, univerzalnost i suglasnost. Njegovo je glasovito načelo o napretku religije, koja mora biti pravi napredak, a ne promjena, ”u istom smislu i istom sadržaju”.

Duh Sveti podržava i budi osjećaj vjere, pa je sva Crkva nezabludiva u vjerovanju. To je vjera koja je jednom zauvijek predana svetima. Ovdje naša Konstitucija upućuje na Judinu poslanicu u kojoj apostol razotkriva loš život i krivu nauku nekih članova zajednice kojom se dovodi u pitanje tradicionalna vjera Crkve. Konstitucija nadalje kaže da uz takvu vjeru Božji narod prianja nepokolebivo pod vodstvom svetog učiteljstva koje vjerno slijedi, te upućuje na Pavlovu zahvalnost Bogu što su slušatelji njegovih propovijedi prihvaćali te propovijedi kao ”riječ Božje poruke, ... ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju, koja i djeluje u vama, vjernicima” (1 Sol 2,13).

Iz ovoga slijedi da papa, biskupi i svećenici ne primaju izravne objave, nego istražuju vjeru koju je Crkva primila u baštinu i autentično je naviještaju vjernicima. Sabor nas uči da je Učiteljstvo po Kristovoj volji nadležno da ustanovi i da izjavi što Crkva vjeruje. Tako je nezabludivost cijele Crkve u vjerovanju neodvojiva od nezabludivosti crkvenog učiteljstva u vjerskom naučavanju. Prema tome, nauka I. i II. vatikanskog koncila o nezabludivosti crkvenog učiteljstva u vjerskom naučavanju uči najprije da onima koji Crkvi predsjedaju u ime Kristovo dugujemo vjersku poslušnost. Dar nezabludivosti kojom je Krist htio učvrstiti svoju Crkvu imaju biskupi kad se ”iako su raspršeni po svijetu, ali čuvajući vezu zajednice medu sobom i s Petrovim nasljednikom, autentično učeći stvari vjere i morala slažu u jednoj nauci kao definitivno obvezatnoj” (LG 25,1). Biskupi imaju učiteljsku nezabludivost također na saboru, gdje se očituje Crkva kao hijerarhijski oblikovana zajednica vjernika (usp. LG 25,2).

Učiteljsku nezabludivost ima i papa kad govori ”ex cathedra”. Papa ne mora za to imati pravni pristanak Crkve, ali treba istraživati vjeru Crkve. Definicija o nezabludivosti pape ne želi reći da Papa može proizvoljno i na svoju ruku postavljati nove dogme. Papina se nezabludivost odnosi ”samo na one stvari koje se nalaze u pologu božanske objave” (LG 25,3). Papa i biskupi se trebaju brinuti da ”objava bude točno istraživana i prikladno izlagana, ali ne primaju neku novu javnu objavu kao dio božanske riznice vjere” (LG 25,4).

Kongregacija za nauk vjere izdala je 24. lipnja 1973. Izjavu ”Otajstvo Crkve”, ”o čuvanju katoličkog učenja o Crkvi protiv nekih današnjih zabluda”. U toj Izjavi se govori o jedincatosti, nezabludivosti i svećeništvu Crkve. Prema saborskoj konstituciji ”Božja Riječ” (DV 7), nezabludivost se izvodi iz vjere da je ono što je Bog objavio i odredio za spasenje svih naroda dostupno i neiskvareno sačuvano u Crkvi u kojoj pastiri i puk čuvaju, istražuju i primjenjuju u život blago riječi Božje. Bog ”koji ni u čemu ne može zabluditi, udostojao se svoj novi Narod, to jest Crkvu, obdariti nekom udioništvenom nezabludivošću, koja je sužena na stvari vjere i ćudoređa, i koja je na snazi kad cjelokupan taj narod nedvojbeno drži neko poglavlje učenja koje spada među spomenute stvari” (Otajstvo Crkve, Zagreb, KS, Dokumenti 41). U tome ”Duh Sveti rasvjetljuje Božji narod i svojom ga pomoći podupire ukoliko je tijelo Kristovo ujedinjeno hijerarhijskim zajedništvom” (nav. dj., 10) s papom i s biskupima. Vjernici snagom svoga udioništva na Kristovoj proročkoj službi ”na mnogo načina sudjeluju u tome da razumijevanje vjere u Crkvi poraste” (nav. dj., 10–12).

Sve što se odnosi na nezabludivost Crkve u vjerovanju i vjerskom naučavanju može se ovako sažeti:

1. Snagom svoga udioništva na Kristovu proročkom poslanju vođen Duhom istine, Božji je narod nezabludiv u vjerovanju kad pokazuje posvudašnje i posvemašnje slaganje u stvarima vjere i morala.

2. Krist Gospodin u funkciji apostola dao je kršćanskoj zajednici autentično, trajno i nezabludivo učiteljstvo.

3. Biskupi kao nasljednici apostola nezabludivi su kad složno i pod vodstvom Rimskog biskupa vjernicima iznose obvezatnu vjersku nauku, bilo na općem saboru, bilo redovitim naučavanjem.

4. Rimski biskup, kad govori ex cathedra, posjeduje nezabludivost kojom je Krist htio obdariti Crkvu.

5. Po učiteljskoj nezabludivosti pape i biskupa konkretizira se i pokazuje nezabludivost cijele Crkve u vjerovanju.

Mato Miloš, OCD.


Izrada: [Tipp-Topp System]