[Home] [Sadrzaj] Godina: VIII     Broj: 02(76)     Subotica, veljača (februar) 2001.  

RIJEČ UREDNIKA – Piše: Andrija Anišić

NEODOLJIVA PRIVLAČNOST ZAJEDNIŠTVA

U svojem apostolskom pismu ”Na početku trećeg tisućljeća” papa Ivan Pavao II. zauzima se na poseban način za izgradnju zajedništva koje kršćani moraju živjeti na razini župa, skupina, redovničkih zajednica, u obiteljima kao i u društvu. U tom smislu je značajna i tvrdnja kardinala Josefa Ratzingera, prefekta vatikanske Kongregacije za nauk vjere, koji razmišljajući o Crkvi u budućnosti veli: ”Crkva više neće biti zajednica velikog broja ljudi, nego će to biti Crkva manjina, koja iz stvarnog uvjerenja djeluje u malim živim krugovima, sastavljenim od pravih vjernika.”

Što je to zajedništvo i kako bi ono trebalo izgledati u današnjim kršćanskim zajednicama? Riječ zajedništvo poznata je već u Starom zavjetu. Izraelci su izgrađivali prije svega prirodno zajedništvo u obitelji, klanu, plemenu i narodu. No, to zajedništvo je više od obične krvne povezanosti. Ono je plod saveza s Jahvom koji u vjeri u njega, u kultu i u životu prema zakonu stvara zajedništvo misli i djelovanja, koje je Izraelce držalo na okupu. U Novom zavjetu o zajedništvu najviše govori sv. Pavao a življeno zajedništvo vidimo u prvoj kršćanskoj zajednici. Zajedništvo kod Pavla znači jednodušnost pojedinaca međusobno i s Bogom što je stvara Duh i njihov život u Duhu Kristovu. Vjernik krštenjem postiže zajedništvo s Kristom. Kao logična posljedica tog zajedništva je zajedništvo s braćom (ups. 1 Iv 4,21). To zajedništvo s braćom utvrđuje se lomljenjem kruha u euharistiji (usp. Dj 2,42), i mnogostruko je. Tako imamo zajedništvo dobara (Dj 2,42ss), zajedništvo djelotvorne ljubavi prema braći (Caritas) (usp. 2 Kor 8 i 9), zajedništvo u patnjama i progonstvima (2 Kor 1,7), u širenju evanđelja (Fil 1,5); to je zajedništvo ”bez granica” a nadasve zajedništvo ljubavi (Gal 3,28).

Ovakvo zajedništvo ostvarila je Pracrkva, prva kršćanska zajednica. O tom jasno svjedoči sv. Luka u Djelima apostolskim: ”U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko” (Dj 4,32). Svi oni ”bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama... Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko” (Dj 2,42.44).

Takvo zajedništvo imalo je neodoljivu privlačnost. Takvo zajedništvo bilo je ”magnet” poganima i zbog toga su prvi kršćani uživali ”naklonost svega naroda”, te je ”Gospodin danomice zajednici pridruživao spasenike” (usp. Dj 2,47). ”I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu...” (Dj 5,14).

Našim kršćanskim zajednicama očito nedostaje ovakvog zajedništva, pa stoga one i nisu tako zanosne i privlačne. No, valja ih takvima učiniti. To Isus želi, to želi Crkva, na to nas Papa poziva i potiče. To je jedna od glavnih zadaća u razdoblju koje je pred nama. Ipak, nije Crkva i nisu naše kršćanske zajednice bez takvog zajedništva. I proteklog mjeseca bili smo svjedoci ostvarivanja zajedništva čak i različitih kršćanskih zajednica tijekom Molitvene osmine za jedinstvo. Poznato je da se lijepo zajedništvo ostvaruje u manjim skupinama pri našim župnim zajednicama na raznim susretima i u raznim pothvatima (Obiteljski susreti, tribine, molitvene zajednice koje se okupljaju po obiteljima). Naši mladi takvo zajedništvo nastoje ostvariti na Tribini mladih kao i prilikom drugih svojih susretanja. Ostvaruju takvo zajedništvo i pripadnici različitih duhovnih pokreta...

O tome svjedoči i ovaj broj ”Zvonika”, a nastojat ćemo to potvrđivati u buduće, osobito kroz reportaže o životu naših župnih zajednica kao i kroz prikaz života i djelovanja duhovnih pokreta u našoj biskupiji. Želja nam je da takvi prikazi i takva svjedočenja budu poticaj da se što više vjernika uključi u izgradnju takvog privlačnog zajedništva, pa će se onda i našim zajednicama kao prvoj kršćanskoj zajednici, pridruživati neprestano novi članovi. Jer, koliko god smo svjesni da više nema masovnosti u Crkvi, ipak ne možemo se odreći želje za tom masovnošću. Ta nije li i Isus zapovjedio: ”Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Dj 28,19–20).

I ja ću u narednim uvodnicima davati kratke prikaze različitih oblika zajedništva, kao svoj skromni doprinos svemu gore rečenom.

Zajedništva neće biti ako ne budemo svi ujedinjeni u ljubavi i ako svatko od nas prema svojim sposobnostima i darovima ne da svoj doprinos. Zato, na posao!

U zajedništvu s vama,

vaš urednik

MEDITACIJA – Piše: Marinko Stantić

KROZ PATNJE U RAJ

(O blagdanu Gospe Lurdske – Danu bolesnika)

Bože Stvoritelju svega, ovozemaljski je život prožet mnogim lijepim i manje lijepim trenucima. Kada nas bolest uhvati, tada nikako ne možemo reći da nam je to jedan od ljepših trenutaka u životu. Zašto bolest, patnja? Ako smo Tvoja ljubljenja djeca, zašto se, Svemogući vječni Bože, ne pobrineš da Ti djeca bude uvijek zdrava?

Znam Gospodine, Ti se uvijek brineš za nas i želiš nam samo dobro. To činiš i onda kada nam se čini da si daleko od nas. U stvari, Ti si nam uvijek blizu, ali se mi od Tebe udaljimo. Ti si uvijek blizu nas i pružaš nam pomoć u pravi čas, ali brižno paziš da ne ugroziš našu slobodnu volju koju si nam darovao u trenutku stvaranja.

Hvala Ti, Isuse, što si tu. Hvala Ti što mi pružaš pomoć u svakoj prilici. Ali, jedno Te molim: Pomozi mi vjerovati da si zbilja tu uz mene. Daj da srcem prihvatim da Tvoja ljubav prema Tvojoj djeci nikad ne prestaje. Jer, nerijetko mi se događa da usnama izgovorim da Ti, Bože, vjerujem, ali srcem to ne prihvatim.

Kriste, znam da nisi došao na ovaj svijet da dokineš patnje, nego da našim patnjama daš spasonosno značenje! I sam si patio. I sam si podnio pretešku muku. Tako si nam pokazao kako se trebamo odnositi prema patnjama. Ti svoje patnje nisi zaslužio. Mi svoje jesmo. Kad si Ti, Kriste, nevin podnio sve one bolne trenutke, kad si podnio nevin ubod trnove krune, bičevanje, teret križa i samu smrt, kako da mi, koji grijesima vrijeđamo Tvoju uzvišenu krasotu, ne prihvatimo svoje patnje koje nam pomažu da se nadoknadi ona šteta koju smo svojim grijesima učinili?! Ti si podnio patnju ”radi nas ljudi i radi našeg spasenja”. Pomozi nam, Kriste, da i mi s lakoćom prihvatimo svoju patnju radi našeg spasenja i radi spasenja naših bližnjih. Kad tako svoje patnje podnosim, poistovjećujem se s Tobom. Patio si Ti, patim u bolesti sada i ja. Ali, znam da nije u patnji kraj. Bez smrti, nema uskrsnuća. Kroz tu patnju prolazim vrata koja me vode u Tvoje Kraljevstvo. Kroz te nevolje, osiguravam mjesto u nebeskoj slavi sebi ili nekome od svojih bližnjih za koje prikazujem svoja trpljenja. ”Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18). Zato, radujmo se kad upadnemo u razne kušnje znajući da prokušanost naše vjere rađa postojanošću (usp. Jak 1,2).

Gospodine, pošalji mi svoga Duha da mi uvijek dadne snage da mogu svoje patnje strpljivo i s ljubavlju prikazivati na one nakane koje Ti, Gospodine, smatraš da su potrebne te tako svojim trpljenjem dadem svoj doprinos Tvojim mukama za Tijelo Kristovo, za Crkvu.

Marinko Stantić


Izrada: [Tipp-Topp System]