[Home] [Sadrzaj] Godina: VIII     Broj: 02(76)     Subotica, veljača (februar) 2001.  

ZAJEDNO NA LITURGIJI – Piše: mr. Andrija Kopilović

11. 02. 2001. – 6. nedj. kroz godinu

Jr 17,5–8; 1 Kor 15,12.16–20; Lk 6,17.20–26

GOSPODIN JE UZDANJE MOJE

Današnja nedjelja svojom liturgijom pred nas stavlja dva stava koja se suprostavljaju. S jedne strane je ono što se uopćeno i javno misli a s druge ono što u stvari evanđelje u biti jest. Naime, na prvi pogled nam se i čitanje proroka Jeremije, a i Isusov izričaj blaženstava, kako ih donosi Luka, sa svoja četiri ”jao” čine neugodnima. Poruka, pak, takvog izričaja potiče nas na stvarnu promjenu iznutra. Čovjek je čovjeku u Isusovom evanđelju uistinu brat. Zato je i došao – da bismo se kao braća prepoznali. Ali, ni onda ne možemo umjesto Boga ni u svome srcu, ni u svome ponašanju postaviti čovjeka. Nije dosta naprosto služiti čovjeku, voljeti čovjeka a odbacivati Boga. Dakle, ne može se stati kod čovjeka, nego se od čovjeka treba dići prema Bogu. Zato prorok proklinje onoga tko se uzda u čovjeka a ne u Boga i tko u svom životu na mjesto Boga postavlja čovjeka. On uspoređuje onoga koji se u Boga pouzdaje s plodnim stablom koje neprestano donosi plodove. Pouzdanje je krepost koja je danas itekako potrebna i svi smo svjedoci istine Jeremijine poruke: ”Nitko kao Bog”. Tako i Isusovo evanđelje o blaženstvima biva posve jasno s pozadinom četiri upozorenja: ”Jao vama!”

18. 02. 2001. – 7. nedj. kroz godinu

1 Sam 26,2.7–9.12–13.22–23; 1 Kor 15,45–49; Lk 6,27–38

LJUBITE SVOJE NEPRIJATELJE

Prvo čitanje današnje liturgije pred nas stavlja možda najveću krepost slavnoga Kralja Davida. On je simbol starozavjetnog Božjeg miljenika. I svet je i grešan, a ipak Bogu vjeran. Odgovor na taj čudnovati spoj ljubavi Božje, imamo i u današnjem čitanju. David je u mogućnosti da se osveti svom neprijatelju Saulu. Svi Davidovi pratioci misle da je ta prigoda Božje djelo. No, Davidovo srce je budno i on u tom prepoznaje znak, ali kušnje za svoju vjernost Bogu i vjernost pomazaniku Gospodnjem. Stoga je vrlo važno uočiti da čovjek Božji gleda očima Božjim, dok čovjek koji nije Bogu vjeran, vidi drugačije. Tako se dogodilo onda, tako se događa i sada. I Isus u evanđelju uočava da pogani i svi ostali čine djela, čak puno dobrih djela, ali samo onima koji su njihovi, njima korisni, a on navješta evanđelje izazova Božjeg milosrđa po komu bivamo milosrdni kao naš nebeski Otac jer praštamo uvijek, ljubimo neprijatelje, blagoslivljamo progonitelje i činimo dobro onima koji nas proklinju. Stoga je evanđelje vrlo teško jer vjera je milost, a nikako ”vještina življenja”.

25. 02. 2001. – 8. nedj. kroz godinu

Sir 27,4–7; 1 Kor 15,54–58; Lk 6,39–45

I ČOVJEK JE RIJEČ

Čovjekov govor je izraz njegove nutrine. Koliko puta znademo dobro paziti kako ćemo govoriti i što ćemo pred kime reći. Važno je ipak ovo: Izgrađivati sebe, u duši svojoj biti otvoren, jer će tada naše riječi djelovati posve iskreno i drugima će biti pomoć u njihovoj izgradnji. Odlomak iz knjige Sirahove koju danas Crkva u liturgiji čita jest nekoliko vrlo mudrih rečenica. Bilo bi dobro zamisliti se nad svakom, jer su izraz ovjekovječene mudrosti koja će biti istinita dokle god je čovjek čovjek. Zato je govor, kojim čovjek komunicira, napose u današnje vrijeme kada proživljavamo tzv. inflaciju riječi, vrlo važna mudrost po kojoj se riječi daju razlučiti i konačno iza riječi otkriti čovjekovu pravu poruku, njegovu namisao, pa i njegovu želju. U mnoštvu riječi, pogotovo izvikanih fraza, gubi se i čovjek i čovječnost. Ne poziva nas danas Isus da se bavimo prosudbom drugih ljudi, nego da preispitamo svoj način, kako razmišljanja, tako napose i svoj način govorenja, jer pitanje truna i brvna nije uzpozorenje o tom kako vidimo drugoga, nego je opomena da pročistimo sebe da bismo pravilno vidjeli drugoga. Dakle, danas na liturgiji ne upačujmo prst u drugoga, nego se udarimo u prsa i recimo ”moj grijeh” – takav sam ja.

4. 03. 2001. – 1. korizmena nedjelja

Pnz 26,4–10; Rim 10,8–13; Lk 4,1–13

BOG JE NAŠ SPASITELJ

Izrael je u svim svojim lutanjima i iskušenjima sačuvao vjeru da je Bog njegov spasitelj koji ga je izveo iz ropstva i za to mu je uvijek zahvaljivao. I mi, prihvaćajući svoj život kroz muke i napore, vjerni Bogu, nadvladavamo sve kušnje i idemo naprijed. U današnjem čitanju Mojsije poučava svoj narod podsjećajući ga na povijesno iskustvo susretanja s Bogom te ga potiče da mu ostane vjeran. Već Stari zavjet duboko u sebi nosi iskonsku čovjekovu potrebnu nasljedovanja Boga. Gospodin je Bog, onaj koji nam je tu želju u srce usadio i dalje nas privlači k sebi kao našem cilju a ne samo kao prauzroku. Stoga se u vrijeme duhovne obnove, kao što je korizmeno, sabiremo i u duši pokušavamo prebirati Božja djela u svom životu da bismo otkrili duboki trag brižne i jake Božje ruke, koja vodi i upravlja našim životom. To što nam je ovozemaljski život učinio kušnjom, je samo njegova milost kako bismo se u prolaznosti vremena zaželjeli vječnosti. I u ovozemaljskim tjeskobama očituje se njegova nadmoć po kojoj je svaka tjeskoba i kušnja daleko, daleko više znak ljubavi a nikada znak mučenja, jer čovjek bez nastojanja da ”postane čovjekom” ne bi mogao doseći želju nasljedovanja Boga. Danas je pred nama i Isus kao primjer. On je u svojoj kušnji otvorio jedini put kojim ga želimo i ove korizme nasljedovati. Stoga se klanjamo pred Bogom i slijedimo njegov put.


Izrada: [Tipp-Topp System]