[Home] [Sadrzaj] Godina: VIII     Broj: 02(76)     Subotica, veljaŔa (februar) 2001.  

POVIJESNI KUTAK – Piše: Stjepan Beretić

Dalmatinac – Bunjevac – Ilir – Šokac – koje su to nacije?

Oni katolici, koji su se, bježeći pred Turcima, nastanili na današnjem i nekadašnjem području Mađarske, ali i u Slavoniji, najviše su se nazivali prema svojoj postojbini. Jedni su govorili, a još i sada govore, da su Bosanci ili Bošnjaci – u mađarskom dijelu Baranje. Jedni su se nazvali Dalmatincima u Sentandreji (Szentendre), drugi Bunjevci, valjda po kraju oko Bune, a treći, daleko najbrojniji doseljenici i starosjedioci u Srijemu, Slavoniji, Bačkoj i Baranji: Šokci. Nema Šokca u Slavoniji ili Bosni ili Srijemu koji bi za sebe rekao da pripada šokačkoj naciji. Tek će se po koji od njih naći u Bačkoj. Isto se može reći i za one Hrvate koji sebe zovu Bunjevcima. Bunjevci koji su ostali u starom kraju: Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskom Primorju, i diljem Hrvatske, kao i većina Bunjevaca u Bačkoj i Mađarskoj su opredijeljeni Hrvati. Manji broj Bunjevaca, a više ih je nego bačkih Šokaca, tvrde za sebe da su nacija i da imaju svoj bunjevački jezik. U Dušnoku, selu nadomak Kalače u Mađarskoj, žive Hrvati koji, premda govore istim jezikom kao i ostali njihovi sunarodnjaci Hrvati u Mađarskoj, drugi ih tako prozvaše, pa oni za sebe kažu da su Raci, pa i jezik svoj zovu rackim. To za svoj jezik neće reći ni Šokac ni Bunjevac tamo gdje su bili i ostali velika većina.

Gábor Tormásy piše povijest subotičke župe a govori o Dalmatincima

Kad je 28. prosinca 1882. godine znameniti subotički kapelan Gábor Tormásy napisao predgovor svojoj povijesti glavne subotičke župe, župe svete Terezije, napisao je da stvarna povijest Subotice počinje zapravo tek nakon izgona Turaka. Nije mu zamjeriti, budući da svojim pionirskim zahvatom nije htio pisati povijest grada već do sada jedinu povijest najuglednije subotičke župe. Tek je ovlaš spomenuo poznato suđenje 1391. godine u Subotici, kao i spomen subotičkog župnika Luke iz 1497. godine. Tormásy smatra da su prije Mohačkog poraza (1526) u Subotici živjeli Mađari što zaključuje iz naziva grada i okolnih mjesta: Szabadka, Ludas, Almás, Vántelek itd. Priznaje, doduše, da je ovdje već tada moglo biti i nešto Slavena. Mišljenja je da su se Slaveni koji su se, bježeći ispred Turaka, ovdje nastanjivali, više ili manje pretopili u mađarski narod. Valja primijetiti da je u srednjem vijeku asimilacija išla sporije nego u 19. i 20. stoljeću. Asimilacija je bila tim veća što je veći bio broj djece koja su išla u školu. U onim starim predturskim vremenima malobrojni doseljenici su lakše čuvali jezik i običaje svoga zavičaja već i zato što nisu pohađali škole niti su poznavali jezik naroda u čijoj su sredini živjeli.

Zašto župnik Ranić nije govorio bunjevački?

Kad su se u Subotici i u većim bačkim mjestima nastanili Turci, postao je problem obrade zemlje. Mađarsko stanovništvo se, napustivši Bačku, nastanilo u sigurnijim sjevernijim županijama kraljevine, a dijelom je odvedeno u ropstvo. Zato su Turci odlučili nastaniti opustjele bačke krajeve novim stanovnicima iz Dalmacije i Bosne. Ti su dobroćudni i mirni ljudi već koliko–toliko navikli na tursku vlast. Tormásy subotičko hrvatsko stanovništvo u svojoj knjizi najčešće naziva Dalmatincima. Za njega su oni ”Dalmaták” na 10, 11, 13, 17, 21, 23, 26. stranici. Na 12. stranici ih pod tim imenom spominje 4, a na 214. 3 puta. Dosljedno tome i njihov jezik zove dalmatinskim na 16, 83, 101, 105, 206, 208, i 219. stranici, dok na 102. i 106. stranici po dva puta govori o dalmatinskom jeziku. Spominje kako je prvi subotički župnik iz redova svjetovnih svećenika, dr. Stipan Ranić održao dalmatinski govor kod polaganja temeljca za crkvu svete Terezije (na 164. stranici svoje knjige). I na 69. stranici govori o vjernicima dalmatinskoga jezika i Dalmatincima, koji su nedjeljom u 8 sati imali propovijed, pa svetu misu. Govori o dalmatinskim vjernicima na 81. stranici 2 puta! Kapelana koji će služiti Hrvatima naziva Ilirom na 64. stranici. Nedjeljom u 15 sati bio je kršćanski nauk za Mađare u kapeli svetoga Roka, a u crkvi za Dalmatince (70).

Samo nekoliko puta govori Tormásy o Bunjevcima

Na nacionalno opredjeljenje je najviše utjecala škola. Oni koji su pripadali Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi imali su srpske pravoslavne škole pa nikada nisu zaboravili ni svoju naciju ni svoj jezik. Za katoličku djecu se tek u seoskim školama govorilo hrvatski, a u srednjim školama se govorilo latinski, mađarski ili njemački. Zato je među najviše školovanim građanima iz redova Hrvata bilo najviše onih koji su o sebi govorili da su ”bunjevačkog” ili čak općenito ”slavenskog podrijetla”. Oni su sebe najčešće smatrali Mađarima. Asimilacija je u Subotici progutale njemačke građane ali i neusporedivo brojnije Slovake. Oni koji su pohađali mađarsku školu, pretopiše se u Mađare. Neki su još i prezime mijenjali, pa im je teško otkriti podrijetlo. (Obitelj pokojnog subotičkog glumca Patakija nosila je njemačko prezime Piller, da bi ga potom promijenila u Pataki. Pisac subotičke monografije Iványi István nosio je prezime Ivanovszky. U obje se te obitelji u prošlom stoljeću govorilo njemački. Iványi u djetinjstvu nije niti znao mađarski.)

Tormásy o Bunjevcima

Tormásyjeva knjiga obuhvaća 252 stranice. Vjerojatno prateći tadašnje uvjerenje subotičkih Hrvata, Tormásy ih sistematski naziva Dalmatincima, a njihov jezik dalmatinskim jezikom. Zašto bi Subotičani i Tormásy svoj jezik nazivali dalmatinskim ako Dalmaciju nisu smatrali svojom postojbinom? I jezik im je dalmatinski zato što su iz Dalmacije podrijetlom. Tek u jednoj bilješci na 18. stanici, zatim na 102, 184. i 207. stranici jezik subotičkih Hrvata Tormásy zove bunjevačkim. Isti taj ”dalmatinski” ili bunjevački ”jezik” na 61. stranici zove ilirskim. Na 26. stranici spominje Bunjevku. Osim učitelja Mađara i Nijemca spominje i učitelja Ilira na 232. stranici. Na 227. stranici govori o Bunjevcima koji su školski obveznici, kao i o školi s bunjevačkim nastavnim jezikom. Tormásy razlikuje pravoslavno srpsko stanovništvo od subotičkog katoličkog stanovništva koje je govorilo ”sličnim jezikom” (na 23. stranici).

Budući da je Tormásy rođen u Dušnoku, a kapelanom bio u Čonoplji, Kaćmaru i Subotici, imao je prilike upoznati tadašnje Hrvate u našoj nadbiskupiji te ih je bar po njihovu podrijetlu sasvim realno nazvao Dalmatincima. Tako je naše pretke razlikovao od ostalih Slavena i nazivao ih je imenom koje jasnije upućuje na njihovu postojbinu od imena Bunjevac.


Izrada: [Tipp-Topp System]