[Home] [Sadrzaj] Godina: VIII     Broj: 02(76)     Subotica, veljača (februar) 2001.  

VJERNICI PITAJU

SOTONA – NAPASNIK

Poznato je da je Sotona napasnik. On navodi ljude na zlo. I samog je Isusa napastovao. U isto vrijeme, međutim, u Očenašu molimo Boga: ”ne uvedi nas u napast”! Tko onda zapravo napastuje: Bog ili Sotona? Zbunjuje me malo ovakva formulacija u molitvi Gospodnjoj. Molim objašnjenje.

Zoran V.T.

Pitanje je svakako zanimljivo i hrabro postavljeno. Htio bih u odgovoru biti dovoljno jasan, a glavni problem nije u općem dogmatskom pristupu, nego više u izričaju. Trebamo razlikovati pojmove NAPAST i KUŠNJA. Kušnjom se provjerava čovjek, njegova vjernost, pa čak i njegova ljubav. Kušnja u sebi i po sebi niti je navođenje na zlo, niti je u sebi zlo, niti je želja da se kušanoj osobi naškodi. Kušnja je naprosto jedna vrsta ispita. Najčešće ispita ljubavi. Ako dakle Bog pripušta kušnju, onda ne navodi na grijeh, niti na zlo, jer apostol Jakov posve jasno kaže: Bog ne može navoditi na zlo i ne napastuje nikoga. Ipak, vjerom znamo da Bog prepušta kušnji čovjeka i anđela pa od nje nije poštedio ni vlastitoga Sina. U kušnji i mi ljudi imamo šansu dokazati svoju vjernost, ustrajnost, jakost, dobrotu... Dakle, kušnja je naš put usavršavanja. Mogli bismo navesti nebrojene primjere kako se kroz kušnju pročišćavao čovjek, obitelj, društvo, pa i cijela ljudska povijest. I nije bez razloga nastala poslovica: Prijatelj se u kušnji prepoznaje. Ili: Na muci se poznaju junaci. Zato, zaključimo da je kušnja gesta ljubavi, pružena šansa i želja da se iz jednoga stanja prijeđe u bolje, a nikako da se olabavi, popusti i prijeđe u gore. Prema tome, kad Bog kuša, onda je to njegov čin za nas a ne protiv nas.

Napast je već etimološki negativni izraz i označava napadanje. Imate pravo da je Sotona, kako ga je Isus nazvao, neprijatelj čovjeka. On ne može podnijeti ljubavi Božje prema grešnom čovjeku, ne može podnijeti činjenicu spasenja čovjeka i zato je otac laži i zavodnik po naravi. Kakve god mi postavili granice, obrambene mehanizme prema njemu, On će nas uvijek napadati, napastovati, jer čovjek po krštenju nije oslobođen svojih slabosti i grešnih sklonosti. Bog nam, naime, milošću spasenja nije oduzeo slobodu. Zato je, dok smo na zemlji, i napast pripuštenje Božje, ali nije kušnja Božja, niti je želja njegova da nas đavao napastuje, nego je naša ljudska narav, slobodna i opredjeljiva za đavla, pogodno tlo napadanja. Đavlova je želja da poput njega postanemo Bogu nevjerni. Dakle, i napast je sastavnica našega života. Ali, napast i kušnja nisu isto. Đavolske napasti se očituju izričitim navođenjem na zlo, koje on, jer je nadzemaljsko biće, izvodi nad nama znakovima i silnom moći. No, važno je znati da je Krist svojom mukom i smrću na križu, a nadasve uskrsnućem, pobijedio grijeh, zlo, đavla i smrt. Stoga se đavolskim napastima svaki krštenik, snagom Kristove prolivene krvi i snagom njegove milosti, može uspješno suprotstaviti, snagom milosti. Međutim, đavao ne napastuje direktno, sam. Puno puta nas napastuje po zlim ljudima koji su, nažalost, više ili manje odgovorno zanemarili budnost svoje savjesti i prepustili se zlu kao normalnom načinu života na koji onda žele privoliti i druge da tako misle, tako se ponašaju. I tako je nastala poslovica da trula jabuka truje zdrave jabuke ako ostane među njima. Zao čovjek da bi našao opravdanje za svoja djela, mora naći istomišljenike i zato se đavao u napastovanju čovjeka služi čovjekom.

Konačno, po apostolu Pavlu, našu je grešnu narav Krist otkupio, ali nam nije oduzeo ni slobodu, ni mogućnost griješenja, pa je izvor nekim napastima i u našoj lomljivoj i grešnoj naravi. Zato čovjek često puta, kako piše Apostol, otkriva u sebi dva zakona. Jedan koji ga navodi na dobro i drugi koji ga, u isto vrijeme, navodi na zlo. I sam Apostol nemoćno tvrdi: ”Jadan li sam ja čovjek!”, ali taj isti Apostol nalazi oslobođenje od napasti koja u njemu izvire zbog njegovoga grešnoga tijela, u milosti kojom Bog pobjeđuje u nama naše slabosti, po Isusu Krist, našem Otkupitelju. Pobjeda nad grijehom i đavlom, dakle, nije naše vlastito djelo, nego plod milosti koja nam je darovana.

Dozvolite sada da vam ponovno citiram Katekizam Katoličke Crkve koji na vaše pitanje daje vrlo jasno ovakav odgovor: ”Ne uvedi nas u napast! Ova prošnja seže u korijen prethodne iz Očenaša, jer su naši grijesi plod pristanka na napast. Molimo našeg Oca da nas u nju 'ne uvede'. Teško je grčki izraz prevesti jednom riječju. Riječ napast znači 'Ne dopustiti unići u'; 'Ne dopustiti da podlegnemo napasti.' 'Bog ne može biti napastovan na zlo i ne napastuje nikoga' (Jak 1,13). Naprotiv, želi nas od nje osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu 'između tijela i Duha'. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti. Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje nužne za rast unutarnjeg čovjeka, što vodi k prokušanoj kreposti (Rim 5,3–5) i napasti koja vodi u grijeh i smrt. Moramo također razlikovati što je 'biti napastovan' a što je 'pristati na napast'. Konačno, dar razlučivanja razobličuje varku napasti: Prividno njezina je ponuda 'dobra, zanimljiva, za oči poželjna' (Post 3,6), a u stvari, plod je smrt. (KKC, 2846)

”Međutim, borba i pobjeda nisu mogući bez molitve. Svojom je molitvom Isus svladao napasnika. U početku i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom našemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. U zajedništvu s njegovom, postojano se naglašava budnost srca. Budnost je 'čuvarica srca'. Isus moli Oca 'da nas čuva u svom imenu' (Iv 17,11). Duh Sveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost. Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu kušnju naše zemaljske borbe. Ona moli ustrajnost do kraja. 'Evo dolazim kao tat. Blaženi koji bdiju' (Otk 15,16)”. (KKC, 2849).

Eto to znači ne uvedi nas u napast!

Mr. Andrija Kopilović


Izrada: [Tipp-Topp System]