[Home] [Sadrzaj] Godina: VIII     Broj: 04(78)     Subotica, travanj (april) 2001.  

U SUSRET POPISU STANOVNIŠTVA

”NE KRITI SE OD ONOG TKO JE TVOJE KRVI” (Iz 58,7)

/Krepost rodoljublja/

Govoriti o rodoljublju. Prelijepa je to tema. /.../ ”NE KRITI SE OD ONOG TKO JE TVOJE KRVI” (Iz 58,7). To je rečenica iz teksta proroka Izaije: ”Ovo je post koji mi je po volji...: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: 'Evo me!'” (Iz 58,6–9)! Tim svečanim proglasom Bog uči što nam je činiti da nam odgovori. – Zalagati se za pravdu, za slobodu, dijeliti s gladnima, primiti beskućnika, odjenuti gola ”i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi”. To je svjetlost namjesto tame, zdravlje jedro namjesto bolesti i pravda, opipljiva Božja blizina. Čim vikneš, eto Božje pomoći, kao naručene. Tko da povjeruje? /.../

Dragi štovatelji svetog Josipa! Kako je lijepa privrženost naših sugrađana našem gradu, našoj gradskoj kući, pijesku našemu, biloj Subotici našoj! Ne mogu ne spomenuti kako su Izraelci tugovali u Babilonu, kako su se spominjali Jeruzalema: ”Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje” (Ps 137,5–6). Kad bi tako vjerna bila naša vjernost jeziku našem! Kad bismo tako jako zagledani bili u svoj rod! U svoj narod. Gledajte Isusa: ”Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Mt 27, 24). Gledajte ga kako voli glavni grad svoje nacije: ”Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim te reče: Kad bi ti u ovaj dan upoznao ono što je potrebno za mir. Ali sad ostaje sakriveno tvojim očima” (Lk 19,41–42). ”Jeruzaleme, Jeruzaleme..! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste” ( Mt 23, 37)! Kad bi tako vjerna bila naša vjernost jeziku našem! Kad bismo tako jako zagledani bili u svoj rod! U svoj narod.

Nismo imali jednoga brata... Mihajlo Radnić je naš jezik zvao ”slovinsko–bosanskim”. Emerik Pavić ”iliričkim ili dalmatinskim”, a naš je jezik dalmatinskim zvao i Mađar Torm sy G bor. U isto vrijeme su tako svoj jezik nazivali u Dalmaciji i u Slavoniji. Naš su jezik naša braća franjevci zvali ovdje u Bačkoj isto onako kako su ga zvala naša braća po Bosni i Hrvatskoj. Šandor Rajčić nije bio svećenik, ali je u Nevenu 1913. godine napisao: ”Načelo nam je da su Bunjevci i Šokci ogranak naroda hrvatskoga, a naš jezik čisto da je hrvatski.” I naš svećenik Pajo Kujundžić je znao ”da su učenjaci i stariji i mlađi vazda držali da su Bunjevci 'dalmatinskog i ilirskog' roda sinovi, daklem Hrvati”. Biskup Ivan Antunović: ”Gdi je god bilo Srbah, tamo je... bilo također Bunjevacah i Šokacah, ili kako se danas volimo nazivati Hrvatah...”. I naši školovani ljudi su o sebi uvijek tako govorili. Miroljub Ante Evetović 1908: ”hrvatskoga roda ja sam pjesnik”. Ive Prćić 1936.: ”Bunjevci, katolici i Hrvati, to smo bili od starine, to smo i sad, a to ćemo biti i u buduće”. Nije drugačije mogao misliti ni naš brat i vaš dični župnik Blaško Rajić koji je 1936. godine rekao: ”U nama još vrije ona krv, koja je strujala žilama hrvatskih nam pradjedova.” Godine 1939. rekao je u Zagrebu: ”Bunjevci i Šokci u Bačkoj... priznaju se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici,... na Hrvatskom Primorju, koji s nama isti jezik govori... priznajemo se za česti hrvatskoga naroda”. Mihajlo Radnić, Ivan Antunović, Blaško Rajić, Ive Prćić, Miroljub Evetović, Aleksa Kokić i premnogi drugi naši ljudi su nam valjda više braća nego Bečko ratno vijeće kad je kapetane Markovića i Vidakovića prozvala vođama katoličkih Raca. Valjda su nam naši svećenici i intelektualci rođenija braća od onih koji na osnovu mišljenja Bečkog ratnog vijeća tvrde da smo pokatoličeni Srbi. Josip je iz Egipta našao put do svoga naroda, do svoga grada, do svoje zemlje. To je priča o Josipovu rodoljublju. Biti u svome rodu i u svome

narodu. Govoriti svojim jezikom. A gdje je naša ikavica? – U Dalmaciji i Lici ostala... Moramo do Splita da je čujemo. Neka nam sv. Josip pomogne da ne zaboravimo ni vjeru, ni jezik, ni narod, ni braću svoju, da ovdje govorimo svojim jezikom, kao Srbin, Mađar, Slovak, Rusin, Rumunj, zašto ne i Hrvat? Amen.

/Iz propovijedi mon. Stjepana Beretića na devetnici sv. Josipu u crkvi sv. Roka u Subotici/

RAZMIŠLJANJE JEDNE MAJKE UOČI POPISA STANOVNIŠTVA

Bogatiji je čovjek koji ima više tragova, otisaka, tj. djece, ali nije svejedno kakav je otisak. Djecu treba dobro odgajati, uzornim katoličkim odgojem i, što je najvažnije, dati im dobar primjer.

Znate i sami da jedan narod karakteriziraju tri stvari: povijest, jezik i običaji. Mi Bunjevci imamo bogate običaje, povijest je tu (iako je neki žele drugačije protumačiti, tj. zaobići istinu). No, istina je samo jedna – Bunjevci su grana HRVATSKOGA NARODA. Istraživanje mons. Stjepana Beretića (vidi ”Zvonik”, br. 76. i 77) kristalno jasno očituje tko smo i što smo!

Istina je, mi polako nestajemo. Asimilacija je uzela maha jer ne poznajemo svoj METERNJI – HRVATSKI JEZIK. Mi smo ta generacija djece (a sad roditelja) koji nismo imali priliku učiti svoj maternji jezik u školama (zbog raznih političkih i drugih okolnosti!). Sad je prilika da se ta nepravda ispravi. Ispraviti je moramo sami, baš mi! Evo, uskoro će biti popis stanovništva; na nama je da sudbonosno kažemo da smo bački, bunjevački HRVATI i da pripadamo HRVATSKOM narodu. I, ako to savjesno uradimo, izborit ćemo se za svoje škole u kojima će naša djeca učiti svoj materinski hrvatski jezik, uz – naravno – učenje i srpskog (ćirilice) pa i mađarskog jezika (kao jezika sredine). Naš narod je poznat po mlakosti, popustljivosti, to je dobro, ali ne uvijek i ne u ovom pitanju. Jer ako nestanemo kao Hrvati, kao katolici sa ovih prostora, odgovarat ćemo jednog dana i pred Bogom, a i pred ljudima.

Dobro razmislimo o ovome, jer je to naša moralna, nacionalna i vjerska obaveza. Izmišljati da su Bunjevci zaseban narod, ili da su Srbi katoličke vjere – gdje to ima!? Reći za Bunjevce da su Srbi katoličke vjere je notorna laž, a zavoditi neupućene mase tom notornom laži je veliki grijeh. Dobro razmislimo o tome kako nas se djeca jednoga dana ne bi morala stidjeti.

Moramo zahvaliti našim mamama i majkama, koje su nas naučile ikavicu – izvorni hrvatski jezik! To je jedino što nam je od jezika ostalo, ali i to je dovoljno da dokažemo svoju pripadnost HRVATSKOM NARODU, jer ikavica je dijalekt kojim govore i Dalmatinci, neki Hercegovci i drugi Hrvati.

cnt

/ime i prezime poznato uredništvu/


Izrada: [Tipp-Topp System]